fbpx

Boris Dezulovic

Kao što su totalitarni režimi pandemijsku karantenu dočekali kao historijsku šansu i preuzeli je kao model vladanja, i borci za slobodu karantenu su preuzeli kao svoju neslobodu. Među njima nema krupnijih nesporazuma: i komesarima zdravog novog društva i njegovim disidentima vi ste oni drugi.

Piše: Boris Dežulović

Sve do prije koji mjesec, svijet je mislio da je pitanje slobode riješeno još prije trideset godina, rušenjem Berlinskog zida i otvaranjem McDonald’sa u Moskvi. U tom međuvremenu, sloboda je postala posve starinska stvar, antikvitet iz prašnjavog sanduka na tavanu, nešto što je pripadalo kenozoiku hladnog rata, hipi-pokreta i romantičnih južnoameričkih revolucionara. Sloboda izbora u međuvremenu nam je protumačena i prodana kao slobodno tržište, a sloboda mišljenja protumačena i prodana kao sloboda pisanja na društvenim mrežama.

Fizička sloboda naslijeđena iz dvadesetog stoljeća bila je podrazumijevajuća pretpostavka: svi su imali pasoše, kreditne kartice i Instagram profile, posve slobodni u uvjerenju kako je sloboda ono što nije mogao Aleksandar Solženjicin: na dvanaest rata, recimo, uplatiti tjedan u resortu na nekom pacifičkom arhipelagu za par dobrih storyja na Instagramu sa hashtagom #freedom.

Tako nesputani i slobodni, posvetili smo se sljedećoj glavnoj agendi našeg doba, ključnom pitanju dvadeset prvog stoljeća, majci svih pitanja – pitanju identiteta.

Onda je iznenada, usred velike historijske potrage za identitetom, planetu poharao koronavirus SARS-CoV-2. Milijarde ljudi zatvorene su u kućne karantene, i svijet je došao kao kakva mračna orwellovska distopija. Mrki ljudi u sivim odijelima proglasili su izvanredno stanje, zaveli policijski sat i izveli vojsku na ulice, zatvorene su granice, ljudi zaključani u kućne pritvore, naoružane patrole krstarile su praznim ulicama, savjesni građani prijavljivali sumnjive tipove, policijski kombiji odvodili susjede, opustjele su trgovine, tržište preuzeli šverceri i crnoberzijanci, nacionalne televizije svakodnevno su javljale o novim pobjedama vladinih snaga protiv podmuklog neprijatelja, a novine izgledale poput moskovske Pravde pedesetih: sretni, slobodni svijet, ukratko, učas se cijeli pretvorio u jedan veliki, okrugli Sovjetski Savez.

Iz omiljene totalitarne metafore o podmukloj prijetnji za naše zdravo društvo i njenoj opasnoj, zaraznoj naravi, mitološki se unutarnji neprijatelj na koncu zaista materijalizirao kao virus. Ništa manje od toga, ništa manje od stroge karantene, sa strogim zakonima, strogim ograničenjima i strogim kaznama – ništa manje od par milijardi ljudi pod takvim strogim režimom – nije nam bilo dovoljno da bismo razumjeli i opet poželjeli dobru, staru slobodu.

I da je, jasno, opet krivo shvatimo.

Nezaliječeni kakav romantik iz herojskog dvadesetog vijeka, slobodarski gerilac koji je digao ruke od novog svijeta i pobjegao na neki pusti otok, pa otamo ovih dana silom vraćen u civilizaciju – recimo, zato što se na pustom otoku gradi robinzonski resort za Instagram storytellere, s pet zvjezdica i hashtagom #freedom – morao bi biti oduševljen zatečenim. Ne, naravno, zbog toga što se stvarni vanjski svijet u međuvremenu pretvorio u Sovjetski Savez: to je ionako bila logična i očekivana krajnja konzekvenca civilizacije koja je odustala od slobode i izabrala Donalda Trumpa. Oduševljen bi, naime, morao biti konačnim buđenjem robova i prizorima kakve je odavno prestao čak i sanjati: svijet je progledao, svijet se pobunio.

I eto odjednom čak i u Trumpovoj Americi, u samom srcu tame, na ulicama i trgovima stupaju grupe iz političkog podzemlja što se nazivaju Freedom Front ili Liberty Militia. Eto odjednom i ovdje kod nas, u našem malom štokavskom svijetu, dijele pandemijske eseje o slobodi i zdravlju Teofila Pančića ili Miljenka Jergovića, eto odjednom Hrvata i Srba gdje zadovoljno klimaju glavom čitajući praktične priručnike Viktora Ivančića za gerilski otpor pandemijskom totalitarizmu.

Divna li prizora za oči našeg hipijevskog romantika! Cijelim Zapadom borci za slobodu izašli su na ulice i otvoreno prkose policiji, a gerilski underground mediji pozivaju na otpor i pobunu protiv fašističko-komunističkih vlasti. Baš kao nekad, kao romantičnih šezdesetih, na transparentima se koče parole o slobodi. Sloboda je konačno izašla iz muzeja i napustila ono golemo, epsko Delacroixovo platno u sterilnom Louvreu – gdje su tupi robovi desetljećima buljili u njen rastvoreni dekolte, od cijele slobode vidjevši samo njene gole sise – pa stala na barikade u predgrađu i visoko podigla zastavu.

I što to traže slobodarski revolucionari, protiv koga se bune freedom fighteri iz urbane liberty gerile, koga smjelo razotkrivaju njihovi vođe i tribuni? Neustrašivo raskrinkavaju svjetsku zavjeru judeomasonske farmaceutske industrije, Billa Gatesa i Georgea Sorosa: od sviju hulja u svojim vladama vide samo ljude guštere, od svih kamera Velikog brata vide samo 5G antene, od svih izbora traže samo pravo na izbor protiv obaveznog cijepljenja, od svih sloboda traže samo slobodu da nedjeljom slobodno odu u trgovački centar i slobodno kupe najnoviji pametni telefon za snimanje slobode!

Svjetska pandemija koronavirusa ogoljela je ovaj svijet do forenzički uglancane bedrene kosti, pa tako i njegove poimanje slobode. Zato je bio moguć zbunjujući paradoks da na tako ogoljenoj ledini – na kojoj se sloboda poima izlaskom iz zaključane samice i mjeri fizičkim korakom – Jergović, Pančić ili Ivančić govore o naizgled potpuno istoj slobodi kao desničarski populisti i tribuni fake newsa. Ako i potonji i prvi jednako pozivaju na otpor totalitarnom antivirusnom režimu, u čemu je razlika među njima? Paradoks je potpun: na Jergovićeve intervjue i Pančićeve oglede o slobodi na stražnje se noge digla gotovo cjelokupna naša površna takozvana ljevica, razotkrivajući se kao lažna rodbina što je na ostavinskoj raspravi prošloga vijeka slobodu baštinila krivotvoreći potpise.

Isti je to, najzad, paradoks po kojemu su se liberalni mainstream mediji pretvorili u Pravde izoliranih sovjetskih kaveza, pa se u nimalo zabavnom obratu svaki glas struke ili razuma s njihovih stranica čita i tumači kao fake news. Neprijatelj onog bijelog smeća iz Liberty Militie u Michiganu nije Donald Trump – on mu je saveznik i spasitelj, on je njegov Che: neprijatelj njegove slobode je infektolog u zaštitnom odijelu, kojemu će onda odvažno sasuti u lice da se vrati u Kinu ako želi komunizam.

Cijeli se historijski značaj ove male historijske apokalipse sveo tako na paradoks po kojemu je mitološku fizičku, osobnu slobodu prvi put preuzela desnica: monopol na slobodu danas je tako u posjedu raznih militantnih antivakserskih i antimigrantskih grupa, kršćanskih fundamentalista, konzervativnih pokreta, bijelih supremacista, neonacista, ravnozemljaša, lovaca na chemtrailse i ostalog civilizacijskog taloga. Njihove su metode gerilske i aktivističke, u potpunosti prepisane iz dvadesetog vijeka: oni su cool, oni crtaju grafite, dijele underground fanzine, organiziraju diverzije, nose transparente i tuku se s policijom.

Ako pak nema vidljive razlike između njihovih parola i rečenica Pančića i Jergovića, ako ni jedni ni drugi ne žele živjeti u totalitarnom i neslobodnom društvu, u čemu je razlika? Razlika, međutim, nije niti je ikad bila u neslobodi. Razlika je u slobodi.

Pandemija koronavirusa nije pitanje slobode dovela do krajnje konzekvence samo zatvarajući cijeli svijet u karantenu sovjetskog tipa, već tjerajući ga da tek tada i tek takav – kao neslobodan i možda zdrav, ili slobodan i možda zarazan – shvati kako ne postoji sloboda bez odgovornosti. Ako je po najpoznatijoj i najjednostavnijoj svojoj definiciji – najotrcanijoj, ali do sada i najtočnijoj – sloboda pojedinca ograničena samo slobodom drugoga, onda ne postoji tako nešto kao što je privatna sloboda: svaka istinska sloboda uvijek je tuđa.

U toj točki razilaze se slobode novih slobodara i slobode Teofila Pančića. Nitko na svijetu ne mora se bojati njegove slobode. Njihove pak privatne slobode – slobode za koju se bore novi libertinci, i za koju ne postoji tako nešto kao što je tuđa sloboda – mnogi se trebaju i moraju bojati.

Kao što su totalitarni režimi pandemijsku karantenu dočekali kao historijsku šansu i preuzeli je kao model vladanja, i borci za slobodu karantenu su preuzeli kao svoju neslobodu. Među njima nema krupnijih nesporazuma: i komesarima zdravog novog društva i njegovim disidentima vi ste oni drugi.

Oni čijom se bolešću mjeri njihovo zdravlje, i čijom se neslobodom mjeri njihova sloboda.

Novosti

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU