fbpx

dragan covic2017

Ako je do sada i bilo dilema u vezi s tim ima li Hrvatska ikakvu vlastitu politiku prema Bosni i Hercegovini, one su sada dokinute. Njena politika je onakva kakvom je formulira Dragan Čović

Teško je procijeniti kolika je bila realna gledanost gostovanja Dragana Čovića, predstavljenog i kao akademik, u velikom intervjuu jedan na jedan kod Romana Bolkovića u prime-timeu na HRT-u, iako nije realno za očekivati da je bila velika s obzirom na potpuni izostanak interesa šire javnosti za situaciju u Bosni i Hercegovini, ali to za čitavu priču i nije najbitnije. Bilo to planirano ili ne, a vjerovatno ipak jeste, ovaj razgovor je poslužio da Čović hrvatskoj javnosti objasni kakvo bi stajalište trebala zauzeti prema BiH, u čemu je potpuno neprimjetni voditelj koji se držao općih mjesta i izbjegavao postaviti bilo kakvo ozbiljno potpitanje savršeno sekundirao. Ako je do sada i bilo dilema u vezi s tim ima li Hrvatska ikakvu vlastitu politiku prema Bosni i Hercegovini, one su sada dokinute. Njena politika je onakva kakvom je formulira Dragan Čović i u tome se slažu i premijer i predsjednik, pa i dobar dio akademske zajednice, o čemu najbolje svjedoči nedavno objavljena knjiga politologije Mirjane Kasapović o Bosni i Hercegovini. Ili kako je svojevremeno pjevao Balašević, “princip je isti, sve su ostalo nijanse”.

A koji je to princip, imali smo prilike vidjeti u razgovoru. Prije nego se uhvatimo samog sadržaja, treba reći da je predsjednik HDZ-a vrlo pristojan i blagoglagoljiv sugovornik koji nastupa gotovo pa ekumenski, ne ispoljava nikakvu nervozu ni agresiju i lako opčini publiku i sugovornika. S te strane jeste jedan od najpotkovanijih političara u BiH, ali time je problem u vezi s politikom koju zastupa veći. Naime, Čović kao i većina klasičnih demagoga vlastitu političku poziciju uopće ne predstavlja kao ideološku, nego kao nekakvu samorazumljivu prirodnu zakonitost. Ukoliko tu početnu postavku prihvatimo, onda se lako složiti sa svime što nakon toga izgovori. Međutim, ona predstavlja problem, jer nije riječ o nikakvoj samorazumljivoj prirodnoj zakonitosti, nego o vrlo jasnoj ideologiji nacionalizma, koji kompletan politički sustav i ljude promatra kroz prizmu nacionalne pripadnosti i kolektiviteta koji bi bio vezan uz tu pripadnost. Naravno da je kad se stvari promatraju iz te perspektive teško prihvatiti ideju građanske države i uopće uvažiti pojedinca kao građanina. Ovo ne znači kako je moguće i uopće potrebno negirati postojanje konstitutivnih naroda i njihove realne interese, no čitav problem ključnih riječi koje Čović koristi, a to su “legitimno predstavljanje” je u tome što on ne prepoznaje nikakvu drugu kategoriju građana, izuzev onih koji su određeni nacionalnim kolektivitetom.
Tom logikom koja u potpunosti iz jednadžbe izbacuje sve one koji možda drukčije gledaju i na pitanje identiteta i sadržaja države i koje se uopće ne može svrstati pod nacionalno neodređenom etiketom Ostalih, jer ovdje uopće ne govorimo tek o nacionalnoj pripadnosti, nego o poimanju društva u cjelini, predsjednik HDZ-a, kao i svi ostali nacionalni lideri koji razmišljaju identično, zapravo proizvode sustavno nasilje prema ozbiljnom dijelu populacije. To nasilje je objektivno puno veće od mistificirane nacionalne zakinutosti u socijalističkom razdoblju, koje čini temeljnu ideološku okosnicu nacionalista. Zašto je veće? Pa zato jer su u socijalističkoj BiH svi konstitutivni narodi bili i ustavno definirani i pravno zaštićeni, dok današnje nacionalističke političke elite uopće ne priznaju činjenicu da u zemlji postoje ljudi koji ne pristaju na njihovu logiku. Iz njihovog ugla ti ljudi niti postoje, niti bi trebali biti istinski sugovornici oko budućnosti države.
Upravo zbog tog ideološki vrlo promišljenog ignoriranja te vrste ljudi razgovor oko eventualne građanske Bosne i Hercegovine se i vrti isključivo oko Izbornog zakona i načina predstavljanja, a ne oko sadržaja. Građanska država je istovremeno i sekularna i država samosvjesnih građana i nezavisnog pravosuđa i slobodnih i snažnih javnih i nezavisnih medija i država u kojoj se poštuje glas ljudi koji se suprotstavljaju mitovima u koje društvo većinski vjeruje te na koncu i država u kojoj ne postoji koncept nacionalnih i vjerskih vođa. U takvoj državi Izborni zakon bi bio periferno pitanje i zbog svega navedenog se ona kao ideja suštinski ignorira.

Oslobođenje

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU