fbpx

8zlatkod

Nakon mnogih odlazaka u Damask minulih decenija, posljednji put prošle zime, napisao sam kako smo mi u razaranom Sarajevu "za njih i njihov rat kasnije, bili trening utakmica, a da rezultat ne treba mjeriti ni brojem golova ni brojem živih i mrtvih na terenu i u publici...Uigravale su se strategija i taktika. Kako razbiti protivnika, ali i mnogo prije – obesmisliti igru. Kako svijet i publiku naučiti da stara pravila više ne postoje..."

Piše: Zlatko Dizdarević

Trening je bio značajan ali ishod utakmica različit.

Prije Damaska, znamo to, sila je u Sarajevu dovršila egzekuciju nad prirodom  i njenim zakonima. Ono što se smatralo vrijednim među ljudima postalo je smiješno, a ono što je bilo za sprdanje sada je "in". Društvo rastureno, vrijednosti pometene. O tome je – sjećamo se – postignut dogovor dovedenih poslušnika, u suštini malih ali dovoljnih za velike greške.

Čitamo ovih dana o rutinskim šprdačinama i jadu koji nas doduše spada, a na što smo se već navikli: Bijeda "Nove Srebrenice" u Skupštini RS-a, "Hrvatske diplomate" (?!) kod Čovića, Bakir se "odjednom", predizborno, sjetio Pelješkog mosta, Dodik otvoreno prijeti silom policiji iz Federacije na državnom zadatku...Cirkus, jad i mizerija na svakom koraku sa samih vrhova. Gledao sam u Siriji pokušaje da se slično, veliko ništa, napravi i tamo. Ali  siledžijama nešto stalo.

Rekao bi čovjek, mi i oni ni nalik jedni drugima. Ipak, je li baš tako ?

Razvaljivanje Bosne bio je sastavni dio interesnog ubijanja Jugoslavije, a razvaljivanje Sirije dio slične priče o Bliskom istoku. U oba slučaja planove su smišljali najmoćniji. I onda i sada sukobljeni, sa partnerima ambiciozno bolesnim. U Jugoslaviji su na razvalinama Bosne i Hercegovine, a u Siriji na razvalinama Damaska, Aleppa, Homsa, Ghoute, Afrina itd. htjeli da postignu vlastite velike ciljeve. Interesi na Bliskom istoku bili su im, bez obzira na sve, značajniji i opipljiviji nego oni u Bosni. U Damasku se pet hiljada godina civilizacije treslo na rijetko viđen način.

U Bosni je pobijedio interes i plan izvana i iznutra, uz završni unutrašnji pristanak na sramne i poražavajuće ustupke a predstavljene kao uspjeh. Dayton, podjela, mržnja, uništen identitet i dignitet, svakodnevno približavanje dnu, duhovnom, političkom i "statističkom". Sve zatraženo od svjetskih pobjednika u Bosni naši su "lideri" prihvatili bez ispaljenog političkog metka. Poslije se, kao, Holbrooke, Clinton i ini posipali pepelom. Govorili su nam "lideri" – morali smo. A da li smo? Odricati se korjena, prošlosti, teritorija, zajednice, mjerila dobra i zla, pameti i znanja. I tako, manje ili više, na svim stranama. Besramlje je dobacilo do samog dna u odricanju i od Srebrenice! Profit je pokupio mali krug unutar kolektivno poraženih.

Pritisak na Damask bio je još suroviji i dirigovano svjetski. Oružani i politički. Medijski mizeran. Cijena opstanka ogromna je. Zahtjevi da i njihovi gradovi, poput naših, promijene "adresu" i pređu u tuđe ruke ovjeravani su krvlju. I nije uspjelo.

U "mirovnim pregovorima" je zato nama odmah dato do znanja da smo nešto što nije ni cjelovita država ni nešto što kao takvo postiji u svijetu. Pa još privremeno. To, eto, "nismo tako prepoznali". Dalje nam je poznato. Naše "lidere" moćnici zato nisu dirali, takvi su im trebali. Sirijcima su temeljno, uz pomoć koljača i svakog živog naoružanog, negirali i državu, suverenitet i lidere. I nisu uspjeli. Sjećam se kada su dovodili u Sarajevo i vođe iz sirijske emigracije, buduće funkcionere u Damasku, da im pokažu kako je Dayton sjajno rješenje za njih nakon rata. Danas nigdje ni tih "lidera" ni Daytona u Siriji.

Nama se nakon rata na prste jedne ruke mogu nabrojati oni što su nam pomagali u "obnovi i izgradnji". Došli su rijetki, na krilima povlaštenog domaćeg interesa, iskazanog u  nezaobilaznom: "Gdje sam tu ja!" A za poslove obnove u Siriji već je krenula trka u svjetskim razmjerama. Nema šansi samo za one što su još 2011. potrčali da priznaju nekakvu "vladu" u izbjeglištvu što su je imenovali strani mentori sa njihovim poslušnicima. I koju sirijski narod nikad nije priznao. O tome i o sutrašnjoj državi govore hiljade onih što se već vraćaju iz izbjeglištva svakodnevno. Koliko je bilo takvih u nas, i zašto je tako kako je?

Savijanje  kičme do poniženja u nas se nije isplatilo. Osim privilegovanim pojedincima. Naravno, oni ovo nikada neće priznati. Njihov profit u postepenom nestajanju države očit je. Naređivali su to i Assadu, pa nije pristajao. Zato ga tamo danas poštuju ma šta pisali svjetski "mediji" o tome.Nikakav pripremljeni Dayton za podjelu Sirije neće važiti.Živi bili pa vidjeli.

Šta hoću kazati ? Ništa posebno, sem da svako ima ono što je zaslužio. Uz sve nijanse, dvije priče nisu iste u dva rata sa sličnim globalnim ciljevima. Zbog (ne)pristanka na tuđi kroj vlastite sudbine i identiteta. Tužno je o tome se neprekidno lagati i na tome graditi mentalitet.

interview.ba

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU