fbpx

000 1NI5T6 e1579556262495

 Foto: AFP / APA / Roland Schlager / Sebastian Kurz i vođa Zelenih Werner Kogler

Na jednoj strani socijaldemokrati, a na drugoj konzervativci i smjenjuju se na vlasti u donekle redovitom ritmu. Desetljećima nakon Drugog svjetskog rata tom se podjelom i dinamikom legitimirala stabilnost europskih liberalnih demokracija. Međutim, već od osamdesetih godina prošlog stoljeća počele su se prepoznavati tendencije koje dovode u pitanje tu samorazumljivost. Naravno, one su varirale s obzirom na nacionalne specifičnosti, ali negdje od izbijanja ekonomske krize 2008. godine su ozbiljno nagrizle gotovo sve europske države, u ovom ili onom obliku.

Doduše, većina tih tendencija je vezana uz socijaldemokratske partije i raznolike epiloge raskida koalicija između obrazovanih, urbanih srednjih klasa i industrijskog radništva koje su činile bazu tih stranaka. Raskid je išao, dakako, na štetu radništva, što su socijaldemokratske stranke itekako osjetile na izborima. Što se tiče pak konzervativnih stranaka, upitnosti njihovog statusa najviše su, pogotovo u posljednjih nekoliko godina, pridonijele ekstremno desne stranke koje se predstavljaju kao autentičniji konzervativci, kao oni koji skrbe o navodnom interesu naroda, za razliku od njih koji su dio establišmenta.

U Austriji pak ekstremna desnica utjelovljena u Slobodarskoj stranci (FPÖ) nije uspjela u tom naumu. Jedno su vrijeme bili u vladajućoj koaliciji s konzervativcima, Narodnom strankom (ÖVP), ali ih je korupcijski skandal koštao vlasti. U međuvremenu su narodnjaci, predvođeni Sebastianom Kurzom, u priličnoj mjeri “usvojili” njihove ekstremne politike bez da su se morali boriti s “autentičnošću”. Na prijevremenim izborima održanim krajem rujna prošle godine ÖVP je osvojio 37% glasova, FPÖ 16%, dok su se socijaldemokrati zadržali na 21%. Međutim, iznenađenje izbora su bili Zeleni koji su uspjeli osvojiti 14% glasova birača. Kalkulacije oko postizborne koalicije su trajale dugo, do početka ove godine: nova koalicija s ekstremnom desnicom nakon skandala i pada vlade nije baš bila optimalno rješenje, kao ni ona sa socijaldemokratima, a čelnik Zelenih Werner Kogler je u kampanji izjavio da postoji nula posto šanse da uđu u koaliciji.

Trend ili anomalija?

Na kraju su se ipak Zeleni u njoj našli. Kako u svojoj nedavnoj analizi u Guardianu ističe Benjamin Opratko, politički teoretičar gramšijanske provenijencije s Bečkog sveučilišta, nekoliko je razloga dovelo do takvog epiloga. S jedne strane sami izborni rezultati koji su prijetili paralizom, a s druge strane pritisak raznih manjinskih, ekoloških i migrantskih organizacija koje su nastojale učiniti sve da spriječe povratak slobodara u vladu i vršile pritisak na stranku. No, ishod pregovora sugerira da Zeleni nisu zauzvrat dobili puno toga. Postavljen je ambiciozan rok: 2040. se cilja kao godina u kojoj će Austrija napustiti u potpunosti fosilna goriva, ali vrlo malo konkretnih mjera je dogovoreno u tom pravcu.

Također, na čelno mjesto novog i velikog Ministarstva okoliša, energetike i infrastrukture je postavljen “zeleni kadar”, ali ministar financija dolazi iz ÖVP-a, tako da je tu manevarski prostor prilično sužen. Anti-radnički zakon o radu donesen u mandatu prošle vlade nije se uopće doveo u pitanje, a koalicijskim sporazumom dogovoreno je snižavanje poreza korporacijama, kao i privrženost neoliberalnim trgovačkim sporazumima. Dakle, ništa presudno se ne mijenja, osim što je posrijedi “greenwashing” desnice. Iako se Zeleni u Austriji, a i šire, uglavnom diče svojim antirasizmom i skrbi za ljudska prava, izgleda kao da su ih odlučili žrtvovati za obećanje navodne borbe protiv klimatskih promjena.

S druge strane, Kurzu je ova koalicija došla kao savršena prilika za iznalaženje nove političke formule. Očito je da se klimatske promjene više ne mogu negirati i zanemarivati. Ili se barem ne mogu zanemarivati političke opcije koje žanju izborne uspjehe na obećanju borbe protiv klimatskih promjena. A ta nova formula glasi: vlada će štititi i klimu i granice. Kurz se time odmiče od desničarskih teorija zavjere i negacija klimatskih promjena, čime sebe dodatno profilira kao racionalnog političara. Međutim, ne odustaje od rasističke antimigrantske retorike i politike. I štoviše, priznavanje klimatskih promjena i navodna borba protiv fosilnih goriva mu dopušta i da rasizam “prodaje” kao normalan i racionalan pristup u zaštiti “svojih ljudi”.

Austrijski slučaj je zasad specifičan, ali rast zelenih stranaka diljem Europe, pogotovo u Njemačkoj, sugerira da se radi o novoj političkoj formuli koja bi mogla poslužiti kao navodni novi model političke stabilnosti nakon niza godina turbulencija. Dakako, isključivo na retoričkoj osnovi jer ovaj crno-zeleni kompromis, ako se realizira kao politička formula, može predstavljati samo eko-aparthejd. U svakom slučaju, bit će zanimljivo promatrati međunarodni doseg austrijskog scenarija: radi li se o političkom trendu ili samo anomaliji?

Marko Kostanić - Bilten

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

Da - 60.6%
Ne - 39.4%

Ukupno glasova: 170
Glasanje u ovoj anketi je završeno

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU