fbpx

5markovina

Milanović jeste skandalozniji i štetniji, kako u svojoj sredini, tako i po odnose dviju zemalja, ali on je s druge strane i znatno duže u visokoj politici i na puno je većoj funkciji, dok je Benjamina Karić tek na početku karijere, koja će bez sumnje biti impresivna. Nezgoda je u tome što je impresivnost njihovih karijera obrnuto proporcionalna s napretkom socijaldemokracije pa i njihovih matičnih partija. 

Između Zorana Milanovića, aktualnog predsjednika Hrvatske i dugogodišnjeg čelnika SDP – te Benjamine Karić, aktualne gradonačelnice Sarajeva i potpredsjednice bosanskohercegovačkog SDP-a, nema nikakve suštinske razlike. Milanović jeste skandalozniji i štetniji, kako u svojoj sredini, tako i po odnose dviju zemalja, ali on je s druge strane i znatno duže u visokoj politici i na puno je većoj funkciji, dok je Benjamina Karić tek na početku karijere, koja će bez sumnje biti impresivna. Nezgoda je u tome što je impresivnost njihovih karijera obrnuto proporcionalna s napretkom socijaldemokracije pa i njihovih matičnih partija. Ili konkretnije, što oni postaju popularniji, nominalna ljevica i ponosna nasljednica Komunističke partije se sve dublje zakopava i nestaje, tako da nas ne dijeli puno od momenta u kojem će priča o partiji čiji su ova dva SDP-a republički nasljednici, biti tek predmet interesa raznih revizionista u potrazi za potiranjem rezultata modernizacije jugoslavenskog socijalističkog projekta.

Da ne idemo dalje u prošlost i početke strukturalnog oportunizma koji nastaje još sedamdesetih godina, moderna povijest ovih dviju sestrinskih partija povijest je kontinuiranog pada u oportunizam, očajna kadrovska rješenja te nedostatak bilo ideje, posebno one lijeve. I onda je u tom razvoju svaka sljedeća garnitura bila još gora i udaljenija od ljevice od prethodne. Ako je, u hrvatskom slučaju već Račan bio loš, Milanovićevo doba bilo je očajno, dok je Bernardićevo na razini vica. U bosanskohercegovačkom slučaju doba Nijaza Durakovića na čelu partije se čini kao zlatno u odnosu na Lagumdžijino, a ono pak kao relativno ozbiljno u odnosu na Nikšićevo. Jer partija kojoj je aktualna gradonačelnica Sarajeva potpredsjednica, samo je korak od potpunog ništavila koje će nastupiti kad konačno preuzme partiju, što ne ne čini nimalo neizglednim.

Sve ovo pišem motiviran njenom izjavom kako je čovjek koji je uputio prijetnje katoličkoj obitelji u Sarajevu, koja vidljivo obilježava predstojeće božićne blagdane, možda bio motiviran nedavnim Milanovićevim izjavama. Što nas dovodi do konkretnog sadržaja politika njih dvoje. Zoran Milanović je, bez ikakve sumnje, autentični tuđmanovac, nacionalist i štetočina koji skoro svakom izjavom ili potezom rehabilitira ratne zločine, glanca kip Franje Tuđmana ili se omalovažavajuće odnosi prema Bosni i Hercegovini. To je toliko uzelo maha, da je i premijer Plenković, koji je također nacionalist i hadezeovac, osjetio potrebu da ode u Sarajevo i koliko-toliko pokuša sanirati štetu od Milanovićevih izjava i njegove konstantne intimizacije s Miloradom Dodikom.

No, Milanović je već pročitana knjiga kod svih, osim kod starijih glasača SDP-a i jednako ostarjelih antifašista. Obje ove skupine iz bizarnih razloga podržavaju aktualnog predsjednika, zato što ratuje s HDZ-om i jer se negativno odredio o ustaškom pozdravu. Ostatak podrške crpi s krajnje desnice i od doajena HDZ-a, poput Vladimira Šeksa.

S Benjaminom Karić stvar je, što se tiče podrške, na dobrom putu da završi isto. Stari ljevičari i antifašisti će posljednji od nje odustati, iako im nije dala niti jedan razlog za to, čak ni simbolički kao Milanović svojima. A glasove desnice još stigne pokupiti.

Njena citirana nepodnošljiva izjava tek je vrh oportunističkog besmisla kojem se odala od prvog dana mandata. Koji je sam po sebi moralno nepodnošljiv, budući da bi svaka partija koja drži do sebe, a samim tim i njena potpredsjednica, istupila iz koalicije i vlasti nakon onakvog poniženja koje je priređeno jednom od doajena te partije i rijetko karakternom čovjeku koji je odigrao jednu od časnijih uloga u raspadu Jugoslavije, Bogiću Bogićeviću. No, umjesto da tako postupi, Benjamina Karić i njena partija su, samim činom prihvaćanja funkcije gradonačelnice nakon toga, jasno pokazali onima koji žele vidjeti, da njihovom oportunizmu i ambicijama nema kraja. Obje su stvari pak proporcionalne ideološkom udaljavanju od ljevice koje zastupaju. Ako uopće pod ideologiju možemo svrstati podilaženje većinskom nacionalizmu, izostanak bilo kakvog principijelnog ili jasnog političkog stava o bilo čemu, a u Sarajevu prilika za to nažalost ne nedostaje i sveopću estradizaciju politike. Iza Benjamine Karić na čelu Sarajeva neće ostati ništa, osim oportunističkog i moralno relativizirajućeg teksta na spomen-ploči na Kazanima, a od bosanskohercegovačkog SDP-a ostat će tek sjećanje na činjenicu da je to bila Titova, partizanska partija koja se pretvorila u vic, vidljiv u onom kultnom videu iz predizborne kampanje, na kojem Zlatko Lagumdžija pokrene skandiranje Tito-partija.

Zoran Milanović i Benjamina Karić ostavit će iza sebe ruševine socijaldemokracije, ali treba im priznati to da su došli kao logična posljedica strukturalnog oportunizma i koketiranja s nacionalizmom, usavršivši ih do maksimuma.

Piše: Dragan Markovina, Peščanik.net

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

Impuls Teme

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU