fbpx

avazPudaric

Foto: Dnevni avaz

Scena u kojoj Pudarić svečano odjeven sam uklanja gume i gasi požar više od ičega je svjedočila o tome kako u njegovom slučaju ništa nije bila poza, nego iskreno uvjerenje u ispravnost onoga što radi.

Piše: Dragan Markovina

Malo je što tužnije od činjenice da Svetozar Pudarić nije dočekao presudu Evropskog suda za ljudska prava u Strasbourgu, koji je donio očekivanu odluku o tome da je bio diskriminiran činjenicom što se kao Srbin koji živi u Federaciji BiH nije mogao kandidirati za člana Predsjedništva iz reda srpskog naroda. Ima i neke simbolike u tome što je presuda objavljena nekoliko dana prije obilježavanja međunarodnog Dana ljudskih prava. Istina je da takve presude malo što znače u bosanskohercegovačkoj političkoj i društvenoj stvarnosti, za što je dovoljno konzultirati slučaj Sejdić - Finci i gotovo uopće ne uspijevaju rezultirati nekakvim konkretnim pomakom, no s druge strane, tužba Irme Baralije je ipak dovela do izbora u Mostaru, što svjedoči da je to ponekad moguće. Poznajući način na koji je Pudarić politički i javno djelovao, posve je sigurno kako ovu presudu ne bi koristio za to da bude moralni pobjednik, nego za daljnje korake koji bi doveli do konkretnih pomaka u izbornom zakonodavstvu. Onom istom koje ne prestaje biti tema stranaka okupljenih oko HDZ-a, ali i Hrvatskog sabora te Plenkovićeve vlade.

No, suštinska razlika između onoga što je zastupao Svetozar Pudarić i onoga što zastupaju maloprije spomenuti je u tome što je on problem sagledavao u cjelini i iz perspektive osnovnih ljudskih prava, dok HDZ i istoimena stranka u Hrvatskoj stvari promatraju isključivo iz nacionalističke perspektive i sitnosopstveničkih interesa. Koliko god i on i oni nominalno tvrdili da je riječ o borbi za ravnopravnost i funkcioniranje države, njihova logika funkcioniranja države u kojoj se ljudi po porijeklu i teritorijalno razvrstavaju u izravnoj je suprotnosti s pravom pojedinca i građanina. Ovo, naravno, ne znači kako zagovaram potpuno ignoriranje činjenice da je bosanskohercegovačko društvo kompleksno, niti mislim kako ga se može promatrati uz ignoriranje nacionalnog pitanja, ali ga se još manje može promatrati kroz ignoriranje svih drugih pitanja osim toga.
Kad bih se pak odlučio na plastičan komparatistički prikaz ovih pristupa, vratio bih se na 14. februar 2015, odnosno na dan oslobođenja Mostara od fašizma te godine. Svetozar Pudarić je te godine došao kao predstavnik države i, naravno, slijedeći vlastita uvjerenja na Partizansko groblje u Mostar da bi položio vijence i rekao nešto o antifašizmu onda i tada, da bi ga na ulazu dočekala lomača na kojoj su gorjele automobilske gume i razne grane, a koja je onemogućavala ulazak na Partizansko. Visoki plamen nije samo onemogućavao ulazak na spomenik, nego je i oštećivao kamen, što je bio tek jedan u nizu vandalskih činova prema tom spomeniku u posljednjih trideset godina, ali vizualno najupečatljiviji. No, scena u kojoj Pudarić svečano odjeven sam uklanja gume i gasi požar više od ičega je svjedočila o tome kako u njegovom slučaju ništa nije bila poza, nego iskreno uvjerenje u ispravnost onoga što radi.

Upravo zato je tužno, a u neku ruku i poražavajuće što se niti njegova matična partija, a niti ostale građanske stranke, ni na tim izborima na kojima se želio kandidirati, niti kasnije nisu odlučile da potpuno ignoriraju diskriminatornu logiku Izbornog zakona i kandidiraju uz identičnu logističku podršku tri kandidata, za svaki narod po jednoga. To bi, naravno, vodilo u poraz, ali u onaj poraz koji bi postavio temelj, ne samo za neku buduću pobjedu nego za izgradnju jednog potpuno drukčijeg društva. Točno onoga za kakvo se Pudarić zalagao i za kojeg bi bilo lijepo da se jednom iznova uspostavi.

Oslobođenje

 

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU