fbpx

trumpbjohnson

Foto: i-Images / Pool / IMAGO

Izgleda kao da su nakon izbijanja drame sa koronom populisti izgubili na uticaju. Moguće da je to zabluda: stvarno veliki talas prijeti nakon pandemije.

Kada su krajem januara 2020. postali poznati prvi slučajevi korone u Njemačkoj u SAD je još vladao Donald Trump. Britanci su užurbano pripremali svoj lijepi Brexit – i odgovarajuće tomu malo prije toga izabrali jednog klovna. A u Njemačkoj je bučna AfD u anketama bila prvi puta ispred SPD. Da, ispred SPD.

Dvije godine kasnije virus je još uvijek tu. Zato je Trump u međuvremenu otišao, Boris Johnson slavi na ivici provalije i zbog toga što su mnogi Britanci osjetili da je Brexit bio prilično glupa ideja. A u Njemačkoj vlada Olaf Scholz, a ne AfD, koja je od početka pandemije od najveće postala relativno mala opoziciona partija.

Je li zaraza donijela barem jednu dobru stvar: da je prošlo veliko vrijeme populista? Skoro da tako izgleda. Ako se pogleda preciznije moglo bi opuštanje biti preuranjeno. To šta je populizam radio prije korona šoka na njegovom kraju neće biti stvarno otklonjeno. I što duže kriza traje moglo bi to još koristiti populistima. Moguće je da tek nakon pandemije slijedi stvarno velika katastrofa.

Da je kriza u protekle dvije godine dovela do toga da su opet ojačali oni koji se oslanjaju na tiho vladanje umjesto na velike riječi, pogrde na račun drugih i uopšte mnoga naizgled jednostavna rješenja izgleda da potvrđuje jedno sistematsko vrednovanje koje je upravo objavila grupa istraživača iz Center for the Future of Democracy na Univerzitetu  Cambridge.

Oni koji šute su prilično jasno u većini

Prema njihovim izračunima izrazito populističke vlade su nakon izbijanja korone izgubile u prosjeku deset procentnih bodova na podršci – dok su vlade Merkelove, Macrona ili Trudeaua u prosjeku krajem 2021. otprilike stajale tu gdje su  bile i početkom 2020. godine. Prema istim izračunima to jako ovisi o tome da su populisti u borbi protiv pandemije često bili bespomoćni: Podrška menadžmentu korone je u zemljama u kojima vladaju populisti pala u prosjeku na malo iznad 50 posto – kod drugih se podrška uprkos svih opravdanih ili manje opravdanih protesta drži kod skoro 70 posto.

Takve vrijednosti u anketama relativiziraju i utisak koji nastaje kroz mnoge slike demonstracija u Njemačkoj: Oni koji šute su prilično jasno u većini. Što ne znači da oni sve (i dalje) smatraju dobrim.

Ono što govori protiv opuštanja je nešto drugo. Prema tekućim istraživanjima populisti su proteklih godina mogli privući mnogo birača prije svega tamo gdje su ljudi jako pogođeni gospodarskim šokovima – i time izgubili kontrolu nad svojom vlastitom sudbinom. To važi svuda tamo gdje su globalizacija ili tehnološke inovacije izgurale stare industrije da li u takozvanom Rust Beltu (Pojasu rđe) u SAD, u starim industrijskim regionima na sjeveru Velike Britanije kao i u Francuskoj – ili na istoku Njemačke. A ovi fenomeni neće nestati sa pandemijom.

Ljudi smatraju konkurenciju ferovom ako imaju osjećaj da mogu svoju životnu perspektivu poboljšati vlastitim zalaganjem, piše istraživač populizma iz Kiela Robert Gold u jednom još neobjavljenom papiru. Ali ako propadaju cijele industrije malo pomaže velika osobna volja. I najkasnije shvatanje da drugi prolaze bez problema jer imaju kuću i imovinu ili za navodni top posao dobijaju pola imetka je razlog za nezadovoljstvo i ekstremne političke reakcije – protiv elite ili drugih. To trenutno skoro jednoglasno potvrđuju studije.

Iako ovdje leže duboki razlozi ipak je proteklih godina bilo elemenata nadanja. U SAD su plate čak i u regionima koji se smatraju izgubljenim prvi puta ponovo jače porasle. Globalni pritisak konkurencije je malo popustio. Kako pokazuju istraživači iz Cambridge u pandemiji su de facto upravo gospodarski slabi regioni relativno dobro prošli – što u svakom slučaju leži i na tome da je tamo moglo biti izgubljeno manje gospodarskog učinka.

Usto dolazi da su svuda pokrenutu enormni konjukturni paketi i da je država spasila mnoga preduzeća – što je prvi puta djelovalo suprotno utisku iz vremena hiperglobalizacije da vlade svako nemaju nikakvu kontrolu. To je također dobro.

Traži se pametna industrijska politika

Pitanje je samo da li je sve to dovoljno da bi se otklonili uzroci za nezadovoljstvo i gubitak kontrole. Za to bi moralo prema analizi Roberta Golda ne samo  uspjeti privući gubitnike – za šta je u SAD i Velikoj Britaniji potrebna bolje organizovana država blagostanja sa više zaštite. Odlučujuće je da ljudi dobiju utisak da opet mogu vlastitom snagom brinuti za sebe. Kao rješenje u dvojbi potrebno je puno više proaktivne politike, koja se stara za to da se u regionima u kojima se može predvidjeti kriza izrastaju nove gospodarske grane – i svjesno se stvaraju: pametna industrijska politika.

Za to su potrebni političari koji stalno demonstriraju da još imaju kontrolu – da li nad moćnim internet koncernima, globalnim firmama koje štede na porezima ili finansijskim špekulantima, koji pokušavaju da vlade udalje od sebe. Ili u dvojbi kontrolu nad virusom. Ili nad propadanjem škola i javne infrastrukture. I nad apsurdom da se zahvaljujući svim lijepim liberalizacijama finansijskog svijeta može napraviti toliko puno novca finansijskim čarolijama ili čistim posjedovanjem nekretnina – i tako skandalozno malo sa stvarima koje ljudi hitno trebaju. Naprimjer zdravlje. Ukratko: krenuti protiv svega što je proteklih decenija doprinijelo tomu da se gubi povjerenje u one koji bi trebalo da se brinu za dobrobit naroda.

Tada se radi o nešto više nego o ne sasvim lošem korona menadžmentu – ili o tome da su gubitnički regioni nešto bolje prošli kroz krizu i da plate nešto jače rastu. Tada je u dvojbi potreban jedan New Deal, kakvoga je postavio Franklin D. Roosevelt u jednoj u mnogim pogledima uporedivoj situaciji ukuljučujući i šokove nakon finansijske krize 1929. godine. I koje Joe Biden apsolutno ima u programu – ili je imao; isto kao i nova vlada u Njemačkoj. Ili kroz velike infrastrukturne programe, uvođenje međunarodnog minimalnog poreza za koncerne, impresivnije investicije u zaštitu klime, jačanje sindikata – ili povećanje minimalnih plata. Ili upravo politika koja mnogo aktivnije pokušava da ljudima otvara nove perspektive.

Utoliko opasnija sada djeluje drama, koja se u SAD, nakon jedne godine Bidena, već odvija – gdje predsjednik mora u unutrašnjepolitičkom potezanju odustati od jednog dijela svojih časnih planova, dok za to što je prošlo u dijelu će trebati godine dok ljudi od toga ne osjete poboljšanje: da li bolje ceste i mostove ili uspjesi u borbi protiv promjena klime. I gdje sada na dramatičan način već ističe vrijeme – za predsjednika kao i za njegov pokušaj da zaustavi uzroke populizma (možda privremeno ipak oslabljenog). Jer u novembru već predstoje sljedeći izbori – i nakon toga bi Biden mogao ostati bez većine u kongresu.

Ako je dijagnoza dubljih uzroka krize demokratije u redu onda će to biti velika borba protiv populista za SAD.

Rizici za Njemačku

To nije dobar znak za njemačku vladu i za njen stvarno ambiciozan program kod nas. Posebno jer se ne može sasvim isključiti da za par tjedana u Francuskoj neće desničarski populisti dobiti izbore. I nije tako da ne bi već bili vidljivi sljedeći realni šokovi nakon pandemije kod koji se ljudima ponovo uzima kontrola nad njihovom vlastitom sudbinom – da li regionalno ili šire: da li kroz finansijske krize, neophodno restrukuiranje automobilske industrije ili umjetnu inteligenciju. Za sve to važi isto kao i za globalizacijske i tehnološke šokove proteklih godina: mnogo od toga može u saldu ekonomski biti dobro – samo što iza tog salda na minus strani stoji mnoštvo sudbina koje će biti otvorene za populističke izazove ako im se brzo ne stvore izgledi na neko rješenje.

Americi prijeti katastrofa najkasnije na sljedećim predsjedničkim izborima 2024. godine, piše ekonomista sa MIT-a Daron Acemoglu. Već zato što republikanci do sada odbijaju da vide da je neophodan sasvim veliki novi dil – i velika stara partija se pod uticajem Trumpa umjesto toga „pretvorila u desničarskopopulistički borbeni pokret“. Ukoliko bi demokrati 2024. izgubili mogao bi se demokratski sistem SAD u potpunosti raspasti, kaže Acemoglu: A „talasi šokova“ bi se osjetili u cijelom svijetu. Gorko. I nije utopija.

Dvije godine su prošle od izbijanja korone. I još se puno radi oko kvantifikacija i kampanja vakcinisanja. Što izgleda svrsishodno i neophodno. Pandemija još nije prošla. I dobro je moguće da se u ovim tjednima eskaliranja omikrona i odlučuje da li nepopulističke vlade mogu dalje posredovati osjećaj da situaciju još u određenoj mjeri mogu držati pod kontrolom. Ili da li će korona kriza ostati u sjećanju kao sljedeći fatalni dokaz za to da su izabrani političari pred glasnom globalizacijom i nedostatkom investicija svakako izgubili kontrolu.

Utoliko je neophodnije da već sada uložimo najmanje toliko energije da bi zaustavili nadolazeću katastrofu. I sve postaviti na to da političari riješe promjene mimo pandemije – i da zbunjeni populisti čak ne dobiju priliku da mogu privlačiti nove pristalice – da li se to sada zove New Deal ili drugačije.

Autor: Thomas Fricke,  spiegel.de

Preveo i uredio: Ešref Zaimbegović, Tačno.net

 

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

Impuls Teme

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU