fbpx

seks tudjman 635x300

Još se jednom pokazalo koliko su za istinu bili važni Haški sud i nezavisni mediji poput sarajevskih Dana i splitskog Feral Tribunea, nakon što je ovog tjedna objavljena farsična informacija: da je Hrvatska 2017. proglasila tajnima Tuđmanove transkripte o Bosni koji su u ‘Stenogramima o podjeli Bosne’ objavljeni još davne 2005., pa ih uskratila čak i moćnom Vladimiru Šeksu, jednome od najutjecajnijih HDZ-ovih političara u Hrvatskoj od 1990. do danas.

Autor Boris PAVELIĆ

Doznalo se to nakon što je polovinom veljače objavljeno da je Vladimir Šeks tužio Hrvatsku Europskom sudu za ljudska prava (ESLJP), jer su mu uskraćeni arhivski dokumenti za memoarsko-dokumentarnu knjigu koju piše. Šeksova odvjetnica Višnja Drenški Lasan otkrila je hrvatskom tjedniku Nacional, koji je istražio što se dogodilo, da je Šeksova tužba ESLJP-u djelomice utemeljena i na činjenici da su Šeksu uskraćeni dokumenti objavljeni još 2005. u drugom svesku ‘Stenograma o podjeli Bosne”.

Nacional je detaljno rekonstruirao taj neobični slučaj: Vladimir Šeks, inače i autor nekoliko opsežnih memoarsko-dokumentarističkih knjiga o nastanku i kontroverzama samostalne Hrvatske, piše “dokumentarnu monografiju o padu bosanske Posavine”. Tragajući za dokumentima, on je 13. srpnja 2017. Hrvatskome državnom arhivu (HDA), instituciji koja čuva ostavštinu Franje Tuđmana, podnio zahtjev za korištenjem nekih, točno određenih transkripata. Sukladno zakonu i proceduri, HDA je Šeksov zahtjev proslijedio vlasniku te dokumentacije, uredu tadašnje hrvatske predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, koji je 24. srpnja 2017. zatražio stručno mišljenje Ureda Vijeća za nacionalnu sigurnost, tijela koje je, kako samo sebe naziva, “središnje državno tijelo za informacijsku sigurnost – hrvatski NSA National Security Authority, koji koordinira, usklađuje donošenje i nadzire primjenu mjera i standarda informacijske sigurnosti u Republici Hrvatskoj.” Taj je ured “ostvario neposredan uvid” u dokumentaciju koju je tražio Šeks, pa je ured predsjednice Republike 16. kolovoza 2017. skinuo oznaku tajnosti s 31 zapisnika iz Tuđmanovog fonda, dok je za njih 25 zadržao visoki stupanj tajnosti. Na temelju te odluke ureda predsjednice, HDA je 7. rujna 2017. odbio Šeksov zahtjev za korištenjem 25 Tuđmanovih transkripata kojima je predsjedničin ured odbio skinuti oznaku državne tajne.

Od 2017. do 2020. nastojao je Šeks kroz hrvatske institucije pobiti tu odluku ureda predsjednice Republike, tvrdeći, na primjer, da “nije nimalo jasno temeljem kojih kriterija su mi djelatnici Ureda Vijeća nacionalne sigurnosti odobrili prijevremeno korištenje zapisnika razgovora između Franje Tuđmana i Harisa Silajdžića od 26. svibnja 1994. (inicijalno klasificiran kao državna tajna/strogo povjerljivo, tj. vrlo tajno), a zapisnik razgovora između Franje Tuđmana i Harisa Silajdžića od 14. srpnja 1994. (također klasificiran kao državna tajna/strogo povjerljivo, tj. vrlo tajno) nisu”. Žalio se prvo Povjereniku za informiranje, pa nakon što ga je on odbio, u rujnu 2018. žalio se Visokome upravnom sudu, koji ga je također odbio. Šeks je podnio tužbu Ustavnom sudu, najvišem pravosudnom tijelu u Hrvatskoj, koje ocjenjuje sukladnost zakona i odluka s Ustavom, ali je 20. ožujka 2020. i s te adrese dobio odbijenicu. Time je pravni put u Hrvatskoj iscrpljen, i otvoren prostor za tužbu pred Europskim sudom za ljudska prava (ESLJP).

I tad kreće farsa. “Naša glavna argumentacija u tužbi ESLJP-u je bila činjenica da je dio dokumenata koji su gospodinu Šeksu uskraćeni – javno objavljen”, izjavila je za Nacional zagrebačka odvjetnica Višnja Drenški Lasan, koja je u Šeksovo ime podnijela tužbu pred ESLJP-om. “To smo mi saznali naknadno. Objavljen je u knjizi ‘Stenogrami o podjeli Bosne’, knjiga druga. Mi smo uz aplikaciju tu knjigu i priložili, gdje se vidi da se ta knjiga koristi tim transkriptima”. Dakle, neki od 25 transkripata za koje Vladimir Šeks tri i pol godine vodi tešku birokratsku bitku već su objavljeni, i to 12 godina prije nego što je uložio prvi zahtjev za uvidom u te dokumente!

Na pitanje Nacionala, zašto je tražio dokumente koji su već objavljeni, odgovorio je sam Vladimir Šeks: “Jesu li ti dokumenti ranije već objavljeni, ja ne znam. Različiti autori prepričavaju različite dokumente. A ja pišem knjigu, ogroman trogodišnji rad, koju sam završio, i koja će izaći sredinom ili koncem travnja 2021.: dokumentarnu kronologiju pada bosanske Posavine. Ti su mi dokumenti trebali za tu knjigu”, kazao je Šeks Nacionalu. Odvjetnica Drenški Lasan kaže kako Šeks želi imati kopije autentičnih dokumenata, kako bi “bio apsolutno siguran”. “Mi ne možemo znati jesu li ti dokumenti autentični dok ne dobijemo kopije originala. Kad pišete znanstveni rad, nećete prepisivati tuđu knjigu. Svaki autor odgovara za autentičnost informacija koje iznosi – zna se gdje se nalazi izvorna građa i izvorni dokumenti. Zato je moj klijent pokrenuo taj postupak: da bi bio apsolutno siguran kako je ono o čemu piše zaista tako i zapisano u dokumentu na koji se poziva. Sve ostalo ne može biti sigurno da je tako”, objasnila je Nacionalu Drenški Lasan. Na pitanje kako komentira činjenicu da ured predsjednika, na temelju mišljenja Ureda Vijeća za nacionalnu sigurnost, ne odobrava uvid u dokumente koji su već objavljeni, Drenški Lasan je odgovorila: “To je sad već druga stvar. U to ja neću ulaziti.”

Nacional je razgovarao s anonimnim izvorom bliskim bivšoj hrvatskoj predsjednici koji je ovako komentirao činjenicu da je njezin ured smatrao državnom tajnom davno objavljene dokumente: “Predsjednica nije o tome osobno odlučivala. Postojala je komisija koja se time bavila. Ali, ta je komisija znala predsjedničin stav: predsjednica je smatrala da za neke stvari treba postojati povijesna distanca, kao što je to u SAD, Velikoj Britaniji, Francuskoj i drugim europskim državama. To je bio jedan razlog. Drugi razlog je bio taj što je predsjednica bila posebno oprezna u onim stvarima koje su bile označene kao vrlo tajne. Smatrala je da se te dokumente ne može davati dok ne prođe proces deklasifikacije. I to su bila dva ključna razloga zašto nije htjela davati dokumente.”

Ni Šeks ni njegova odvjetnica nisu hrvatskom tjedniku otkrili koji su točno dokumenti što ih Šeks traži već objavljeni, ali je Nacional rekonstruirao kako je jedan od tih transkripata, najvjerojatnije, onaj od 2. rujna 1994. godine, u kojemu je Franjo Tuđman u Predsjedničkim dvorima razgovarao s “predsjednikom hrvatsko-muslimanske Federacije Krešimirom Zubakom”. Taj je transkript objavljen u drugome svesku ‘Stenograma o podjeli Bosne’, na stranicama od 199 do 233, pod uredničkim naslovom ‘Zadaća suprotiva Turkom’. U tom razgovoru Tuđman razgovara s predstavnicima Herceg-Bosne, a na sastanku su i ministar obrane Gojko Šušak i vanjskih poslova Mate Granić. Razgovara se o tome kako organizirati Federaciju BiH (FBIH) u novonastalim uvjetima potpisanoga Washingtonskog sporazuma, a iz Tuđmanovih je riječi jasno kako želi da Hrvati dominiraju Federacijom, uz istodobno održavanje privida gradnje ravnopravne zajednice s Bošnjacima. Na jednome mjestu, na stranici 228, Tuđman kaže ovako: “Naime, omogućiti provedbu politike koja je u interesu Hrvatske, hrvatskoga naroda u cjelini, Hrvatske države. Ne smijemo proigrati tu šansu, razumijete. Prisilili smo svijet svojom politikom, svojom snagom da nas prizna, da nas treba i prema tome, nemojmo to dopustiti. Ja sam u politici spreman, i na toleriranje do krajnjih granica, ali kad dođe do toga da treba nekoga ukloniti, treba ukloniti”.

Ovdje treba podsjetiti što su, zapravo, ‘Stenogrami o podjeli Bosne’. To je  dvosveščano izdanje koje su 2005. objavili Feral Tribune i sarajevski magazin Dani, a uredili Feralov urednik Predrag Lucić i sarajevski književnik i publicist Ivan Lovrenović. U dvije opsežne knjige, koje obuhvaćaju gotovo tisuću stranica, objavljeno je 36 cjelovitih transkripata razgovora koje je Tuđman sa suradnicima vodio o BiH od 1991. do 1999. godine. U predgovoru, Predrag Lucić napisao je i dio u autentičnosti objavljenih materijala: “Transkripti koje ovdje objavljujemo doslovce su prepisani iz izvornika, bez ikakvih lektorskih ili korektorskih intervencija. Nadam se da vam autentične greške Tuđmanovih stenografa neće smetati pri čitanju i da će vam primjerice zbrka oko Perice Jurića i Perice Jukića, generala Petkovića i Pratkovića, Andabaka i Andrbaha pružiti užitak dešifriranja kakav vam nijedan redaktor ne smije oteti”.

Dvanaest godina nakon što su te knjige objavljene, portal tacno.net i Centar za kritičko mišljenje objavili su 2017. skraćenu verziju ‘Stenograma‘, izbor najzanimljivijih i najvažnijih razgovora od prvotno objavljenih 36. U predgovoru toj knjizi, bivši glavni urednik sarajevskog tjednika Dani Senad Pećanin opisao je kako su ‘Stenogrami o podjeli Bosne’ – dakle zbirka tajnih Tuđmanovih razgovora – zapravo ugledali svjetlo dana. Pećanin je napisao ovako: “Tužilaštvo Međunarodnog tribunala za ratne zločine u Haagu saznalo je za postojanje ovih transkripata, a zahvaljujući kooperativnosti Tuđmanovog nasljednika Stjepana Mesića transkripti su se ubrzo našli u Haagu. A u prijestolnici međunarodnog prava godinama je radio jedini specijalni izvještač bh. medija iz Haaga, novinar magazina ‘Dani’ Emir Suljagić. Bio je izvanredno informiran o radu tužilaštva i suda i u jednom razgovoru mi je nagovijestio mogućnost da dobije ‘bombu’. U uobičajenom novinarskom žargonu to je označavalo ekskluzivni materijal za medijsko objavljivanje koji ima potencijal da izazove tektonske poremećaje na političkoj i društvenoj sceni. Kada mi je objasnio o čemu se radi ohrabrio sam ga da pokuša doći do transkripata razgovora iz Tuđmanovog kabineta. I Emir je uspio – ubrzo smo u ‘Danima’ uživali u privilegiji čitanja sadržaja razgovora u kojima je sistematično kopana grobnica za Bosnu i Hercegovinu.”

Pećanin je nastavio: “Zaboravio sam kako smo došli do ideje da transkripte sastanaka u Tuđmanovom uredu objavimo kao zajednički poduhvat sa prijateljima iz splitskog ‘Feral Tribunea’. Naravno, nije mi trebalo puno da im objasnim kakav materijal posjedujemo i ubijedim ih da zajedno objavimo transkripte. Dobrovoljac za zahtjevnu i obimnu pripremu transkripata za objavljivanje bio je sjajni feralovac Predrag Lucić. No, suočili smo se sa problemom: transkripte nismo imali u elektronskoj formi, a više hiljada stranica isprintanih razgovora bilo je uredno složeno u velikoj kartonskoj kutiji (ni do dana današnjeg ne znam kako ju je Emir uspio prebaciti u Sarajevo). Kolega iz ‘Dana’ Ivan Lovrenović i ja smo odlučili da ćemo kartonsku kutiju sa transkriptima sami odnijeti u Zagreb, u redakciju ‘Ferala’. Uplašio sam se da od čitave ideje neće biti ništa kada je carinik na graničnom prelazu u Slavonskom Brodu zatražio da otvorim prtljažnik, iako sam na njegovo pitanje prethodno odgovorio da nemam ništa prijaviti za carinjenje. Nismo računali da su upravo tih dana pooštrene sigurnosne mjere u Hrvatskoj zbog predstojeće posjete Pape Ivana Pavla. Srećom, carinik nije bio zainteresiran za sadržaj kutije, kada se uvjerio da u njoj nema cigareta i alkohola.”

Tako se, naposljetku, na komičan i posve neočekivan način potvrdila važnost Haškog suda i danas uvelike zaboravljena, nezaobilazna uloga nezavisnih medija u poslijeratnom doznavanju istine o ratovima u bivšoj Jugoslaviji: da nije bilo Haškoga suda, Tuđmanovi transkripti nikad ne bi izašli iz tamnih hrvatskih arhivskih budžaka; a da nije bilo hrabrih i nezavisnih novinara Dana i Ferala, oni nikada ne bi ugledali svjetlo nesputane javnosti. E sad, kad se hrvatske institucije, i više godina nakon što su ti transkripti objavljeni, i dalje upinju da ih skriju od javnosti, pa čak i od provjerenih HDZ-ovih ljudi, možemo samo zamisliti što bi s istinom Tuđmanovih transkripata bilo da ih se nikad nije dokopala neposlušna novinarska družina iz Sarajeva i Splita.

tacno.net

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU