fbpx

„Strah me jedino za porodicu. Za sebe se ne plašim neka rade šta hoće“. Dok je govorio, djelovao je smireno, kao da je donio neku važnu odluku od koje više nema odstupanja, niti se o povlačenju može govoriti. Prvi put sam Milanu Vukeliću nakon mjeseci naše saradnje postavio ovakvo pitanje. Znao sam da se ne plaši, pitao sam ga to nekako reda radi.

cedo

Piše: Miljan Kovač

„Sreo me Slobodan Stanković (vlasnik „Integral – inženjeringa“, poznat kao Dodikov omiljeni neimar, op. a). Sreli smo se na ulici. Prišao mi je i rekao da ne bi trebao svašta da pričam i pišem po novinama“, ispričao mi je čim smo se sreli tu veče. Zato sam i osjetio tu potrebu da ga pitam – da li se plaši? Stankovićeva firma bila je glavni izvođač radova na izgradnji nove zgrade Vlade RS. Izgradnja je dok samo vodili ovaj razgovor uveliko privođena kraju.

Milan mi je rekao i da ovu Stankovićevu „opomenu“, nije shvatio kao ozbiljnu prijetnju. Zato nije želio ni da mu uputi bilo kakvu reakciju. Nije želio ni da pišemo o tome. Nije se plašio, a pratili su ga. Sumnjivi tipovi. Lično sam se u to uvjerio. Uhodile su ga „Čedine gorile“, govorio je. („Gorile“ je nazvao po Čedi Saviću, direktoru Zavoda za izgradnju Banjaluka, s kojim se sukobio i o čijoj upletenosti u kriminalne radnje je govorio).

Bilo je to, u podzemnom prolazu ispod Trga Krajine. Kada se sa trga spusti niz stepenice, lijevo od bioskopa „Palas“, a preko puta podzemnog dijela Robne kuće „Boska“ u kojem je u to vrijeme, bio „C market“, bio je jedan ugostiteljski objekat, neka vrsta restorana, koji je, kako mi se čini, poslovao u sastavu „Boske“ pa se tako i zvao – „Gril – Boska“.

Zaposleni u ZIBL-u, su tu dolazili na topli obrok, obično na pauzi oko pola jedanaest ujutro. Tu sam se često nalazio s Milanom Vukelićem i njegovim kolegama.

Pozvao bi me telefonom oko deset i pitao mogu li doći do „Boske“. Rado sam prihvatao ove pozive. Dok bi on i njegove kolege doručkovali, po nekada bi im se i sam pridružio, a najčešće bi popili i po par pića i više u šali komentarisali reakcije nakon teksta koji je izašao u „Patriotu“. Zato smo se tu najčešće i družili utorkom. „Patriot“ je izlazio ponedjeljkom. Prepričavali bi mi, ponekad u glas, događaje iz firme i kako je direktor, Čedo Savić reagovao na prethodni tekst u „Patriotu“. Pričali su i o strahu ljudi koji tamo rade. Mnogi su se plašili da ih neko vidi kako razgovaraju s Milanom ili sa par onih koji se nisu plašili da stanu na njegovu stranu. Direktor je, pričali su bio ljut kao ris. Mnoge u firmi nije pozdravljao. Okupljao je u svoju kancelariju grupicu svojih poltrona i sa njima kovao planove, kako da spriječe curenje informacija iz firme. Bar tako su oni pretpostavljali.

Milan je tvrdio da ga Savićevi špijuni prate na svakom koraku. Uhode ga i po gradu. Iskreno nisam do kraja vjerovao u ovu priču. Nisam mislio da Milan izmišlja. Nisam to pomislio ni jednog trenutka. Mislio sam da je riječ o paranoji koju bi bilo i za očekivati kod čovjeka koji je živio pod pritiskom pod kojim je on proveo te poslednje dane svog života, a čemu sam i sam bio svjedok.

Sada iskreno kažem da sve do tada nisam mogao da se pomirim sa činjenicom da u dvadeset prvom vijeku u Evropi, pa makar to bilo i na ovom nesrećnom Balkanu neko šalje uhode da prate nekoga u stopu.

Bio sam već odavno svjestan da ljude prisluškuju. Siguran sam (a to mi je potvrdio i jedan pripadnik bezbjednosnih agencija) da je i moj telefon prisluškivan. Prisluškuju me vjerovatno i sada. Znam da je nelegalno prisluškivanje u vrijeme ministra Stanislava Čađe vršio i sam MUP RS. Prisluškivani su mnogi protivnici režima Milorada Dodika. Upravo ta činjenica, između ostalih, vlasti na čelu sa Miloradom Dodikom, daje obilježja totalitarnog režima.

Sve sam to znao, a ipak sam teško mogao zamisliti da uhode u „kožnjacima“ poput onih iz '48. prate jednog čovjeka u Banjaluci na početku trećeg milenijuma. Da je i to moguće vrlo brzo sam se uvjerio. Upravo tu, u ovom našem grilu ispod „Boske“.

Skoro sam to jutro dotrčao do Grila, jedva čekajući šta će mi Milan i društvo iz ZIBL-a, ispričati. Milan je zvao ranim jutrom, čućeš kaže svašta. Dirktor je izludio, kaže, ne zna šta će sa sobom. „Hajde dođi pa ćeš da čuješ“. Pozvao me kroz poluglasan smijeh.

Zato sam se skoro okamenio kada me nakon što sam, zakoračio u „Gril“, umjesto uobičajenog raspoloženja i smijeha, presijekao Milanov oštar pogled i diskretan znak da ćutim. prišao sam zbunjen stolu za kojim je sam sjedio i već završavo obrok. Tiho, da sam ga jedva razumio mi je šapnu: „To su oni što me prate. Ona dvojica“, oprezno mi pokaza očima za sto bliže šanku. Nama okrenuta lađima za tim stolom u crnim jaknama sjedila su dva čovjeka.

Osjetio sam neku neugodnu jezu. Nisam znao šta da mislim. Ne mogu reći da sam osjećao strah. Više sam osjećao sramotu ponižen činjenicom da živim u takvom društvu. Društvu žbirova koji kao da su ispali iz nekog starog filma. Društvu u kojem glavnu riječ vode ucifrane ulizice, koje ne vide dalje od vlastitog nosa i gazdinog dupeta, ma ko im gazda bio. Takvi su ustvari i najodgovrniji za tragediju čiji je mirs zlokobno lebdio u vazduhu.

-Hajmo odavde“, prekide me Milan u razmišljanju ili tačnije rečeno, mojoj unutrašnjoj eksploziji. Bijes koji se nakupio u meni samo što nije „počeo da viče“

Izašli smo.

Odjednom mi onakvom pometenom, pade na pamet jesmo li platili? Nisam primijetio da je Milan to već učinio, pa se mahinalno polukružnim okretom kao po komandi vratih unutra i nađoh pored šanka..

A onda – šok!

I žbirovi su ustali i dalje okrenuti leđima. Jedan je imao mobilni telefon na uvu: „Da, da... ne mogu Vam pričati telefonom. Eto me za deset minuta pa ćete čuti detalje!“

Skoro sam izjurio napolje. Sustigao Milana i rekao mu šta sam čuo. Nije bio iznenađen. Pogledao me ravnodušno klimajući klavom. Kao da je želio reći: „Pa šta je tu čudno! Jesam li ti rekao!?“

Čitajte i dalje priče iz knige koja će uskoro biti objavljena.

Knjiga "Ko krade ubija“, čija je centralna priča još nerasvijetljeno ubistvo inženjera Milana Vukelića u Banjaluci 2007. godine govori o događajima i ličnostima koji su obilježili jednu društvenu epohu u Banjaluci, ali i u Republici Srpskoj i Bosni i Hercegovini. Milan Vukelić je ubijen u neposrednoj blizini sjedišta MUP-a RS 6. novembra 2007. godine nakon što je mjesecima konstantno ukazivao na spoj građvinske mafije i aktuelne vlasti u Banjaluci i Republici Srpkoj koji odnosi desetine ili stotine miliona maraka javnih sredstava u privatne džepove. Pisao sam ono o čemu je Vukelić govorio i dokumentovao. MUP RS mi do danas nije postavio ni jedno pitanje vezano za ovaj strašni zločin čija sam žrtva, vjerovatno i sam trebao biti.
Knjiga je svjedočanstvo jedne epohe prije i pooslije ovog zločina i u njoj je opisano dosta onih događaja koji nisu vezani za sami zločin ili se to možda samo tako čini, ali svakako govori o vremenu koje još traje, o režimu koji još vlada, o njegovim slugama, podanicama, ulizicama iz političkog, medijskog, privrednog života, a posvećena je onima koji imaju hrabrosti dići visoko glavu i reći istinu, da od te istine ništa nije skuplje. Pokojni Milan Vukelić je za Istinu dao glavu. Kolika je moć istine najbolje govori strah onih koji su na sve spremni samo da je sakriju.

Inpulsportal

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

Da - 5.5%
Ne - 81.7%
Možda - 11%

Ukupno glasova: 109
Glasanje u ovoj anketi je završeno

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU