fbpx

mjanmar1

U proteklih šest mjeseci Mjanmar je ponovno na naslovnicama svjetskih medija. I to ne zbog pozitivnih informacija. 

Kako je povjesničar Than Myint-U napisao: “Slika Burme na Zapadu je već unaprijed oslikana - bezvremenska zabit, brutalna i bankrotirala država, carstvo vojne hunte i narko kartela, kao i hrabrih pro-demokratskih aktivista, predvođenih karizmatičnom Aung San Suu Kyi.”

Ove riječi oslikavaju Mjanmar već zadnjih nekoliko desetljeća. Međutim, prije nego li se dotaknemo što je sve dovelo do ove situacije, od zemlje koja grabi prema prosperitetu do potencijalno propale države, potrebno je razumjeti povijesni kontekst kako bi mogli shvatiti trenutne trendove i tendenciju putanje kojem Mjanmar putuje.

Mjanmar je prije svega kolonijalna tvorevina. Kroz 19. i 20. stoljeće Ujedinjeno Kraljevstvo okupiralo je prostor između Bengala do Malajskog poluotoka, gdje se nalazi i Mjanmar. Prije pod imenom Burma, država se formirala kroz vojnu okupaciju i upravljana kroz rasnu hijerarhiju. Kako je napisao Than Myint-U: “Na modernim kartama svijeta, Burma nije prirodna geografska ili povijesna cjelina. Država je kreacija oružane diplomacije i administrativne praktičnosti britanskog imperijalizma.”

Mnogobrojnost etičkih skupina dovelo je do granica koje su bili rasno nestabilne. Za razliku od podjele Indije po religioznoj liniji, Britanija je 1937. odijelila Burmu od Indije po uočljivim rasnim razlikama. Britanci su također uspostavili rasne kategorije, gdje su neke etničke skupine smatrane “autohtonim”, dok druge nisu.

Nakon osamostaljenja 1948. godine, nova država pokušala je inkorporirati sve etničke skupine u jednu zajednicu, ali pod okvirima rasne i kulturne nadmoći burmanske etničke skupine. Ta ideja pokušala se implementirati u trenucima kad regije Kachin, Rakhine, Shan i Arakan, nikad nisu bile pod efektivnom kontrolom centralne vlasti. Uz rasne, država se dijeli i po religiji. Mjanmar je većinski burmanskog stanovništvo, koje prakticira Budizam, dok su u manjini muslimani. Stoga ova zemlja nikad nije postala cjelovita, s neprestanim oružanim sukobima. Konce vlasti držala je burmanska vojska, koja je jedina vojska na svijetu koja se konstantno bori od završetka Drugog svjetskog rata. Svake godine!

Nakon pola stoljeća pod vojnom huntom, tek 2011. godine Mjanmar se politički počeo otvarati, kad je iz pritvora puštena Aung San Suu Kyi, da bi 2016. godine pobijedila na izborima i preuzela vlast. Iako, po Ustavu, vojska je i dalje držala tri ključna ministarstva (obrane, unutarnjih poslova i graničke kontrole) i 25 % mjesta u parlamentu.

Demokratski procesi u posljednjih deset godina donijeli su Mjanmaru političke slobode, završetak sankcija zapadnih zemalja i preporod gospodarstva. Međutim, sve je to završilo početkom veljače ove godine, kad je vojska (ponovno) preuzela vlast. Naime, Aung San Suu Kyi imala je veliku većinu nakon izbora krajem 2020. i mogla je donijeti bilo koji zakon, kao i kontrolirati državni proračun. Izborni rezultati iznenadili su vojsku na čelu s generalom Min Aung Hlaingom, koji su očekivali loš izborni rezultat Suu Kyi zbog pada gospodarstva i neprimjerene reakcije na covid-19 pandemiju.

Na mnogo načina dolazak vojne hunte na vlast u Mjanmaru izgleda slično kao i prije desetak godina. Vojska je ponovno na vlasti, dok je Suu Kyi ponovno u kućnom pritvoru, i istodobno najpopularnija političarka u zemlji. Prosvjedi i opresija koja je uslijedila nakon preuzimanja vlasti od strane Tatmadawa - vojske Mjanmara - i sve nestabilnija ekonomska situacija kao i bezizlazna situacija s pandemijom, dovela je Mjanmar na korak od propale države.

Trenutna situacija u Mjanmaru, koji ima porozne nacionalne granice, već sad ima ozbiljan efekt na ostale države u regiji i širu međunarodnu zajednicu. Šest je ključnih igrača u “igri”: Bangladeš, Indija, Tajland, NR Kina, ASEAN i SAD.

Bangladeš se više od četiri godine nosi s problemom koji je nastao u Mjanmaru. Više od 650 tisuća skupine Rohingya (muslimanska manjina) potjerana je iz Mjanmara u susjedni Bangladeš nakon vojne akcije koju je oštro osudila međunarodna zajednica. Dok se Bangladeš nosi s nedostatkom životnog prostora i za svoju populaciju od 160 milijuna, Indija pretendira na ovo područje kroz ekonomski i geopolitički utjecaj. Indija je u proteklih deset godina investirala značajna ekonomska sredstva u Mjanmar, kao i Japan.

Kraljevina Tajland također dijeli kopnenu granicu s Mjanmarom, i većina oporbe nakon vojnog puča danas djeluje s teritorija Tajlanda. Također, na Tajlandu živi 3-4 milijuna nekvalificiranih radnika iz Mjanmara. Međutim, najvažnije je pitanje područje “zlatnog trokuta” - između Mjanmara, Laosa i Tajlanda - koje je vodeći svjetski centar proizvodnje opijuma. Sigurnosno, to područje nije pod kontrolom vojske u Mjanmaru, već lokalnih vojnih postrojbi, narko kartela i stoga vrlo upitno po sigurnost Tajlanda.

Najveći ulog u Mjanmaru ima, dakako, NR Kina. Osim što Kina uključuje Mjanmar kroz svoju inicijativu Puta svile, što je Peking bio u dobrim odnosima sa Suu Kyi, i što je Kina kroz prošlost pomogla vojnoj hunti kroz diplomatsku zaštitu i gospodarski patronat, Mjanmar je od vitalne važnosti za Peking zbog dva strateška cilja: daljnjeg ekonomskog napretka kineskih (siromašnih) provincija i stjecanja kopnenog pristupa u Bengalski zaljev i Indijski ocean. Time bi NR Kina zaobišla Malajski prolaz koji je od strateške važnosti za trgovinu Kine sa svijetom. NR Kini također je važan Mjanmar zbog prirodnih resursa, koje imaju u izobilju. U siječnju 2020. Xi Jinping posjetio je Mjanmar i potpisao memorandum kojim dvije države pristaju unaprijediti svoj odnos u “kinesko-mjanmarsku zajednicu zajedničke sudbine” (Sino-Myanmar Community of Common Destiny). Mjanmar je tako postao treća nacija, nakon Kambodže i Laosa, koja je službeno usvojila ovu kinesku formulaciju. Nije teško zaključiti kako nestabilnost u Mjanmaru utječe na geopolitičku sliku NR Kine, preko sigurnosne situacije u jugozapadnim pokrajinama, do potencijalnog širenja novih bolesti.

Situacija u Mjanmaru odražava se i na ASEAN, zajednicu država Jugoistočne Azije, čiji je Mjanmar član. ASEAN pokušava inicirati proces dijaloga za smirivanje situacije, međutim bez uspjeha. Prevladavajuće mišljenje je kako je pitanje Mjanmara ključno za budućnost ASEAN-a, hoće li ostati regionalna organizacija bez svrhe ili poći putem Europske Unije.

Vojna hunta konsolidirat će donekle situaciju u idućem razdoblju. Međutim, dvojbeno je hoće li uspjeti stabilizirati državu, s obzirom na brojne socio-ekonomske tendencije. Prije svega, tu govorimo o reputaciji Tatmadawa, koji je doživio veliki udarac. Od glavne poluge moći i ponosa većinskog djela burmanskog stanovništva, do neprijateljskog stajališta većine populacije koja broji preko 50 milijuna ljudi. Naznake propale države jasno se vide. Od ekonomije koje se raspada, preko sve veće stope siromaštva, novih oružanih sukoba i zdravstvenog sustava koji se ne može nositi s trenutnom covid-19 pandemijom. Kako kaže Than Myint-U za Foreign Affairs: “Mjanmar će postati propala država, diktatura, koja više neće moći postići stabilnost, već sve dublju krizu i mogućnost anarhičnog Mjanmara u središtu Azija u narednim desetljećima.”

Autor: Tomislav Piškor, SEEbiz

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU