fbpx

Nisam spavao svu noć. Nije spavao ni Milorad Dodik. Ne trebaju mi pouzdani izvori da bih to znao. Nismo spavali iz gotovo istih, a opet različitih razloga.

miled

Mojih par prijatelja u životu i na fejsbuku i ja, ostali smo budni poneseni crnogorskom revolucijom. Bio je to jedini način na koji sam ove noći mogao biti i bio uz ponosne Crnogrce što su jurišali na Đukanovićeve režimske falange. Razbili su proteste suzavcem, šok bombama, pendrecima, hamerima su gazili narod, ali nisu ugasili luču slobode koja je u punom sjaju planula nad Crnom Gorom i osvijetila mnogo širi prostor od ove male zemlje. Zasjala je i do Banjaluke. Otud nesanica. Dok sam znananim i neznanim, junacima u Podgoricu slao poruke da izdrže i on je budan pisao i brisao adresu na pismu podrške. Kome da čestita Mandiću i Medojeviću što su srušili diktatora ili Đukanoviću što što je uspio da odoli pritiscima. Velika dilema nije razriješena ni poslije kratkotrajnog sna koji ga je stiga tek pred zoru dok je u ruci grčevito stezao koverat sa prekriženom pa ponovo ispisanom adresom.

Treba ga razumjeti. Neće taj više nikada ponoviti grešku pa da nekog prije vremena otpiše ili proglasi „političkim pobačajem“.

Milo Đuknović je otpisan, sa Istoka i Zapada, a što je najbitnije od vlastitog naroda. Danas se zadržao na vlasti, ali dokle...  Hoće li ga svaki dan oklopno krdo držati na toj vlasti? Možda hoće, ali za kratko. Jednostavno je pušten niz vodu, a svaka manifestacija sile trzaji su smrtno ranjene zvijeri, koje samo povećavaju šansu da okonča kako i okončavaju oni "koji se mača late".

Svjestan je toga i naš Baja zato mu san neće na oči. Svjestan je da on nije Milo, a i da jeste koja mu korist. Nema ni mač i bolje mu što ga nema.

A šta o svemu misle lideri opozcije? Oni danas sjede i... Ma ništa, samo sjede. Mogli su bar dok sjede izvući slamke. Ko izvuče najkraću da trči do pošte i pošalje telegram podrške opoziciji i narodu u Crnoj Gori. Morli su to uraditi najkasnije u subotu, pred početak protesta u Podgorici. Nisu. Kako saznajem nisu imali slamke. Možda i oni jednom dođu na vlast. Ko zna, nikad ne reci nikad. Možda ih Baja pozove i prepusti im fotelju. Njemu se i onako u njoj ne ostaje. Najradije bi sa svojim blagom put pod noge pa kod zlatnog prijatelja Olega. Ili bilo gdje što dalje odavde samo da ga puste na miru da uživa u svom bogatstvu. Ali nedaju mu. Nedaju prijatelji i poslovni partneri prema kojima ima obavezu – ako ode šta će biti sa njima i njihovim poslovima,  neda opozicija koja drhti pred pitanjem: "Šta poslije Baje?"

Ovdje je sve manje onih koji mirno spavaju. Dok jedni, čim oči, sklope sanjaju pruge i rešetke, većina razmišlja kako će sutradan preživjeti.

Ovi u većini više nemaju strpljenja. Oni se ne moraju buditi već su budni. Ne moraju se obući, i obučeni su goli. Ne boje se oni više ničega. Ne nasjedaju na priče kako će im, ako se pobune Bajine horde kičmu polomiti. Već je ta kičma lomljena i lomljena. Ne nasjedaju na strah od Baje koji siju i pojedini vajni opozicionari kako bi opravdali svoje nečinjenje. Pao je silni Milošević uz minimalne žrtve. Imao je Vojsku, policiju, medije, mafiju, a pao je. Zna Baja dobro tu tehnologiju rušenja režima, učestvovao je nekada u njenom kreiranju, zato ga i hvata ovoliki strah. Njegov strah ima opravdanje. Još opravdaniji je strah tajkuna, ološa, poltrona što su se skupili pod njegov stari kišobran. Taj kišobran će, prvi povjetarac oduvati, prije nego i počne prava bura.

Nije, međutim, opravdan strah opozicije. Nije jer znaju da ne postoji prava opasnost. Plaše se samo svoje odgovornosti. Plaše se za svoje guzice. Ne plaše se oni Baje, plaše se jer neznaju kako i šta dalje. Plaše se jedan drugoga. To je onaj strah što ubija. Njih je već dobro izubijao, jer znaju, da lako, vrlo lako mogu izgubiti "monopol na promjene" koji su imali ili su umislili da imaju.  Nisu jedini. Na taj monopol se poziva i dobar dio tzv. civilnog sektora. To su oni koji godinama, drže razne seminare, okrugle stolove, tribine, o demokratiji, ljudskim pravima, slobodi medija i mole Boga da do promjena nikada ne dođe jer bi mogli ostati bez posla. Ima izuetaka. Malo ih je. Malo je i vremena za čekanje. Režim pada nezaustavljivo treba ga samo malo pogurati. Oni koji to nisu i ili neće da shvate ostaće vječni gubitnici. Opozicionari moraju imati na umu da se u politici može uspjeti samo na jedan način: Stati na čelo mase koja je negdje krenula! Ovaj narod je masa koja je krenula naprijed. Mnogi to ne vide ali istina je. Ide naprijed jer nazad više ne može, ide sve brže i brže, i ništa ga neće zaustaviti. Ni zidine,  ni ograde, ni policijski kordoni. Ko nije na vrijeme stao na čelo te kolone može lako biti pregažen. Ko joj se na vrijeme ne pridruži ostaće tu gdje i jeste. Na dnu.

Impulsportal

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

Impuls Teme

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU