fbpx

milosevic izetbegovic tudjman

Već nekoliko godina širom bivše Jugoslavije svjedočimo dizanju nacionalističkih tenzija. Mnogi taj trend uspoređuju s ratnim devedesetima. Pritom se uglavnom razlozi i mehanika krvavog raspada površno tumače.

Piše: Luka Ostojić

Predsjednica republike u razgovoru za HRT lupa šakom o stol i govori da neće dopustiti da nijedan srpski tenk uđe u Hrvatsku; predsjednički kandidat Miroslav Škoro tvrdi da bi zabranio Samostalnu demokratsku srpsku stranku kad bi za to imao uvjete; vlada, predsjednica i gradonačelnik Zagreba šalju izaslanike na pretpremijeru revizionističkog filma “Dječje prihvatilište Sisak”… Ovi i brojni drugi primjeri podizanja etničkih tenzija i pumpanja nacionalizma uoči predsjedničkih izbora mnoge su nas podsjetili na atmosferu tijekom 1990-ih. No iako je ta asocijacija razumljiva, ona je ipak pogrešna: naime, politička kampanja prije izbora 1990. i u Hrvatskoj i u Srbiji i u BiH uopće nije bila fiksirana na etničke sukobe, nego je primarno bila fokusirana na socijalna i ekonomska pitanja, te su pobjedu na izborima odnijele one stranke koje su se tada zalagale za mir i umjerenu politiku.

Slična se priča ponavljala i tijekom devedesetih. Iako su zbog rata, naravno, cijelo vrijeme bile prisutne nacionalističke tenzije, paradoksalno, pred izbore su splašnjavale i (vladajuće) stranke su se okretale socijalnim problemima. O tom neobičnom fenomenu piše američki politolog V. P. Gagnon Jr. u svojoj knjizi The Myth of Ethnic War u kojoj na temelju predizbornih kampanja, istraživanja javnog mnijenja i rezultata izbora ukazuje da etničke tenzije nisu prethodile ratu, nego su u njemu nastale. Pitanje koje Gagnonova knjiga postavlja povijesti jest kako je federacija opterećena socijalnim i ekonomskim problemima, a ne temom nacije, završila u dugogodišnjem krvavom etničkom ratu. Pitanje koje se nameće sadašnjosti jest zašto su vlade demokratskih nacionalnih država toliko opsjednute etničkim temama, a ne političko-ekonomskim problemima koji muče dobar dio njihovih populacija.

“U Srbiji, u kampanji od 1990. nadalje, vladajuća komunistička stranka (preimenovana u Socijalističku partiju Srbije, SPS) pod Slobodanom Miloševićem naglašavala je važnost mira i napretka te je optuživala protivničke nacionalističke srpske stranke za primitivizam i odvođenje Srbije u rat. (…) Umjesto etničkog nadmetanja – procesa u kojem se stranke natječu koja će više koristiti nacionalističku retoriku i politiku te dobiti potporu etničkih glasača što vodi do ekstremnih pozicija – u ovim slučajevima vidjeli smo proces etničkog podmetanja pri čemu se stranke trude biti što umjerenije i manje nacionalističke, a tom je strategijom SPS dosljedno uspijevao”, tvrdi Gagnon, a slično zaključuje o Hrvatskoj i HDZ-u čiji su “glavni predstavnici uglavnom bili umjerenjaci (npr. Stipe Mesić, jedan od osnivača i prvi HDZ-ov predsjednik Hrvatske vlade) dok su ekstremniji elementi iz dijaspore, vezani uz ustaški režim, bili vidno odsutni iz javnih foruma. Pobjeda HDZ-a na izborima 1990., iako se obično tumači kao dokaz premoćne važnosti etničke solidarnosti u hrvatskoj populaciji, zapravo iz bližeg kuta upućuje na posve drugačiju dinamiku. HDZ se predstavljao kao umjerena nacionalistička stranka koja želi demokraciju i mir. Uz to, bila je najbolje financirana i organizirana opozicijska stranka.”

Demobilizacija oponenata

Gagnonova knjiga direktna je reakcija na stereotipe njegovih zapadnih kolega u tumačenju raspada Jugoslavije. Naime, za razliku od percepcije da uzrok rata leži u drevnim sukobima među njenim narodima, Gagnon na temelju istraživanja pokazuje da u Jugoslaviji čak ni uoči rata nisu postojale značajne etničke netrpeljivosti, a da je ratno nasilje zapravo pokrenula i potencirala konzervativna elita socijalističke vlasti koja se borila za moć. Gagnonovo viđenje čini se ponekad odviše optimističnim jer su, po njemu, subjekti odgovorni za pokretanje i provođenje nasilja prvenstveno elite dok su “obični ljudi” objekti kojima se to nasilje dogodilo. No njegova knjiga služi kao vrlo potreban podsjetnik i nama domaćim čitateljima ako smo zaboravili da rat nije nastao kao spontani impuls nacionalističke rulje, nego kao ishod određene politike koja je građane polako dovela i uključila u rat. Pritom je najzanimljivija i danas najaktualnija Gagnonova teza da su nacionalne vlade tijekom 1990-ih uspijevale provoditi ratnu politiku ne mobilizacijom svojih birača, nego demobiliziracijom svojih protivnika, što se svakako može primijetiti i u današnjem političkom polju.

Gagnon je analizom društvenih istraživanja u Jugoslaviji, javnih anketa i političkih kampanja pred prve višestranačke izbore 1990. u Srbiji i Hrvatskoj pokazao da građani nisu bili opterećeni svojim etničkim statusom ni potrebom za osnivanjem “svoje” države nego su prvenstveno brinuli o ekonomskim temama i socijalnoj sigurnosti. To je razumljivo jer se država nalazila u ozbiljnoj ekonomskoj krizi (kojoj su uvelike doprinijele MMF-ove reforme u Jugoslaviji 1980-ih, o čemu detaljnije piše Jake Lowinger u radu “Economic reform and the ‘Double movement’ in Yugoslavia”), a socijalistički model našao se pred općom krizom uslijed raspadanja Sovjetskog Saveza. Ipak, Gagnon pokazuje da građani nisu tražili raspad Jugoslavije, nego reforme koje bi im vratile ekonomsku sigurnost. Stoga nema razloga vjerovati da su nasilni sukobi, nacionalizam i ksenofobija krenuli odozdo, nego su ih pokrenule vladajuće snage – prvo Miloševićev SPS, a kasnije i Tuđmanov HDZ. Pitanje je samo zašto su napustili umjerenu retoriku i pokrenuli rat.

Tu nudi neočekivan odgovor: vladajući nisu izazivanjem nasilja željeli mobilizirati građane i evocirati njihov nacionalizam, nego su primarno željeli demobilizirati svaku moguću opoziciju. Ratno nasilje je tom cilju doprinosilo na više načina: sama ratna zbivanja potpuno su zaokupila pažnju javnosti i onemogućila bilo kakvu raspravu o ekonomskim reformama (koje bi sigurno dovele do smjene vlasti), direktni oponenti vlasti su ratom marginalizirani, zastrašeni ili likvidirani, mediji stavljeni pod kontrolu režima, a građani koji se ne slažu s vladajućom politikom su obeshrabreni i “uvjereni” da ne postoji ikakva alternativa trenutnom stanju (zbog čega se njihovo nezadovoljstvo manifestiralo u niskom odazivu na izbore – indikativnom, ali pragmatično gledano, beznačajnom). Tako su u isto vrijeme uvedeni i demokracija i izvanredno ratno stanje kojim je demokracija de facto suspendirana, a vlast centralizirana u rukama pobjedničkih stranaka. Naposljetku su se, nakon dugogodišnjeg ratnog nasilja i narativa o ugrozi naroda, doista formirale i ukorijenile etničke netrpeljivosti, no one nisu bile uzrok rata, nego njegova posljedica.

Paralele

Nadalje, Gagnon detaljno pokazuje kako je demobilizacija bila metoda ostajanja na vlasti, a rat sredstvo demobilizacije. Kao dokaz navodi i razdoblje nakon rata: već do 2000. godine Miloševićev SPS i Tuđmanov HDZ svrgnuti su s vlasti. Bez rata i bez vanjskog neprijatelja nije moglo biti ni demobilizacije: etničke netrpeljivosti su pale u drugi plan, u fokus se vratio javni zahtjev za demokratizacijom i ekonomskom sigurnosti, oponenti su dobili više prostora za kritiku i djelovanje, a građani su naposljetku mobilizirani u masovnim prosvjedima protiv vlade. Ipak, Gagnon već 2004. primjećuje da smjena vlasti nije napravila bitnu razliku u demokratizaciji i ekonomskom stanju novih zemalja. S jedne strane vladajuće elite su 1990-ih iskoristile političku moć da bi kroz privatizaciju javnih poduzeća stekle golemu ekonomsku moć čime su zapravo dobrim dijelom sačuvale svoju poziciju. S druge strane novi kapitalistički sustav nije igrao u korist demokratizacije i socijalne sigurnosti, nego je povećavao tu uspostavljenu ekonomsku nejednakost. Naposljetku, dodao bih i da su ove zemlje prijelazom u demokraciju izgubile jasan politički projekt koji bi građanima garantirao određena prava i koji bi ih mobilizirao.

Kad sagledamo Gagnonovu analizu u današnjem kontekstu, paralele se vuku same. Mada je nemoguće reći prethodi li aktualna kriza nekom drastičnom povijesnom prekidu kao tada, nalazimo se u politički i ekonomski jednako očajnoj poziciji. Ekonomsko stanje građana je iznimno loše, a politički model upravljanja državom ne daje naznake da može riješiti probleme ili zacrtati ikakav smjer razvoja. I kao što je tadašnju krizu Jugoslavije pratila kriza svih većih socijalističkih država, tako i našu “nerazvijenu” liberalnu demokraciju prati kriza Europske unije i modela liberalne demokracije uopće.

Premda su se u 30 godina izmijenili skoro cijeli sastav elita i političko-ekonomski sustav, reakcija hrvatske vlasti na krizu i potrebu za bitnom političkom promjenom je skoro identična onoj kakvu opisuje Gagnon: u potrebi za očuvanjem vlastite pozicije, izvlače se taktike demobilizacije. U Hrvatskoj, ali i BiH i Srbiji, posljednjih nekoliko godina raste fokus službene politike na etničke tenzije i na pitanje nacionalizma za što ne postoje opravdani povod ni razlog, pogotovo ne u Hrvatskoj i Srbiji koje su tijekom rata prisilno učinile svoje teritorije prilično etnički homogenima pa “opasne” manjine definitivno ne predstavljaju bitan problem. No, ako pratimo Gagnonovu logiku, ovdje se ne radi o istinskom sukobu, nego o istom, starom narativu o vanjskom neprijatelju kojim se skreće pozornost s gorućih tema u vlastitom društvu. Nadalje, medijski prostor za kritiku je bitno sužen: HDZ je opet učinio HRT glasilom radikalne desnice, dnevne novine egzistencijalno ovise o savezu s vladajućim strankama, a sustavna potpora kritičkim neprofitnim medijima je smanjena i skoro nepostojeća. Jedan od rijetkih prostora kritike je tjednik srpske nacionalne manjine Novosti čiji se autori i djelatnici nalaze pod stalnim pritiskom i prijetnjama – em zato što se radi o srpskom listu, em zato što su “domaći izdajnici”. Jedino se čini da vlasti danas ipak ne koriste ratno nasilje za poticanje sukoba među građanima. No ako obratimo pozornost na brojna svjedočanstva o brutalnom policijskom tretmanu izbjeglica i na MUP-ovo cinično nijekanje tih slučajeva, vidimo da u vladi postoje i kapacitet i volja za sustavno provođenje nasilja kakvo se koristi u ratu.

Efekt bumeranga

Potenciranje nacionalizma od strane vlasti i marginaliziranje svake opozicije doprinose demobilizaciji – obeshrabruju birače, aktiviste i političare u borbi za drugačijom politikom i izvjesnom smjenom vlasti. U tom vidu apatija građana i niski odaziv na izbore nisu neuspjeh aktualne politike, nego uspješan ishod politike pasiviziranja onih građana koji se protive sadašnjoj vlasti. No jednom kad se građani mobiliziraju, Gagnon pokazuje (a s čim se slažu i rezultati kasnijih izbora) da građani nisu skloni nacionalizmu i šovinizmu, nego upravo suprotno, umjerenijim i više lijevim inicijativama. Unatoč resursima, visokoj medijskoj prisutnosti i agresivnim kampanjama, nijedna ekstremno desna opcija u Hrvatskoj nije postigla značajan izborni uspjeh. Stoga se i demobilizacija putem forsiranja etničkih tenzija može vratiti kao bumerang, što bismo lako mogli vidjeti upravo na skorim predsjedničkim izborima. Recentno nadmetanje Kolinde Grabar Kitarović s predsjedničkim kandidatom Miroslavom Škorom tko je veći desničar moglo bi upravo mobilizirati građane da izađu glasati za suprotnu stranu pa bi Zoran Milanović, praktički ni kriv ni dužan, mogao lako postati predsjednik.

Glavna opasnost aktualne politike onda nije uključivanje građana u sukob, nego upravo suprotno, isključenje većine građana iz političke arene i iz pozicije da donose odluke za zajednicu. Stoga je bitno činiti upravo suprotno – mobilizirati građane, ne prepustiti se apatiji, skretati raspravu na bitne ekonomske i socijalne teme, širiti prostor kritike, javno se protiviti državnom nasilju, aktivno sudjelovati u politici i, naposljetku, domisliti politički projekt koji bi građanima mogao pružiti egzistencijalnu sigurnost i mobilizirati njihovu energiju. Sve to može doći samo odozdo, a ne odozgo, od strane političkih ili ekonomskih elita. Gagnon pokazuje kako su političke elite prije 30 godina oportunistički koristile umjereni diskurs da bi naposljetku radije odabrale krvavi raspad države nego reformu socijalističkog sustava. U svijetu danas pak možemo vidjeti kako su ekonomske i političke elite prije spremne prihvatiti ekološke i socijalne katastrofe nego bitne promjene kapitalističkog sustava. Srećom, i na lokalnom i na globalnom planu već djeluju razne sile opozicije koje, unatoč bitno manjim političkim, ekonomskim i vojnim resursima, mogu uz jasan fokus, hrabrost, taktičnost i optimizam volje napraviti bitnu razliku. Stoga, iako čitanjem Gagnonove knjige nastaje mučan osjećaj da se ponovo vraćamo u 1990-e, rastući aktualan otpor političkoj i ekonomskoj desnoj struji daje naznaku da ima nešto optimizma i za volju i za intelekt: povijest ipak nije nužno toliko predvidljivo cirkularna i tragična.


(Bilten)

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU