fbpx

Le Pen i Macron Ruiz Estelle ABACA

Plakati u Nantesu (Foto: Ruiz Estelle/ABACA/PIXSELL)

Uz Macronovu neoliberalnu desnicu i ekstremnu desnicu Marine Le Pen, prvi krug predsjedničkih izbora potvrdio je i postojanje snažne radikalne ljevice. Pod Macronom nije bilo godine bez društvenih pokreta i štrajkova, a Mélenchon je uspio pridobiti i feminističke i antirasističke pokrete. Parlamentarni izbori za dva mjeseca novi su test za taj lijevi blok 

Emmanuel Macron pobjednik je prvog kruga francuskih predsjedničkih izbora s 27,84 posto osvojenih glasova. U drugom krugu, 24. aprila, čeka ga obračun s Marine Le Pen koja je u prvom krugu osvojila 23,15 posto glasova. Međutim, ne treba olako zaključiti da ćemo gledati reprizu izbora 2017. – ovoga puta Marine Le Pen ima i stvarnu šansu pobijediti. Osim glasača ekstremnih desničara Érica Zemmoura i Nicolasa Dupont-Aignana, Le Pen može računati i na dio glasova s ljevice dovoljno revoltiranih Macronovom politikom.

Ishod prvog kruga izbora još jednom je sužavanje rasprave na svjetonazorske razlike, u stvarnosti znatno manje nego što se to predstavlja, dok su socijalni i ekonomski programi dvoje kandidata u drugom krugu gotovo identični, kao da ih je napisao sam MEDEF, najjača udruga francuskih kapitalista koja je izuzetno utjecajna. Razlika u odnosu na izbore 2017. leži prije svega u tome što je političko šarenilo zamijenjeno trima strankama koje zajedno drže tri četvrtine biračkog tijela. Uz Macronovu neoliberalnu desnicu i ekstremnu desnicu Marine Le Pen, ovi izbori su neupitno potvrdili postojanje snažne radikalne ljevice s preko 20 posto glasova za Jean-Luca Mélenchona i njegovu Nepokorenu Francusku.

Ostatak ljevice nakon njih više ne postoji. Umjerena ljevica doživjela je potpuni debakl. Anne Hidalgo, socijalistička gradonačelnica Pariza, s 1,74 posto glasova zabila je posljednji čavao u lijes nekad moćne Socijalističke partije. Yannick Jadot i njegovi Zeleni s rezultatom od 4,63 posto glasova pokazali su da politička ekologija zaslužuje bolje od stranke mladih, urbanih buržuja s vođom napuhanog ega. Posebna je priča komunistički kandidat Fabien Roussel koji će se ulogom na ovim izborima upisati u povijest francuske ljevice kao posebno omražena figura. On je u ove predsjedničke izbore ušao s isključivim planom zauzimanja bolje pozicije za parlamentarne izbore, a njegovih 800.000 glasova odnosno 2,28 posto, koliko god neznatni bili, spriječili su ulazak Mélenchona u drugi krug i povijesnu šansu ljevice da sruši jednog od glavnih manekena neoliberalnog kapitalizma.

Na desnoj strani političkog spektra, Republikanci su možda najveći gubitnici: s 20 posto na prošlim izborima sad su pali na ispod pet posto glasova. Stranka je to koja, slično kao i Socijalistička partija, vjerojatno broji svoje posljednje dane igranja iole važnije uloge na nacionalnoj razini. Dio njenih birača završio je kod Macrona, a dio kod Le Pen i nije izgledno da će naći formulu kojom bi te birače mogli vratiti. Éric Zemmour, novo lice na ekstremnoj desnici, ispuhuje se poput balona, ali njegovu ulogu u konačnom rezultatu i otvaranju prostora za normaliziranje Marine Le Pen ne treba podcijeniti.

Kako se nakon pet godina društvenog sloma, prezira prema širokim narodnim slojevima i autoritarnosti Macron uspio plasirati u drugi krug? Analitičari su s pravom naglašavali ulogu rata u Ukrajini u stvaranju efekta rally around the flag (okupljanja oko zastave) kao značajnog faktora na ovim izborima. Međutim, Macron je čitav svoj mandat vodio društveni i klasni rat i tako za njih pripremao teren. Kandidat buržoazije, od početka je mandata svojim pristašama uzvraćao mjerama koje prvenstveno idu u prilog ultrabogatih. Držeći se premisa trickle-downa (kapajuće ekonomije), smanjivao je poreze nadajući se da će najbogatiji taj novac ponovno ubrizgati u potrošnju, a zatim bi, navodno, trebao kapati prema radničkoj klasi. Ta je teorija već opće mjesto, za čije stvarno pozitivno djelovanje nema uvjerljivih empirijskih potvrda ni nakon pola stoljeća neoliberalnih eksperimenata, pa ni nakon pet godina vladavine Macronovog ekonomskog konzervativizma.

Način na koji si Macron pripisuje zasluge i manipulira statistikama neodoljivo podsjeća na trikove naših premijera i ministara. Macron se veoma ponosi time što je spustio nezaposlenost na najnižu stopu od 2015. Ona je u posljednjem tromjesečju 2021. godine iznosila 7,4 posto, što je daleko od impresivne brojke. Istovremeno prešućuje činjenicu da se između 2017. i 2021. smanjio prosječni broj radnih sati u tjednu s 32 na 30,9, što je jasan indikator porasta rada na nepuno radno vrijeme. Paralelno sa širenjem takvih prekarnih načina rada, Macron je ukinuo plaćanje poreza i drugih davanja na prekovremene radne sate. Radi se zapravo o otvaranju prekarnih, slabo plaćenih, niskoproduktivnih radnih mjesta, najčešće u uslužnim djelatnostima s niskom dodanom vrijednošću. Pridodamo li tome administrativna brisanja sa zavoda za zapošljavanje, rekordnih 52.300 samo u četvrtom tromjesečju 2021., jasno je da se Macron puno više bavi lovom na nezaposlene i na pozitivne statističke podatke nego samom borbom protiv nezaposlenosti.

Izbjegavanje konkretnih poteza u suočavanju s klimatskim promjenama možda je i najveća mrlja na Macronovom mandatu. Greenpeace mu je ironično dodijelio nagradu "Klimatska lopta" i naglasio njegov nerad, prazne riječi i planove komunikacije bez konkretnog učinka. Prema njima, Macron je tijekom svog mandata samo pokušavao dobiti na vremenu raznim promidžbenim sredstvima i strategijama, dok je u stvarnosti masovno dijelio potpore zagađivačima i nije proveo mjere nužne da bi se krenulo prema postizanju ugljične neutralnosti.

Unatoč tome, Macron je pobjednik prvog kruga. To mu je uspjelo ponajviše zbog očekivane potpore bogatih slojeva francuskog društva, ali i zbog iznenađujuće velike potpore građana starijih od 65 godina. Prema L'Observatoire des inégalités, organizacije za analizu nejednakosti, Francuska ima pet milijuna bogatih ljudi (onih čija su primanja dvostruko veća od prosječne francuske plaće od 3.470 eura) i oni su na ovim izborima masovno uzvratili Macronu za porezno rasterećenje, liberalizaciju tržišta rada i slabljenje radničkih prava.

I dok je podrška bogatih očekivana i razumljiva, puno je veća zagonetka zašto su stariji i umirovljenici glasali za Macrona u daleko većem postotku od ostalih dobnih skupina. Macron je čovjek koji je između 2017. i 2021. smanjio broj bolničkih kreveta za 18.000, koji je izazvao masovne prosvjede najavama reforme mirovinskog sustava i čija je ekonomska politika dovela do toga da 25 posto najsiromašnijih umire prije 62. godine života. Posljednjih je godina medijsko naglašavanje međugeneracijskih sukoba i vječito izmišljanje novih generacija gotovo obesmislilo takvu analizu, ali u ovom slučaju teško je ne pomisliti da se radi o resantimanu starijih generacija prema mlađima, koje su masovno podržale ljevičara Mélenchona.

Treći element Macronove pobjede je uspješno dodvoravanje desnici. Macron je 2017. inzistirao na tome da nije ni desno ni lijevo. Međutim, teško je naći neke njegove ljevičarske mjere. S druge strane, jasno se vidi represivni odgovor na svaki društveni prosvjed. Njegov autoritarni pristup osvojio je ljubitelje čvrste ruke, tako česte među desničarima. Nasilno obračunavanje sa žutim prslucima, deset mrtvih, tisuće ozlijeđenih, sporni Zakon o separatizmu koji omogućuje zabranjivanje udruga pod veoma labavim i nejasnim kriterijima (pri čemu je jasno da su mu cilj muslimanske grupe), maltretiranje i nasilje nad imigrantima, izostanak osude policijskog nasilja, udvostručavanje sredstava za nabavu streljiva, sve je to godilo dijelu desnog biračkog tijela kojem je tako dano do znanja da su red, zakon i klasne i rasne privilegije sigurni i bez davanja vlasti fašističkim luđacima i redikulima.

Ako bude ponovno izabran, Macron će stoga nastaviti u istom stilu. Uništenje civilnog društva i autoritarnost prema protivnicima. Glavna mjera koja je već najavljena, reforma mirovinskog sustava, postupno bi trebala uvesti kapitalizirane mirovine. U stvarnosti, svi dijelovi života koji još nisu podložni grabeži neoliberalizma – radno vrijeme, zdravstveno osiguranje, mirovina ili nacionalno obrazovanje – u dosegu su "grobara iz Amiensa".

Marine Le Pen ostaje vjerna svojim principima: liberalizmu, nacionalizmu i ksenofobiji. Nemojmo se zavaravati, unatoč dugotrajnom pokušaju normalizacije, Nacionalni savez (nekad Front) još uvijek je sastavljen od brojnih fašista, petenista, islamofoba i nostalgičara za militarističkim i fašističkim organizacijama poput OAS-a. U učinkovitoj kampanji bez suvišnih ispada, u kojoj je Zemmouru prepustila rasističke ekscese i opsjednutost islamom, prošla je kroz sela i predgrađa koja je Macronova politika osiromašila i izolirala. Zatvaranje željezničkih pruga i kolodvora, već spomenuti pad broja bolničkih kreveta, zatvaranje škola, samo su neke od Macronovih mjera koje su u kontekstu inflacije i smanjenja državnih i javnih službi pružile plodno tlo za izraz nezadovoljstva bijele srednje klase.

Iako shvaćena kao smirenija i ozbiljnija u odnosu na 2017., njen program ipak se nije puno promijenio u odnosu na prethodnu kampanju. Le Pen je na ovim izborima zadržala rasističke ideje, a pritom se odrekla i minimuma socijalnih mjera, izuzev paušalnih obećanja o povećanju kupovne moći. Dakle, nakon pet godina "fašistotvorca", kako francuski filozof i ekonomist Frédéric Lordon zove Macrona, Le Pen je ispeglala imidž, a zaoštrila program.

Kao i svi ostali desničarski kandidati (Macron, Zemmour, Pécresse), Le Pen se pridružuje prijedlozima MEDEF-a po pitanju SMIC-a (oslobađanja plaćanja doprinosa) i poreza, a ne nudi nikakvo rješenje za masovnu nezaposlenost. Iako je klima glavna tema za mlađu polovicu stanovništva, ona ne nudi ništa osim ukidanja slobodne trgovine uspostavljanjem protekcionizma koji ograničava uvoz. Međutim, njen preokret u vezi Europe – sada odbija govoriti o napuštanju liberalnih ugovora EU-a – takav klimatski program čini kontradiktornim i zastarjelim.

Za razliku od Zemmoura, koji je kampanju bazirao na islamofobiji, Le Pen je ostala prilično diskretna u smislu ksenofobije – ionako svi znaju što je okosnica njenog političkog programa. Jedan primjer namigujućeg rasizma jest prijedlog da bi strani radnici imali pričekati pet godina prije nego što bi mogli koristiti vlastite doprinose za osiguranje u slučaju nezaposlenosti ili zdravstvenog problema. Domaći Francuzi imat će prednost kod zapošljavanja i stanovanja, što je već i slučaj u praksi kad izgledate "malo previše muslimanski". Konačno, policiji koja većinski glasa za nju, Le Pen bi znatno povećala ovlasti i zakonski je učinila gotovo nedodirljivom. Ukratko, Marine Le Pen za Francusku priprema autoritarno, ekonomski nacionalno-liberalno društvo u službi poslodavaca, u kojem bi radnici i manjine bili prvi žrtveni jarci.

Unatoč porazu i 400.000 glasova koji su joj nedostajali za ulazak u drugi krug, ljevica ima razloga za radost. Mélenchonov rezultat je impresivan, a departmani koji su glasali za njega ukazuju na to da se radi prvenstveno o glasovima radničke klase (siromašna predgrađa, prekomorska područja i veliki gradovi poput Lillea, Toulousea ili Marseillesa). Nepokorena Francuska je sada, sa stvarnim programom raskida s kapitalizmom, nova sila s kojom treba računati i jedina koja nudi progresivnu alternativu autoritarnom neoliberalizmu Macrona ili fašističkom nacional-kapitalizmu Le Pen.

Jednako bitno za ljevicu, pod Macronom nije bilo godine bez društvenih pokreta i štrajkova. Od žutih prsluka do demonstracija protiv mirovinske reforme (najveća mobilizacija od 1995.), radnička klasa se organizirala, dobila borbeno iskustvo i sada je opasnija i bolje organizirana nego u periodima dominacije Socijalističke partije. Ako tome dodamo feminističke i antirasističke pokrete koje je Mélenchon uspio pridobiti tijekom ove kampanje, ocrtava se slika jednog čvrstog lijevog bloka oko Nepokorene Francuske.

Parlamentarni izbori za dva mjeseca novi su test za taj blok i šansa da većinu u parlamentu preuzme ljevica. U međuvremenu, Le Pen i Macron upućuju groteskne apele glasačima Nepokorene Francuske. Međutim, tijekom svog govora na kraju kampanje, u poziciji u kojoj je možda i odlučio ishod drugog kruga, Mélenchon je jasno izdao upute: "Niti jedan glas za Madame Le Pen."

Dimitri Deprez i Marin Ivančić, Portal Novosti

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

Impuls Teme

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU