fbpx

Politička pozicija hrvatskog stanovništva u postdejtonskoj Bosni i Hercegovini vjerno demonstrira nefunkcionalnosti tog međunarodnog poluprotektorata.

000 DV1928456 e1447249701383

Neuspjeh “građanskog” rješenja “hrvatskog pitanja” dodatno je zacementirao podjelu na zone utjecaja etničkih elita. Da bismo pokušali predočiti drukčije modele “rješenja” van optike etničko/građansko valja se vratiti nekih 150 godina unazad i razmotriti kako se to pitanje opće pojavilo.

Nakon izbora u Bosni i Hercegovini 2014. godine i gotovo plebiscitarne podrške većine hrvatskog stanovništva HDZ-u BiH Dragana Čovića, postalo je jasno da je pokušaj SDP-a BiH da izabiranjem hrvatskog člana predsjedništva bošnjačkim glasovima i koaliranjem sa minornim hrvatskim partijama stvori “građansko društvo”, doživio potpuni debakl. Postignuto je, zapravo, suprotno. Hrvatska etnička zajednica sa homogenizirala na način da je sve poluge vlasti koje pripadaju Hrvatima predala u ruke kadrovima HDZ-a, što bi, uz dogovor sa bošnjačkim partijama, moglo voditi konačnoj podjeli zona utjecaja bošnjačke i hrvatske vladajuće elite u BiH. Da bi se shvatilo kako je do toga došlo, potrebno je objasniti zbog čega su stvari u BiH, kada je u pitanju odnos Hrvata-katolika i Bošnjaka-muslimana, dospjele do tačke potpunog razdvajanja.

Istorijat hrvatskog nacionalnog pitanja u BiH duboko je povezan sa devetnaestovjekovnim pokretima nacionalne izgradnje, ilirstvom, jugoslovenstvom i pravaštvom, čiji su ideološki centri bili smješteni u susjednoj Hrvatskoj (Austro-Ugarskoj monarhiji u širem smislu) i, ako izuzmemo pravaštvo, u potpunosti vezani za Rimokatoličku crkvu. Kao što su bilježili savremeni rimokatolički, laički i svećenički autori, radi se o razdoblju u kojem, unatoč činjenici da se srednjovjekovna i osmanska Bosna širila i na hrvatske etničke krajeve, svijest o pripadnosti hrvatskom narodu, sa rijetkim izuzecima (naseljavanje “Hrvaćana” u šokačke krajeve), nije postojala kod bosanskog katoličkog stanovništva. Tako je i hrvatski povjesničar bosanskog srednjovjekovlja Vjekoslav Klajić 1878. donio političku ocjenu po kojoj stanovništvo Bosne pripada hrvatskom plemenu “ali se ono doduše malo čuje, jer je narodna svijest u narodu zamrla” (Klaić nije naveo gdje, kada i pod kojim uslovima je ova svijest zamrla).

Kako je istakla Mirjana Gross, rimokatoličko stanovništvo austrougarsku okupaciju BiH dočekuje “na razini seljačkog društva s minimalnim brojem malih obrtnika i trgovaca, a bez vlastite inteligencije”, ako se izuzmu franjevci Provincije Bosne Srebrene. To će se uskoro promijeniti austrougarskom uspostavom petrovačke crkvene hijerarhije, te će se “između te dvije svećeničke grupe razvijati polagano i teško hrvatsko građanstvo, a nosilac nacionalne ideje postat će s vremenom hrvatska inteligencija, koja se nužno poveziva s franjevcima”, budući da su joj “samo oni mogli… osigurati odaziv seoskog stanovništva”.

Austrougarski “visoki predstavnik”

Radilo se o katoličkom obliku tzv. “doomsday” nacionalizma, odnosno kreiranja nacionalnog identiteta na vjerskim osnovama, a koji je je zastao negdje na pola puta odmaka od osmanske “federacije teokratija” prema konceptu ustavne nadkonfesionalne nacije. Ovo se prije svega ogledalo u sve izraženijoj pravaškoj propagandi prema bosanskohercegovačkim muslimanima kao “najčistokrvnijim Hrvatima”, a koja je zbog protivljenja agrarnoj reformi za sebe pridobila i istaknute ličnosti iz bosansko-muslimanskog begovata (Osman Nuri Hadžić, Safvet beg Bašagić, Ademaga Mešić), prema istorijskim uvidima Ante Starčevića, pripadnike “najčistijeg plemstva hervatske kervi”.

Režim austrougarskog “visokog predstavnika” Benjamina Kalaya, u svojim bezuspješnim nastojanjma kreiranja višekonfesionane bošnjačke nacije, isprva nije blagnakono gledao na bilo kakvu manifestaciju hrvatstva, ali je na kraju 1899. godine popustio, te se u Sarajevu i Mostaru otvaraju hrvatska kulturno-umjetnička društva i dozvoljava se slobodna upotreba hrvatskog imena. Kalayeva misija kreiranja jedinstvene bošnjačke nacije nije uspjela, budući da su je elite svih etno-konfesionalnih zajednica u BiH doživljavali kao spolja oktroiranu. Shvatajući da je hrvatska nacionalna svijest među bosanskim katolicima slabo razvijena, bio je stekao uvjerenje da će katolici prihvatiti nacionalnu ideju bošnjaštva, a na isti zaključak ga je upućivala nerazvijenost nacionalne svijest kod Muslimana, budući da su islamska vjera i turska državna ideja predstavljali zid koji je sprečavao prodor srpske i hrvatske ideje u njihove redove. Ispostavilo se da je islamska ulema sam koncept nacije doživljavala kao nešto zapadnjačko, te je Kalayev projekat doživio potpuni fijasko.

Hrvatski pravaški krugovi koji su insistirali na bratstvu Hrvata rimokatoličke i islamske konfesije te vodili žestoku protusrpsku politiku, nisu nailazili na oduševljenje u redovima visokog katoličkog klera. Tako je sarajevski nadbiskup Josip Stadler ošto protestovao protiv tendencije “da se katoličanstvo u Bosni dade tako lako od hrvatstva odvojiti i obratno”, pitajući se dodatno: “Zar ne kazuju braća muhamedanci da su Turci, braća hrišćani da su Srbi, a mi katolici da smo Hrvati?”

Raspad Jugoslavije, raspad BiH

Da formiranje dvokonfesionalne hrvatske nacije nije imalo potrebne preduslove da zaživi dokumentovala je u svojoj studiji “Muslimani i hrvatski nacionalizam 1941. – 1945.” Nada Kisić Kolanović, objasnivši da muslimansko-hrvatska elita od Ademage Mešića i Džaferbega Kulenovića do kasnijih ustaških ministara Mehmeda Alajbegovića, Hakije Hadžića, Osmana Kulenovića, Mehe Mehičića i Hilmije Bešlagića, nije većini bosansko-muslimanskog naroda uspjela nametnuti hrvatsko nacionalno sjećanje, budući da mu se, kao nečemu izvorno katoličkom i uopšte zapadnjačkom, protivila muslimanska ulema, a i dio svjetovne elite, koja je u Drugom svjetskom ratu najprije skriveno, a zatim i otvoreno radila na izdvajanju BiH iz NDH.

Tako je svaki od “doomsday” nacionalizama otišao svojim kolosijekom, što je 1943. priznao i ZAVNOBiH, proglasivši da je federalna BiH i srpska i hrvatska i muslimanska, dakle i država hrvatskog naroda. Time je utvrđeno da Srbi i Hrvati, kao i muslimani, koji 1960-tih godina dobijaju status jednakopravne etničke zajednice kao muslimani sa velikim “M”, kao zasebne etnokonfesionane subnacionane grupe konstituišu Bosnu i Hercegovinu kao svoju zajedničku državu i time postaju njeni “konstitutivni narodi”, oni koji su svoj suverenitet “doomsday” nacija prenijeli na jednu od federalnih jugoslovenskih republika. Prema tome, Bosna i Hercegovina disoluciju SFRJ Jugoslavije nije dočekala sa jedinstvenim demosom – bh. narodom – već narodima, te unatoč socijalističkom nasljeđu bratstva i jedinstva, zasnovanom na revolucionarnoj klasnoj borbi, nije formirala elite “spremne povesti i sprovesti nacionalni pokret koji bi na društvenoj razini doveo do rekonstitucije prevladavajućeg ‘etno-nacionalnog’ vida identifikacije u ‘nacionalno-državno-građanski’.”

Disolucija jugoslovenske federacije je označila i disoluciju Bosne i Hercegovine i izbijanje građanskog rata, dodatno potpirivanog iz Srbije i Hrvatske, u kojem je svaka od narodnjačkih partija koje su trijumfovale na prvim višestranačkim izborima 1990. godine izašla sa maksimalisičkim zahtjevima. Srpska demokratska stranka je zahtijevala preustroj BiH na federaciju etničkih oblasti, odnosno ostanak u zajednici sa Srbijom i Crnom Gorom. Hrvatska demokratska zajednica je podržavala nezavisnost sa zahtjevom stvaranja etno-konfesionalnih autonomnih jedinica, od koji bi hrvatska trebala zauzimati više od trećine državne teritorije, dok je Stranka demokratske akcije nastupila sa programom građanske, unitarne države sa sistemom jedan čovjek – jedan glas, koji bi većinskim Muslimanima omogućio dominaciju nad ostala dva naroda. Prvobitni muslimansko-hrvatski pakt se, u daljnjem razvoju ratnih događaj, raspao 1993. godine i rezultirao narednom fazom građanskog rata, u kojoj je u međunarodno priznatoj BiH pored Republike Srpske proglašena još jedna etnokonfesionalna tvorevina – Hrvatska republika Herceg-Bosna. U isto vrijeme dolazi do konačnog, ovaj puta uspješnog, konstituiranja bosanskih muslimana u bošnjačku naciju, što je konačno stavilo tačku na romantičarski zanos određenih hrvatskih radikalno desnih krugova o obnovi Hrvatske do Drine.

Neuspješni “građanski” projekt

Konačno, Washingtonski sporazum iz 1994. godine, iniciran od strane Amerikanaca, okončava hrvatsko-bošnjački sukob i teritorije pod kontrolom Hrvatskog vijeća obrane i Armije BiH ujedinjuje u Federaciju BiH. Budući da sistem “jedan čovjek – jedan glas” zbog trostruko veće brojnosti Bošnjaka od Hrvata privilegira jedne, u Ustav FBiH je ugrađeno više konsocijacijskih mehanizama. Glavni od njih je bio gornji dom Federalnog parlamenta, odnosno Dom naroda, koji je prvobitno brojao 60 članova – 30 Bošnjaka i 30 Hrvata. Nakon sklapanja Dejtonskg mirovnog sporazuma 1995. godine, nastaje nova decentralizirana, dvoentitetska BiH, kao protektorat međunarodne zajednice, a kojom de facto upravlja visoki predstavnik sa monarhijskim ovlastima izmjene ustava, donošenja zakona, uspostavljanja i ukidanja institucija i smjene političara koji, po njegovom mišljenju, krše mirovni sporazum.

A onda je 2002. godine, sa krilaticom kreiranja funkcionalnijeg entiteta i države uopšte (a zbog izraženog otpora hrvatskih stranaka brojnim odredbama Washingtonskog i Daytonskog sporazuma), visoki predstavnik Paddy Ashdown doneo izmjene federalnog ustava prema kojem Dom naroda Federacije Bosne i Hercegovine postaje paritetan tako da svaki konstitutivni narod ima isti broj delegata. Dom naroda sastoji se od pedeset osam delegata, i to po sedamnaest delegata iz reda svakog od konstitutivnih naroda (Bošnjaka, Hrvata i Srba) i sedam delegata iz reda ostalih. Pa ipak, ova uredba ne stabilizira već dodatno destabilizira složenu državu. Odreba prema kojoj se Dom naroda popunjava iz reda delegata federalnih kantona dovela je do situacije da u kantonima sa bošnjačkom većinom bošnjačke ili građanske socijal-liberalne stranke mogu istaknuti bilo kojeg kandidata (kojeg izaberu Bošnjaci), pa čak i onog koji je Bošnjak (ako se on za tu priliku izjasni kao Hrvat) koji onda u Domu naroda, po nalogu stranaka iz većinski bošnjačkih kantona, može poslužiti kao instrument preglasavanja delegata iz većinski hrvatskih kantona.

Mehanizam kojim hrvatske stranke pokušavaju blokirati ovaj proces jeste odbijanje slanja delegata iz većinski hrvatskih kantona u Dom naroda, što je 2010. godine dovelo do paralize kompletnog federalnog i državnog nivoa vlasti. Kao glavni simbol “majorizacije hrvatskog naroda u BiH” prepoznat je bivši SDP-ov “član Pedsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda” i sadašnji lider Demokratske fronte Željko Komšić, koji je, zbog principa “jedan čovjek – jedan glas” u Federaciji, dva puta (2006. i 2010) mimo volje hrvatskog izbornog tijela i većinskim bošnjačkim glasovima izabran u državno Predsjedništvo BiH. Socijal-liberalni SDP koji je vodstvom (ali ne i biračkim tijelom) višeetnička stranka, ovaj je izbor pravdao samo prvom etapom borbe “protiv etničkih torova”, za građansku državu u kojoj neće biti bitno koje je nacionalnosti onaj koji bira, a ko je birani, sve dok odabrani političar dobro obavlja posao za koji je plaćen.

Hrvatski odgovor na ovo pitanje dao je politolog Ivan Vukoja: “S obzirom da predstavnici predstavljaju one koji su ih izabrali, da bi netko bio legitiman hrvatski član Predsjedništva BiH, treba biti izabran većinskom voljom hrvatskog biračkog tijela. Ukoliko uistinu postoje ‘građani koji ne pristaju na etnonacionalne podjele’ to im ne daje nikakvo pravo da najmalobrojnijem konstitutivnom narodu izbornim inženjeringom nameću svoju izbornu volju i krše njegova ustavna prava. Logično pitanje upućeno takvim ‘građanima’ bilo bi i zašto su glasovali za hrvatskog a ne za bošnjačkog kandidata? A najlogičnije, ako već ne pristaju na ‘etnonacionalne podjele’, zašto su pristali sudjelovati u izboru etnonacionalno određenih kandidata? Zar ne bi bilo logičnije da su bojkotirali izbore i tražili promjenu izbornog zakona, ili barem uspostavili jednak izborni tretman prema svim etnonacionalnim kandidatima?”

Rješenje nacionalnog pitanja?

Sada, kada je HDZ preuzeo gotovo sve hrvatske pozicije na entitetskom i državnom nivou, socijal-liberali odgovaraju starom pričom da se ne može HDZ-u dati pravo da određuje ko je “dovoljan Hrvat”, a ko nije. Emir Suljagić, jedan od potpredsjednika Demokratske fronte, smatra da hrvatske narodnjačke stranke ne samo da nisu majorizirane, već da majoriziraju većinsko stanovništvo Federacije BiH: “Ako dobije izmjene Izbornog zakona koje traži – a sve su prilike da hoće, utoliko više što se njihov novi koalicioni partner javno obavezao da će podržati stvaranje trećeg entiteta – moći ćemo samo sanjati o Palestini. Jer, Palestina podrazumijeva da si barem na teritoriji koja je ograđena žicom u stanju donositi svoje odluke. Ovo će biti kolonizacija: 118.000 birača HDZ-a koloniziraće 2,5 miliona Bošnjaka, Bosanaca i Ostalih. Nijedna odluka u Sarajevu ili Tuzli neće biti donesena bez zelenog svjetla iz Gruda ili Širokog Brijega. Izetbegović, naime, ne razumije da Čović nastavlja politiku ostvarenja ratnih ciljeva, ovaj put mirnodopskim sredstvima.”

I građanski mediji su zabrinuti, upozoravajući da je HDZ preuzeo finansijsku kičmu Federacije BiH i kompletne države kontrolišući preko svojih kadrova Ministarstvo finansija BiH, Federalno ministarstvo finansija, Upravni odbor Direkcije za indirektno oporezivanje BiH, kao i Poreznu upravu BiH. HDZ k tome upravlja sa četiri delegata u Domu naroda PS BiH, kao i 14 delegata u Domu naroda BiH, a iz njegovih redova je i Marinko Čavar, trenutačni predsjednik ovog entiteta. Ukoliko promjene izbornog zakona budu donesene u hrvatsku korist, Dragan Čović će biti upamćen kao lider koji je konačno riješio hrvatsko nacionalno pitanje u BiH, ali i zacementirao troetničku podjelu zemlje, u kojoj će Hrvati, premda ih je prema preliminarnim rezultatima popisa približno 15%, u svojim rukama imati više političkih “osigurača” koji će onemogućiti ponavljanje “slučaja Komšić”.

Zbog svega će se, naravno, postaviti pitanje: da li je bilo kakva BiH osim troetničke konfederacije moguća? I da li su bilo kakvi endogeni procesi u tom smislu mogući u poluprotektoratu na kapitalističkoj periferiji, bez mogućnosti kreiranja vlastite monetarne politike, sa ustavom izdiktiranim u američkoj vojnoj bazi koji su dodatno prekrajali nedemokratski postavljeni međunarodni guverneri? Da li će se njihov pokušaj “stvaranja” funkcionane države okončati kao i Kalayev projekat bosanske nacije i to uz kombinaciju naivnosti i nemušto skrojenog nacionalizma socijal-liberala čije su “dobre namjere”, umjesto obećane trase ka blagostanju, proizveli etnonacionalistički pakao koji je učvrstio, a ne oslabio etničke prodjele? U svakom slučaju, mantre o “lopovima političarima” koji kradu zavađemi narod neće dolaziti do ušiju naroda ukoliko oni koji ih izgovaraju taj cjelokupan narod ne budu i predstavljali. A to će zahtijevati potpun zaokret socijal-liberala od izlizanog sarajevskog građanskog koncepta. Tek tada će hrvatsko nacionalno pitanje biti rješivo na drugačiji način. Kao 1943.

Izvor: Bilten

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU