fbpx

6bursac

Sa druge strane u ogromnoj većini slučajeva Srbima zločinci bivaju heroji, pa je ne jedan, nego hiljadu potencijalnih Brantova u nemogućoj misiji. Takav Vili je "domaći izdajnik i strani plaćenik".

Piše: Dragan Bursać za Interview.ba

U Srebrenici je počinjen genocid. To zna cijeli svijet i on se izučava u cijelom svijetu. Osim u malom bumerangu, entitetu Republika Srpska u kojem nema pomena o genocidu. I možda bi to bilo posve efemerno i nevažno da entitet Republika Srpska u svom sastavu nema i Srebrenicu. Pa onda paradoksalno djeca u Srebrenici su jedna od rijetkih koja barem sustavno ne uče niti znaju bilo šta o genocidu. Školski sistem ih tome ne uči. I opet, koliko god nakaradno i bolesno izgledala ova situacije, možda bi poneki obraz-đon i preko nje mogao prijeći, da nije poražavajućeg fakta: Među tom djecom ima bošnjačke povratničke djece. Djece čiji su najmiliji nastradali u genocidu i koji se moraju doslovno baviti porodičnim pričama ili vannastavnim aktivnostima, e da bi saznali kako su im najmiliji «nestali. A nisu nestali nego su u surovom planskom poduhvatu prije 23 godine pobijeni.

I ne, situacije se neće nabolje promijeniti u dogledno vrijeme. Evo nekoliko primjera:

Strani plaćenik i domaći izdajnik Vili Brant

Prije par dana, pitao me pitac vrli gdje je srpski Vili Brant?

Nema ga i ne treba da ga ima? Zašto?

Zato što je Brant bio reprezent naroda, njemačkog naroda koji se iskreno pokajao za Holokaust. Koji je tražio oprost zbog zlodjela nacističkog režima. Prema tome, iza Vilija Branta je stajala država i narod. Nije Brant kleknuo (samo) u svoje ime. Nije tražio oproštaj (samo) za Vilija. Njemačka nacija i njene institucije su preklinjale i molile za oprost.

Sa druge strane u ogromnoj većini slučajeva Srbima zločinci bivaju heroji, pa je ne jedan, nego hiljadu potencijalnih Brantova u nemogućoj misiji. Takav Vili je «domaći izdajnik i strani plaćenik». Puki otpadnik i glineni golub za nacionaliste, koji bi na njemu bildali svoj nacionalni i svaki drugi mišić. Takav Vili je u srBskim očima bijednik, bez roda i poroda, uštva i ljiga, koja nije zaslužila po zemlji da hoda. I zar je onda (većinski) dio puka zaslužio svog kancelara istine?

I čije ime da klekne i izvini se? Osim prijetnji i zastrašivanja, taj Brant može vidjeti entitet zasnovan na ksenofobiji i izolacionizmu. Pa mi u RS-u nemamo niti jedne ekskurzije iz ili u RS u Potočare.

Ekskurzija u Potočare-nemoguća misija

Slanje djece iz npr. Banjaluke u istočni dio RS-a, konkretno u Potočare, ne da je nemoguć akt, bio bi to prvorazredni skandal u mejnstrimu republikosrbijasnskom. Nastavnici i profesori bi promptno dobili otkaze, a djeca bi doživjela neku vrstu nacionalnog frasa, od koga bi se liječili putinovovskim medijskim tabletama za odrasle. Na žalost! Na veliku žalost, jer odlazak u Potočare mora biti dio odrastanja djece. Mora biti dio njihovog rasterećenja, a ne banalna tabuiziranost. Jer nije srpski narod kriv, nego pojedinci koji su ništili u njegovo ime. (Ne)ljudi sa imenima i prezimenima! Nisu ta Srebrenica i ti Potočari nekakve izmišljene toponimije.

Nisu tabuti i mezarja, nisu svi oni nišani nekakva halucinacija, nego opipljivo od kamena, kostiju i bola sazdano mjesto. A to djeca moraju znati, e da im se u budućnosti ne zalomi opet kakav Mladić, Beara, Šljivančanin i Karadžić. Tako bi trebalo. Po pravdi, pravičnost, ljudskosti i osjećaju za onih 8372 Srebreničana, koji su ubijeni u aktu genocida.

Ništenje genocida kao predizbori folklor

Tako bi trebalo biti, dragi Vili, ali nije. Nego se (polu)ljudi čak sprdaju s idejom da i Srbija učestvuje u snimanju filma o Srebreničkom genocidu. Namjesto da baš zbog svega Srbija pokrene snimanje ovakvog filma, namjesto da je film snimljen prije dvije decenije, sa druge strane muk ili posprdno kikotanje.

Pa Dodik ne da se sprda nego ubire nove i nove političke poene na Genocidu. Svake godine. Iznova i iznova. Prošle je to bio (neuspješan) pokušaj organiziranja nekakvog naci-karnevala u Banjaluci na Dan komemoracije, ove godine Dodik poručuje urbi et orbi kako će tražiti da se poništi izvještaj Komisije za Srebrenicu iz 2004. godine u kojoj su deklarativno popisana imena ubijenih Srebreničana.

-Založiću se da parlament povuče i poništi onaj sramni Izvještaj Vlade RS-a o Srebrenici, koji je napisao Pedi Ešdaun i njegova služba – telali Dodik navodeći da je tadašnja Vlada RS-a bila natjerana da prizna taj izvještaj, koji je korišten u Haaškom tribunalu da bi se „presuđivalo Srbima“.

Vlada «natjerana»? Znači, korak naprijed, tri unazad. Znači prije 14 godina moglo se nekako suočiti sa prošlošću, a danas ne. Znači, prije 20 godina Dodik je lično predlagao da se Karadžić i Mladić uhapse i izruče Haagu, a danas su to srBski heroji kojima se «presuđivalo» u Haagu. I znači još i ovo: Promislite, kako bi bilo da je njemački kancelar Brant 1970, namjesto što je na koljenima u Varšavskom getu molio za oproštaj, rekao da će povući svaki dokument u vezi sa Holokaustom. Dabome, ako to zamislite, možete odmah zamisliti i zatvor u kome bi Vili odsjeo na duže vrijeme.

Sprdnja sa genocidom po Zakonu

U slučaju Dodika i klike mu, zatvor ne možete zamisliti, dabome. I to svi znaju i tancuju igranku sa negatorima genocida. Od institucija BiH do Međunarodne zajednice.

I to sve je po zakonu. Jer nema Zakona o zabrani negiranja zločina i Genocida. Pa tako  mezarje potočarsko briše sa mape ko stigne. Zakonski u potpunosti. Na sramotu svih nas.

U svemu tome, RTRS je desna ruka Dodika i režima. RTRS, koji decenijama sustavno ništi istinu i služi kao sramota novinarska. pa su nekako najčudniji ljudi koji su 2018. pojmili da sa RTRS-om nešto nije u redu. (sic!)

Aman uzaman RTRS je bio Karadžićev i Mladićev servis koji je sistematski “pojašnjavao” narodu zašto je “lepše” bez nesrba u RS-u, a onda je do dan danas istrajno obmanjivao svoj narod da:

1. U Srebrenici nije bilo genocida

2. Da se u RS-u živi dobro, odlično

3. Da će dio teritorije BiH biti nekakva srBska država

4. Da je RS napredniji dio zemlje

5. Da je ova vlast zainteresovana za realan život ljudi

(nastavi niz)

I tako već četvrt vijeka. I tako za narodne pare, od Đoge do Dodikovih satelita.

Pitaš me za Vilija? Džaba pitaš jer ozdraviti ne možemo, ako smo nesvjesni bolesti ili ako je infantilno odbijamo priznati, a namjesto denacifikacije i liječenja, kao tvrdoglavi magarci na nacionalističkoj terapiji srljamo u potpunu moralnu devastaciju.

interview.ba

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU