fbpx

zlatko dizdarevic 1586786224

U kafani preglasni vlasnik mercedesa sa jaranima oko stola pretrpanog flašama vina, rakije uz razne mezetluke, naravno. Mlada novinarka i kamerman ocijeniše da je zgodno društvo za njihov zadatak i pitanje povodom izbora: Za koga će glasati?

Svako malo, uz izbore, padne mi na pamet, onako usput, kratki prilog u jednom tv dnevniku iz vremena izborne 2014. godine. Mlada novinarka i lokalne face u seoskoj krčmi odnekud iz ljute kamene Hercegovine. Pred krčmom onaj najveći starinski mercedes sa njemačkim tablicama i svim pripadajućim džidžama po njemu i u njemu. Da se zna odakle je. U kafani preglasni vlasnik mercedesa sa jaranima oko stola pretrpanog flašama vina, rakije uz razne mezetluke, naravno. Mlada novinarka i kamerman ocijeniše da je zgodno društvo za njihov zadatak i pitanje povodom izbora: Za koga će glasati?

Društvo lokalaca s poštovanjem prepusti odgovor krupnom, glasnom i očigledno najvažnijem gostu među njima, pristiglom iz daljine. On je svjetski čovjek, a njihov. Uočljivo prezadovoljan što je pred kamerom, odgovori patriotski: “Kakvo ti je mala to pitanje, pa ovdje ima samo jedan odgovor – za naše, vazda i nikada drugačije, ma šta bilo…” “A koji su to”, upitat će mlada novinarka… “Zna se, HDZ”, pobjednički će “Nijemac” iz jihova sela. Onda će novinarka, ponukana odgovorom: “Kako uvijek, a šta ako vam ne bude najbolje sa njima, ako ne ispune ono što su obećali…” Odgovorom koji je uslijedio, razgovor je bio završen. Veli za društvo oko stola njihov važni glasnogovornik koji je zapucao iz Njemačke da glasa: “Sa njima nikada ne može biti loše, a i ako bude nema veze, oni su vazda naši, jedini i najbolji, ma šta bilo i ma kako bilo…”

I evo često nakon toga padne mi na pamet ova pričica u raznim našim naglabanjima o tome gdje smo, koji smo, čiji smo danas, a čiji ćemo biti sutra, kako nam je i zašto ovako. Kakvoj se budućnosti nadamo i čega se sjećamo. Zapravo, ilustracije za mnogo toga što je nekada ličilo na zanimljivost koja i nije bila neupitna realnost, a evo danas jeste. Uz to što danas, nakon za istoriju nebitnih šest godina, ona nije samo očekivani bljesak iz arhaičnog sela u nekom kamenjaru. Ona je realnost u poodmaklom navikavanju na svijet u kojem smo i svijest o tome svijetu. Ko smo, čiji smo i za koga smo, uprkos svemu – pa šta bude da bude. Pa makar se i trudili da možda bude drugačije.

Zašto o ovome danas ?

Gledam, čak i prije konačnih izbornih rezultata, Mostar i nakon dvanaest godina svjetski prihvaćene “demokratske” apstinencije, zapravo lokalno legalizovanog projekta o podjeli, ostaje isti. Oni koji su podjelu digli na nivo uspjeha, sporazumno su nacrtali projekat ovih izbora i svijet im na tome aplaudirao (“Pobjeda demokracije”). Sada su dobili i logičan rezultat, shodno projektu, ali i pameti većine istrenirane kroz dvanaestogodišnju praksu.

Kobajagi utrkivanje zelenih i kockastih je nastavljeno uz mudrolije promatrača o rezultatima “probosanskih” i onih drugih u Mostaru. Svaka čast onim strankama i pojedincima koji su se prije svega osjećali Mostarcima, pa zaokruživali sjećanje na to drugo, zajedničko na obje obale. Ali, nije ih dovoljno. Srušeni Most jeste isplivao iz Neretve i povezao obale, ali te obale nisu isplivale u novom prostoru i vremenu na ista mjesta na kojima su pratile Most prije njegovog rušenja. Nemoguće? Za zdravu pamet jeste, ali zdrava pamet više ne stanuje ni u Mostaru, ni na ogromnim površinama ovoga svijeta.

Previše je svega o ovome pisano i napisano od rata do danas. I niko nikoga nije ubijedio u ono drugo, mimo ranije mišljenog. Evo je pri kraju i samozadovoljavanje stranaca što su sa daljine odlučivali o ovdašnjoj postratnoj sreći. Konferencije, okrugli i čoškasti stolovi, paneli, online, Zoom, nekad i uživo sa razmacima. Da dodir ne zarazi. Eno i važnih zaključaka o nama povodom njihovih interesa. Mi sretni. Jedni kako će nam pomoći protiv “onih”, a drugi uz poprilično straha kako će sačuvati svoje planove koji se eto dovode u pitanje. Džaba i ikone, razne. Svi opet ispotiha sretni da je “posao nedovršen”, ali se pod dovršavanjem podrazumijevaju druge priče. Jedni oduševljeni “vladavinom prava”, naravno u našu korist sa tom vladavinom, drugi dirnuti čak i samim pominjanjem “jedinstveno”; i “suverenitet”.

Za jedne je građansko “njihova zavjera”, za druge “evropski princip”. Kojeg ni Evropa nije u stanju da odbrani u vlastitom dvorištu uz sve sudove za ljudska prava. Spominju se Bajden i njegovi kao nova priča za Balkan, zajedno sa Evropom. Eno i izjava dobre volje, eno i Olbrajtove, Servera, Bugajskog, pa Senata i rezolucije 729… Obećava se veliko šminkanje Dejtona, onog što su ga oni pravili pa ih nigdje 25 godina. Dok nije sazrio raspad kao interes. Nismo jedini primjer u toj svjetskoj priči velikih koju diriguju zakulisni veći. Nisu to zavjere, već interesi koji nisu naši. Da nije tako, da su ideje istinski drugačije, ne bi bilo ni farse koja se stalno ponavlja u preambulama obećanja: “…poziva vlasti Bosne i Hercegovine da sprovedu…i ohrabruje ih da nastave…”; Pa opet vlasti…potrebne reforme…radi izgradnje zajedničke budućnosti…”;

Vlast će da sprovede, vlast će reforme, vlast će zajedničku budućnost…! Može se biti samo krajnje ciničan, pa i bezobrazan povodom nebrojeno puta ponovljenog poziva onima koji su ciljano, svjesno, programski, kriminalno, uporno, nesmetano…rušili i trpali u džepove da bi sada bili kreatori dobra za državu i narod. Poštivanjem vladavine prava”.

Svoj vlastiti projekat kakve takve, održive Bosne i Hercegovine današnji odjednom “pomagači” napustili su prije 25 godina. Osim što su mu podigli spomenik, sebi u čast.

Politika je to što jeste, kurva, i tu iznenađenja nema. Ne treba se zato čuditi ni što je “sporazum Čovića i Izetbegovića” o izborima u Mostaru prozvan od vanjskih spasitelja “pobjedom demokracije”. Uključujući i opstanak mantre što je vladala 12 godina – na temelju projekta od prije 25 godina. Pa je sad sve bezmalo isto kao i do sada. Uz obećanje temeljnih promjena – sa istim ljudima. Ako im se ne desi ikona.

Priča o ovim izborima u Mostaru samo je slijepcu drugačija od one važeće do sada. Razlika je, valjda, jedino u tome što je za iole pametnog više argumenata za manje iznenađenja. Hladne glave, uz puno argumenata, lakše će se razmišljati o onome što će doći za dvije godine. Muka će uz to biti biti veća, nervi tanji, ideje eksplozivnije protiv šutnje koja je mentalitet. I spram događanja ovdje i spram obećanja što su ludom radovanja izvana.

Sa onima poput kamenog sa merecedesom iz priče prije šest godina, ma gdje takvi živjeli na svim stranama ovdje – ne može se ništa. Takvi drže do svoje pameti, tolike kolika je. Živeći sretno negdje podaleko odavde. Neka nama onih što bi da nas pomognu, sa pozivima današnjim vlastima da nastave “s naporima”, dobro poznatim i nama i onima što ih pozivaju da nastave. A što se Mostara tiče, kenje će nastavit svoje. Do boraca je što su u manjini šta će i kako će dalje. Još im je njihov Aleksa poručio da je bolje ostat. Pa šta bude.

6yka

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU