fbpx

Foto AFP SPUTNIK Mikhail Metzel

Foto: AFP / SPUTNIK / Mikhail Metzel. Vladimir Putin na video pozivu s Joeom Bidenom.

Odnos pojedinih država Europske unije prema sukobu Rusija – Ukrajina iz perspektive energetike je složen, a svi pregovarački žetoni u sukobu oko opskrbe plinom ovise o tome koliko će europske zemlje “primiriti” SAD. Andrea Milat piše o ekološkoj cijeni borbe za plinsku premoć u Europi. 

piše: Andrea Milat

Dok Sjedinjene Američke države posljednja dva mjeseca upozoravaju globalnu javnost na rusko nagomilavanje oružja na granici sa Ukrajinom, predsjednik Ruske federacije Vladimir Putin, umjesto sa diplomatima i predstavnicima europskih i drugih vlada, dogovarao je sastanke sa predstavnicima industrije i kapitala. Posebno se pri tome ističu partneri iz Njemačke i Italije, ali i Francuske.

U Italiji je informacija o održanoj “čašici virtualnog razgovora” između industrijalaca i Putina uzrokovala još jednu nesvjesticu talijanske vlasti, no ovaj put Vlada ipak nije pala. Barem za sada. Naime, Rusija je Italiji 14. izvozni partner usprkos sankcijama uvedenima Rusiji 2014. godine prilikom prve invazije na Krim. No Italija je energetski ovisna o Rusiji, stoga to 14. mjesto ima zapravo puno važniju ulogu. Ne čudi da su najglasniji branitelji video-četa s Rusima bili predstavnici Talijanske energetske kompanije ENEL i kompanije Pirelli (industrija gume). Debata između talijanskih političara i industrijalaca trenutno se svodi na optiku i estetiku: kako takav jedan sastanak izgleda u očima javnosti i saveznika? Dok se politička energija troši na smanjivanje ratnih tenzija, privatni kapital surađuje s neprijateljem. Od legendarne drevne rimske kreativnosti u pronalaženju rješenja preprekama, danas je ostala prije svega moralna indignacija. Jer, teško je reći da je takvo ponašanje industrijalaca neočekivano, ili da to predstavlja nekakav presedan u povijesti, kada znamo da su brojne današnje multinacionalke i tijekom Drugog svjetskog rata surađivale s Hitlerom (Bosch, Hugo Boss, General Motors, IBM …).

U Francuskoj su reakcije na ove pseudo-kontradikcije potpuno drugačije: u zemlji koja je brendirala revoluciju, i koja je često promicala snažnu kejnzijansku ekonomsku politiku, granice između javnoga i privatnoga znatno su iznijansiranije i puno zamagljenije, pa su i pitanja znatno sofisticiranija. Francuska, za razliku od Italije, ne postavlja pitanje što industrija smije raditi dok se politika priprema za rat. Umjesto industrijalaca, sastanke sa Putinom dogovara predsjednik Emmanuel Macron (Putinov posljednji sastanak sa francuskim industrijalcima bio je na ljeto 2021.). I debate nema. Interesi Francuske i interesi industrije moraju se poklapati, a oni se u ovom trenutku ne razilaze samo sa Sjedinjenim Američkim Državama, već i s Njemačkom. Između Njemačke i Francuske možda je zaiskrilo u klimatsko-energetskom sektoru, sukobom oko nuklearne energije i plina kao tranzitnog goriva, no ne treba zanemariti ni francusku potrebu za kulturnom dominacijom – posebno u odnosu prema SAD-u, što se sve sada ogleda i u diplomatskim odnosima prema saveznicima, ali i prema potencijalnim ratnim neprijateljima.

Francuska pozicija je iznijansirana, no jednako kritična prema svima. Njihovi ministri kritiziraju Putina da razgovara s SAD-om kako bi izbjegao EU i ugrozio njezino jedinstvo. Macron je pak još 2019. godine izjavio da NATO pati od “moždane smrti”. No, generalno, Francuska u sklopu NATO-a naoružava Ukrajinu obrambenim oružjem, jer je naoružanje jedna od važnijih industrijskih grana te zemlje. U skladu s tim, Francuska inzistira da EU razradi vlastiti, samostalni obrambeni sustav, koji ne bi ovisio o NATO-u i SAD-u. Francuzima je prihvatljiva i ideja da EU snosi trošak sankcija prema Rusiji koje bi uključivale Sjeverni tok. Zašto? Zbog toga što Francuska ima LNG terminale, kao i visoku proizvodnju nuklearne energije, pa i tu mogu računati na nove tržišne niše. Francuska se ratu protivi, ali u slučaju da se on desi, mogla bi izuzetno profitirati. Ukratko, Francuska ima potencijala profitirati na ovoj situaciji kako god da se okrene: zbog nuklearki neće mnogo izgubiti na rastućim cijenama plina, niti na promjenama u plinskoj opskrbi, dok s druge strane profitiraju na LNG terminalima na svom teritoriju. Zatim prodaju oružje iako se protive vlastitom ulasku u rat, a spremni su svakako odreći se Sjevernog toka 2 i “snositi cijenu izbjegavanja rata” jer će tu cijenu primarno platiti Njemačka, što će Francuskoj omogućiti približavanje Njemačkoj koja sjedi na tronu najrazvijenije zemlje EU.

Antiratna Njemačka

I tu se postavlja pitanje Njemačke: kako diše država s presudnim ekonomskim utjecajem na Balkanu? Njemačku vanjsku politiku prema Rusiji nemoguće je odvojiti od njemačke industrije, kako energetske tako i sve druge. Duboke su to veze, i socijalne, i kulturne, i stoljećima stare. Danas su izražene u prisustvu njemačkih političara u ruskim firmama (npr. Gazprom). Isto vrijedi i za energetske odnose. Za razliku od Francuske, Njemačka je nakon nesreće u Fukushimi odlučila zatvoriti sve svoje nuklearne elektrane te je danas predvodnik anti-nuklearnog diskursa u Europi. Također, premda nosi etiketu europske predvodnice u energetskoj tranziciji, Njemačka je jedan od većih europskih zagađivača ugljenom. Etiketu im stoga opravdavaju prije svega enormni napori na znanstveno-tehnološkom planu koje ulažu u razvoj zelenih tehnologija, pogotovo vodikove tehnologije koja se može razvijati na plinskoj infrastrukturi. Utoliko se infrastruktura plinovoda Sjeverni tok 2, koju su izgradile privatne europske naftne kompanije i Gazprom u budućnosti može koristiti u drugom smjeru nakon što istisnemo fosilne energente – za izvoz vodika Rusiji, koja će radije gledati Sibir u plamenu nego ikada odustati od političke moći koju joj daje europska ovisnost o njihovom plinu.

Njemačka unutarnja politika, posebno u novoj koalicijskoj vladi, podijeljena je između bliskih odnosa SPD-a s Rusijom i antagonističkog stava Zelenih, limitiranog ljudskopravaškom logikom koja je i inače sklona nerazrješavanju etičkih i socioekonomskih kontradikcija svojih političkih pozicija. Svim ovim unutar-njemačkim faktorima zajednička je trauma Drugog svjetskog rata koja se, među ostalim, očituje u njihovom Zakonu o zabrani izvoza oružja koji isto dozvoljava tek pod posebnim uvjetima i s posebnom dozvolom Vlade. U kontekstu ukrajinske krize, njemačka ministrica vanjskih poslova Annalena Baerbock, dok je stajala pored svoje kijevske kolegice, izjavila je kako je “diplomacija jedini put” jer nemaju svi istu “povijesnu odgovornost” te da su ovakve odluke ukorijenjene u njihovoj prošlosti.

Kao ni Francuskoj, ni Njemačkoj, dakle, rat nikako nije u interesu, on odvlači pozornost od njihovog puta prema tome da od europskog lidera u zelenoj tranziciji postanu globalni predvodnici. SAD se tu ne može uopće mjeriti sa Njemačkom – naravno, ne zbog manjka kapitala, već zbog odnosa političkih snaga, prije svega Republikanaca i naftne industrije (taj je put dodatno oslabio predsjednički mandat Donalda Trumpa i njegovo kočenje gašenja industrije na ugljen). Ako promatramo njemački odnos prema sukobu Rusija – Ukrajina iz perspektive energetike, Njemačka puno gubi ako sankcije Rusiji uključe Sjeverni tok 2. Mnogo smo pisali na Biltenu o tranzitnim porezima koje ubiru zemlje preko kojih prolaze plinovodi, kao i o sukobu Europske energetske strategije i Sjevernog toka 2, stoga argumente nećemo ponavljati, ali istaknimo samo da se radi o milijardama eura godišnje s obzirom na kapacitete Sjevernog toka 2. U mirnom rješavanju ovog sukoba, saveznici svakako nisu na istoj strani: SAD je pregazio ekosustave, rezervate koje još kontroliraju Prve nacije, prekršio ljudska i novinarska prava da bi mogao crpiti plin iz škriljca (LNG) i izvoziti ga u Europu, istovremeno koristeći cijelo vrijeme poziciju tradicionalnog savezništva da bi primorao Europu na svoj LNG naspram ruskog zemnog (koji stiže postojećim plinovodima) i ukapljenog LNG-a (koji bi stizao Sjevernim tokom 2). SAD planira izvoziti 70 posto svog LNG-a u Europu. Njima ovo nije rat oko Ukrajine i NATO-a nego oko plinske premoći u Europi koja je plin pritom okarakterizirala kao prihvatljivo tranzicijsko gorivo. Njemačka i Francuska nikako ne žele rat, one, za razliku od SAD-a, imaju opciju ekonomskog prosperiteta i bez rata, no imaju još nešto – snažnu javnost koja još nije zaboravila ratne traume prethodnih generacija. SAD to nema, njihova javnost nije osjetila oružani rat na teritoriju svoje države.

U međunarodnom odnosu snaga, i u nedostatku kakve europske vojske, EU ovisi o NATO-u, te zbog toga ne može previše odstupati od američkih želja, i svi naši pregovarački žetoni ovise o tome koliko će europske zemlje “primiriti” SAD. Kada pogledate kartu LNG terminala u Europi, stvar postaje još jasnija, mnogo je tu godina i milijardi dolara ulaganja, i nikakva klimatska promjena ne može stati na putu naplati. Njemačka će se stoga vjerojatno morati odreći Sjevernog toka 2, no i dalje to ne garantira mirno razrješenje ukrajinskog sukoba.

Hrvatska nije problem

Sukob koji nominalno nazivamo sukobom Rusije i Ukrajine uopće to nije. Ukrajina je tu tek žrtva koja ni o čemu ne odlučuje, a njezin je najveći problem to što je htjela postati članicom NATO-a usprkos opetovanim ruskim upozorenjima da to ne čini, i to što preko ukrajinskog teritorija idu milijarde plinskih poreza u trgovini plinom. Europska ovisnost o ruskom plinu je zaista impresivna, ili zastrašujuća, ovisi koga se više bojite. Među zemljama Europske unije o uvozu ruskog plina najzavisnije su Finska, Latvija, Estonija, Bugarska, Slovačka, Hrvatska i Češka koje su u 2020. čak dvije trećine svojih plinskih potreba namirile ruskim izvorima. Nakon njih slijede Austrija, Grčka, Njemačka, Italija, Litva, Poljska, Mađarska i Slovenija koje su uvezle više od 40 posto svojih plinskih potreba iz Rusije.

Da stvar bude gora, u kriznim scenarijima prikazanima u izvještaju Agencije za suradnju energetskih regulatora (ACER) navodi se da krizne simulacije pokazuju da bi se dvomjesečna opstrukcija opskrbe plinom preko Ukrajine mogla ublažiti samo ako istovremeno rade Sjeverni tok 1 i Turski tok, i ako Norveška nastavi svoj izvoz plina, te ako je moguće redovno opskrbljivati LNG terminale. Terminali LNG-a u Belgiji, Francuskoj, Hrvatskoj, Italiji i Velikoj Britaniji morali bi u tom periodu raditi punim kapacitetom. I u tom scenariju bi Austrija, Češka, Danska, Hrvatska, Poljska, Italija, Rumunjska i Švedska morale smanjiti svoju plinsku potrošnju za 7 posto. U izvještaju se također napominje kako nikada nisu rađene simulacije po kojima Europa ne dobiva ruski plin ni iz jednog izvora.

Dok sjeverne zemlje i one bliže ekonomskom centru odavno razmišljaju o kompenzaciji fosilnih energenata obnovljivim izvorima, hrvatski premijer Andrej Plenković smatra da u kontekstu klimatskih promjena “Hrvatska nije problem“. Međutim, u kontekstu prijetnji ratom, energetika i klima svakako su hrvatski problem. Pitanje je kada ćemo dobiti Vladu koja će tako razmišljati. Jer ako nam je proteklih nekoliko godina išta pokazalo, to je da klima “misli” ozbiljno, odnosno da nam klimatske promjene ozbiljno prijete. Dekade i dekade znanstvenih klimatskih istraživanja pokazale su nam, objasnile i prošle godine konačno potvrdile van bilo kakve sumnje, koje i kakve posljedice ćemo imati od klimatskih promjena. Vjerovali mi u njih ili ne – vidjeli ih svugdje oko sebe ili nam se one činile daleke, strane i neopipljive – pandemije, prirodne katastrofe i volatilne vremenske prilike bile su samo prve u nizu “kuga” koje nam znanost predviđa. Rat, imigracija, glad su sljedeće. Jedina moć koju pritom imamo je da gradimo otpornost na mikrorazinama, da lokalno kompenziramo globalne neravnoteže. Alternativa je samo potpuna pasivnost i čekanje.

Bilten

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

Impuls Teme

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU