fbpx

zlatko dizdarevic 1586786224

O nečemu se još ne razgovara otvoreno u traganju za potvrdom da nade za novi put ima u Palestini i Izraelu. To su muke iz činjenice da su tamo planski i silom stvarana dva potpuno različita svijeta. Mentalno, civilizacijski, vrijednosno, potpuno kontra proklamacijama na koja se “demokratski svijet” poziva uz neupitno vjerovanje (sic!) u “ljudska prava i slobode”. Kako sada zaboraviti sedam decenija ponižavanja i krvavih pokušaja da se ta razlika u “pravu na ljudskost” gurne u prošlost i makar počne razgovarati uz neku drugu logiku i osjećanja. Danas to još uvijek ne želi pola Izraela minus onaj jedan glas u Knesetu (ako tako bude), naspram pola Izraela plus jedan… Ovu bi računicu i uvjerenje po kojoj to može, u Gazi u ovom času, vjerovatno, bilo još teže posložiti. Previše se uložilo u današnju mračnu realnost. Ali eto, u Vašingtonu, Kairu, UN-u i Briselu (EU stavovi ionako sve manje vrijede) nadaju se da nade ima. I da je veća nego ikada od 2014. i strašnih  razaranja tada. Sjećam se kako je nada i onda, uz 1462 ubijena civila, od čega 551 dijete, igledala tamo opipljivijom nego danas. I uzalud.

Autor Zlatko Dizdarević

Plan koji je pripreman iza zavjese u Izraelu uz značajna došaptavanja izvana – posebno iz krugova oko Bidena – da se nakon trećeg propalog pokušaja sa Netanyahuom, mandat za formiranje nove izraelske vlade ponudi nekom drugom, ovih dana sluti finaliziranju. Mandatar je Yair Lapid sa strankom centra Yesh Atid, u koaliciji sa ultra desnim Naftali Bennettom (lista Yamina), te palestinskom islamskom Raam partijom Mansura Abaasa. Sa još pet stranaka potpisali su minule srijede, doslovno pola sata prije isteka roka, pred ponoć, sporazum o formiranju  koalicione “Vlade pomirenja”. U njoj nema Benjamina Netanyahua, nakon dvanaest godina premijerskog statusa u kontinuitetu, odnosno ukupno petnaest kada se doda prvi mandat od 1996. do 1999.

Mandat Lapidu za sastav vlade dao je izraelski predsjednik Reuven Rivlin kojeg je na toj funkciji zamijenio novi predsjednik, bivši lider Laburističke stranke, centrista Isaac Herzog. Smjena je obavljena istog dana kada je Lapid predao prijedlog za “Vladu pomirenja”.

Mnogima se danas, prevashodno izvan Izraela, čini da je majski “trinaestodnevni” rat između Izraela i Hamasa završen prestankom pucanja i pričom o novoj izraelskoj vladi. Paralelno, iza zavjese, nakon evo četvrtog razaranja Gaze u minulih trinaest godina, i ko zna kojeg pokušaja “miroljubivog svijeta” da se tamo nešto kobajagi sistemski riješi – dešavaju se bezbrojni potezi, igre i igrice uz mnogo toga što je tek daleka nada da bi se i stanovnici Gaze, i optimisti po svijetu unaokolo, mogli nečemu konkretnom i dugoročnom ozbiljno ponadati.

Ono što se dešava u danima pa i satima sada, a trajat će do srijede 9. juna kada bi se prema ranijim najavama moglo u Knesetu glasati za prijedlog mandatara Lapida, već je obilježeno raznim pokušajima poraženog premijera “Bibija” da po svaku cijenu, raznim  manipulacijama spriječi izglasavanje “Vlade pomirenja”. U Jeruzalemu upozoravaju posebno i na činjenicu da je predsjednik Parlamenta (Kneseta) Netanyahuov pristalica, te da bi raznim proceduralnim opravdanjima mogao odgoditi glasanje za još koji dan. Bilo bi to dodatno vrijeme za premijera gubitnika da pridobije makar još jednog parlamentarca iz onih osam partija nove koalicije. Za nju bi to bio kraj, za Netanyahua nova šansa za izbjegavanje možda i zatvora u procesu za korupciju koji mu je otvoren. Za američku operaciju “smirivanja” Palestine pa indirektno i Irana to bi značio udarac pokušaju okretanja novim prijetećim izazovima sa Istoka. Za radikalni Hamas i slične bila bi to dobrodošla  provokacija za nastavak jačanja kroz sukobe, baš onoliko koliko to cionistima odgovara – sve do ovladavanja posljednjim kvadratom Palestine pa i sjećanja na nju. U Gazi i na Zapadnoj obali nastavila bi se sedam decenija duga zločinačka igra a za mnoge igrače na Bliskom istoku za nova mešetarenja i nove projekte, kako kome odgovara…

Kako, dakle, u ovom času izgleda taj koloplet poteza, ideja, prijedloga, tajnih sastanaka i onih za koje se zna ali su iza zatvorenih vrata pa se kazuje tek ono i onoliko kako kome odgovara?

U Izraelu je, bez sumnje, postignut dogovor osam partija “opozicije” o preuzimanju vlasti. Ostaje još ono glasanje u Knesetu. Na svoj način, kombinaciji su skloni i u Shin Betu, centralnoj “unutrašnjoj” obavještajnoj agenciji sa Nadavom Argamanom. Oni i ovih dana upozoravaju na provokacije ekstremista u Jeruzalemu, na opasnosti od huškanja na ulici i u medijima.

Netanyahuu, međutim, stiže pomoć izraelskih rabina koji pozivaju da se na svaki način “osujeti formiranje vlade pomirenja…” U pozivu Izraelcima kažu kako se “ne može prihvatiti realnost obrazovanja vlade koja će nanijeti štetu najfundamentalnijim pitanjima religije i države, prihvaćenim od osnivanja države Izrael i do sada od svih izraelskih vlada.” Pored protivljenja odlasku sa vlasti čovjeka kojeg su apsolutno podržavali, teško je ne prepoznati reakciju rabina i na činjenicu da bi u “Vladi pomirenja” bio čak i Palestinac, što je direktno protiv onoga što oni nazivaju  “najfundamentalnijim pitanjem religije i države”. A to je koncept Izraela kao ekskluzivno države Jevreja. U ovim danima očigledno narastaju tenzije, provokacije, huškanja, pokušaji ponavljanja incidenata baš onako kako je počelo i na početku operacije “Al Aqsa” minulog mjeseca.

U igru podgrijavanja neslaganja sa promjenom vlade uključuju se na svoj način i mnoge strukture u Izraelu, obavještajne, vojne, pravosudne, državne – u zavisnosti od toga ko šta danas tamo drži pod kontrolom. Netanyahu je dugo vladao pa tako direktno utjecao na “kadrovsku politiku” u državi. Njegov odlazak i u ovim sektorima državne organizacije budi ili ozbiljnu zabrinutost ili vidljivo olakšanje. Zavisi kako je ko vidio budućnost. Po medijima se već kalkuliše kada kome ističe manat na vrhu raznih piramida vlasti, a ko može doći. Kakav će ko biti. Od Shin Beta i Mosada, do načelnika Generalštaba, šefa vojne obavještajne službe ili važnog sudije …

Na palestinskoj strani podijeljena su osjećanja ali i kalkulacije. Dominantno je suočavanje sa strahovitim razaranjima i bombardovanjem, sa egzistencijalnim problemima ali i prostorima koji se otvaraju u politici na “domaćem terenu”. Drama Gaze jačala je Hamas. Na njihovom desnom krilu gdje su vodeći Ismail Haniye i Halid Meshal, podržavani u Qataru i zemljama gdje su utjecajna “Muslimanska braća”, nisu uz pobjednička osjećanja zadovoljni činjenicom da je Egipat preuzeo posao lidera u arapskom svijetu zaduženog, dogovorno sa Amerikom, da oblikuju i nadgledaju proces obnove Gaze ali i ukupne aktuelne “palestinsko – izraelske priče “. Tu je već plan o zajedničkoj prelaznoj vladi stručnjaka iz Gaze i sa Zapadne obale, koja će do skorih opštih palestinskih izbora voditi proces obnove, nadgledati projekte pomoći i koordinirali sve druge poslove koji slijede. Egipćani u svemu ovome imaju i novu snagu i kapacitet nakon što se na vlast vratio general Sisi. U toj priči i Amerikanci su shvatili koliko je tzv. “arapsko proljeće” u Kairu i instaliranje vlasti “Muslimanske braće” galopirajućom brzinom počelo da prijeti i njihovim interesima. Egipat je ubrzano slabio. Sisi je uspio da zaustavi i zakulisni interesni prodor Izraela na Sinaj i druge oblasti kojima državotvorno potkapacitirana “Braća” nisu uspjela ni minimalno da ovladaju. Ovako, Egipat je vraćen u igru kao regionalno važan igrač od interesa za Bidena koji po svaku cijenu nastoji da, suočen sa drugim izazovima, stabilizira koliko može prilike u ovom dijelu Bliskog istoka.

Igrač Hamasa “koji razumije aktuelne prilike” u ovoj kombinaciji, tako i podršku Egipta a ne Qatara i “Braće”, jeste Sinwar Yahya, poznat tamo i po tome što je 22 godine bio u zatvorima u Izraelu. Naravno, biće problema i sa njegovom ambicijom. Krenut će se u susret pregovorima sa Izraelom o prekidu rata, ekonomskoj rekonstrukciji uz pomoć svijeta, pa i o onom posebno teškom pitanju – razmjeni zarobljenika. I jedni i drugi koji vjeruju da su pobijedili tražit će najviše moguće. Izrael hoće “balansiranu razmjenu”, jedan za jedan, a Hamasovci najmanje sto svojih za jednog Izraelca, pa i mnogo više od toga.

Sve zajedno ilustracija je nebrojenih prepreka kakvom-takvom pregovaračkom ambijentu za tanku nadu otvaranju nove istorijske stranice. Do sada uporno spaljivane. Optimisti pominju sada i zahtjev Izraelu iz Vašingtona ovih dana po kojemu se moraju obustaviti u Jeruzalemu sve provokativne manifestacije kao upaljač novim reakcijama. Od bilo kakvih “povorki zastava” ekstremista po Starom gradu, deložacija u Istočnom Jeruzalemu i kordona useljenika i vojske po platou Al Aqse. Sukobi minulog mjeseca podigli su novu generaciju mladih ljudi koji znaju da nemaju ništa pa u Jeruzalemu nemaju više šta ni da izgube. Na drugoj strani, pa i mnogi u vrhu onog “Netanyahuovog sistema” osjećaju da su izgubili bitku za Jerusalem i kontrolu nad svetim gradom onakvu kako su zamislili.

U isto vrijeme, Biden naslućuje – naravno kroz interes Amerike – da “specijalni odnosi” sa Izraelom ne štimaju više baš isto kao do nedavno. Ne igraju ni “istorijski projekti o Palestini” koje je koliko juče Trumpu nudio njegov zet, cionista Kushner. Kratko je trajala i “Abraham ljubav” nekih Arapa koji su progutali udicu pa potrčali da legaliziraju svoj dobitak iz veza sa Izraelom. Bahrein i Sudan hladno su u UN-u – uz otvorenu frustraciju Netanyahua – podržali istražnu komisiju o kršenjima prava u Gazi koje je počinila izraelska vojska…

O nečemu se još ne razgovara otvoreno u traganju za potvrdom da nade za novi put ima u Palestini i Izraelu. To su muke iz činjenice da su tamo planski i silom stvarana dva potpuno različita svijeta. Mentalno, civilizacijski, vrijednosno, potpuno kontra proklamacijama na koja se “demokratski svijet” poziva uz neupitno vjerovanje (sic!) u “ljudska prava i slobode”. Kako sada zaboraviti sedam decenija ponižavanja i krvavih pokušaja da se ta razlika u “pravu na ljudskost” gurne u prošlost i makar počne razgovarati uz neku drugu logiku i osjećanja. Danas to još uvijek ne želi pola Izraela minus onaj jedan glas u Knesetu (ako tako bude), naspram pola Izraela plus jedan… Ovu bi računicu i uvjerenje po kojoj to može, u Gazi u ovom času, vjerovatno, bilo još teže posložiti. Previše se uložilo u današnju mračnu realnost. Ali eto, u Vašingtonu, Kairu, UN-u i Briselu (EU stavovi ionako sve manje vrijede) nadaju se da nade ima. I da je veća nego ikada od 2014. i strašnih  razaranja tada. Sjećam se kako je nada i onda, uz 1462 ubijena civila, od čega 551 dijete, igledala tamo opipljivijom nego danas. I uzalud.

Ne treba se zato čuditi što je jednostavno pitanje uz ovu “pauzu u pucanju”: Ima li, uopšte, tamo još nade – za nadu. Pa i mimo svih onih u svijetu koji su odavno za sebe od svega tamo napravili odličan biznis.

www.tacno.net

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU