fbpx

7zlatkod

Čitam svako slovo o Siriji, na koje naiđem. Puno sam emocija i sentimenata vezao za taj svijet tamo, sa velikim razlozima. Duga je to i lijepa priča, kao i sama činjenica imati je sa sobom u životu zavazda.

Piše: Zlatko Dizdarević za Interview.ba

Primjetim zato, ne uz preveliko iznenađenje, kako su u dva odvojena teksta neki novinari različitih svjetskih medija, povodom nedavnog otvaranja sedam godina  blokiranog graničnog prelaza  Naseeb, na putu između Amana i Damaska, citirali dvojicu Sirijaca koji se vjerovatno ni u putu nisu sreli, a ovim povodom izgovorili istu misao: "Kada je granica  ponovo otvorena, kao da su se vrata raja ponovo otvorila..." 

Je li jedan od  novinara ovu čudesnu rečenicu prepisao od drugog, ili je možda i onom  drugom tu misao istim povodom ushićeno kazao njegov sagovornik na granici, najmanje je bitno.  I prvi novinarov sagovornik, menadžer u lokalnoj turističkoj agenciji, i onaj drugi upitani, prodavač najvećih i najljepših narova na svijetu, (znam to, vjerujte mi na riječ), kazali su punu istinu. Otvorena vrata raja snoviđenje je koje se doista kao java ukazalo minulih dana tamo, gdje se desilo ono što je prirodno, što se moglo čekati i mnogo duže da je silom moralo, ali bi došlo sasvim  sigurno.

To je tamo samo nastavak jedne istorijske i mentalne logike stvarane od prastarih datuma bitisanja, protiv koje gomila zaigranih svjetskih hohštaplera, skorojevića i kobajagi mudrih političara ne može ništa. "Sedam godina samo je trenu našim hiljadama godina postojanja.A čitave su decenije za skorojevićke države od svega par stotina godina, tamo na Zapadu..."

Ovu rečenicu pričam dugo prijateljima kao epizodu iz susreta sa tri studentkinje u caffeu u Damasku, a bio je njihov odgovor uz osmijeh na moje pitanje kako su doživljavale godine sankcija prije – evo opet i sada – od onih što su se šepurili unaokolo i kao tužioci i kao kadije svuda po svijetu. Ne shvatajući da je Sirija posljednje mjesto gdje mogu  trajno pobijediti jer se pobjede i porazi tamo mjere sasvim drugim aršinima od onih u  "globaliziranim" svjetovima.  Nije džaba i sveti Ivan ili Jovan Krstitelj ostao da vječno počiva baš tamo pod kupolom  grandiozne Umayyad džamije nazvane  s razlogom i Velikom. I nisu baš  slučajno  stanovnici Damaska bili ti što su skovali legendu po kojoj će se Krist  uoči Sudnjeg dana i obračuna sa svekolikim zlom spustiti na zemlju baš na vrh  njegovog, "Isusovog  minareta"  te iste  Velike džamije,pa  muna taj njen vrh  namjestili ogromnu  cipelu da u svojoj važnoj misiji ne hoda bos po dunjaluku...

Sve ovo izgleda smrtniku nerealno i bez veze povezano sa  otvaranjem  graničnog  prelaza Naseeb pred kojim evo danima čekaju hiljade putnika u automobilima iz Jordana, da nastave  sa  odlascima u Damask kao jednostavni, vjekovni  ritual što sa tuđim kalkulacijama i siledžijskom "geostrategijom" nemaju  veze. Tamo se, direktno u istoriju,  pod  brdom  Kaina i Avelja, kraj  groba  Salahudina,  pobjednika u Jeruzalemu  amilostovog  pred poraženim  krstašima, ponovo ide tragom  običnog, normalnog života.  Čak i samo  na doručak  skroz  iz Jordana, pa u neponovljivi  Al – Hamidiyahsuk i okolne trgovačke  uličice po  šarene  šalove, pamučni veš, vjenčanice i nakit, svilu i kadifu, kolače sa susamom i one druge razne, mirođije i čokolade  domaće, po merake  za stomak razne... A popodne, na povratku u Amman, i po meso, voće, povrće i a boga mi i benzin, duplo jeftiniji nego u modernom Jordanu.  Jer tamo, bez vode i nafte, i pored  mudrosti  i privrženosti  svome  narodu Kralj Abdullah II i Kraljica Rania moraju osluškivati  i uskofrčene  silnike iz Zaliva i raspojasanogpatrona  sa one strane  okeana pa to košta.

Damasku starom i lukavom, ali zato vazda svom, mali, a podivljali skorojevići  i poslušnici nisu mogli da promijene krvnu grupu, ma koliko mu krvi  ispustili. Srušeno će se ponovo podići – nebrojeno puta to je već urađeno. Eno i u Aleppu oslobođenom od zlikovaca koje su i u nas mnogi voljeli, uz sreću i osmijeh  ponovo podižu  ili obnavljaju stare kule i bulevare, a i turiste zovu u posjetu uprkos svemu iz daljina. Istorija je samo na tren zastala da pričeka odlazak onih što joj ne pripadaju, a misle da su joj vlasnici, pa da nastavi ponovo svojim putem.

U Damasku su mi često govorili: Akonisi svoj i ne znaš ni ko ti je ni gdje ti je korjen, a nije onaj što ti ga je tuđi interes nametnuo, nikada nečeš naći put u  istinski raj, onaj u sebi... I šejtanski dodavali: Tako ćeš i lako zalutati tamo gdje je vječna vatra i gdje valja dovijeka dubiti na glavi!

Eto to mi je nekako padalo na pamet vintajući pred očima  iz daljine slike hiljada  automobila iz Jordana što čekaju na kapiji puta za  Damask. Ne samo zato što je i nakon sedam godina nasilja nad tamošnjom realnošću sve još uvijek poput  "ponovo  otvorenog  raja". Zato eno i turista koji su počeli da se vraćaju. Ima ljudi koji vole i poštuju čudesa, pa šta bude da bude. Onih što potežu u Siriju i samo radi doručka  sa  humusom,  fatehom,  baba-ganušom, falafelom i sijasetom drugih poguzluka začinjenih  "bektaš"  sladoledom, nekada davno pravljenim na ledu donošenom sa mitskog gorja Hermon...

U Damasku se odavno ne trude da objasne drugima smisao one rečenice o raju, iste i u prodavača narova i turističkog menadžera. Oni koji to ne razumiju ne trebaju nikada krenuti tamo. Džaba im put, neće shvatiti. Oni što razumiju, ponovo su u nepreglednoj koloni na prelazu Naseeb. I dobro znaju zašto.

interview.ba

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU