fbpx

EU proširenje

Ukrajina je ispunila 5000 stranica upitnika za pristupanje EU i predala ih predsjednici Europske komisije. No predsjednik Macron je upozorio da bi pristupanje moglo potrajati desetljećima. Kako to stvarno funkcionira? 

Kada je francuski predsjednik u ponedjeljak u Strasbourgu upozorio da bi proces pridruživanja Ukrajine ili drugih zemalja mogao potrajati desetljećima, morao je vjerojatno misliti na Tursku. Od 1999. godine je ona zemlja kandidat, a odluku o tome donio je tadašnji kancelar Helmut Kohl iz političkih razloga. Od tada je tokom godina otvoreno nekoliko poglavlja pristupnih pregovora – no onda je odnos sa sve autokratskijim predsjednikom Recepom Tayyipom Erdoganom zahlađen. Kada su kršenja ljudskih prava u Ankari postajala sve očitija, a politički razvoj sve više antidemokratski, EU je konačno zamrzla pregovore. Emmanuel Macron je ovu priču možda imao na umu kao upozorenje.

Kopenhaški kriteriji

Prvi korak u procesu pristupanja je status zemlje kandidata. Za to se moraju ispuniti takozvani kopenhagenski kriteriji o kojima je odlučeno na samitu u glavnom gradu Danske 1993. godine. Prema njima, država mora imati stabilnu demokratsku vlast i priznavati vladavinu prava, slobode i institucije. Međutim, u konačnici je i politička odluka o tome vjeruju li ostale zemlje članice EU da se nova država uklapa u europsku obitelj i da li bi mogla biti korisna iz geostrateških ili ekonomskih razloga.

Jasno je da Turska, u svojoj trenutnoj političkoj situaciji, ne bi mogla postati zemlja kandidat. No, također je jasno da se demokratski koraci unatrag na putu ka članstvu u EU nikada ne mogu isključiti. Oni čak postaju vjerojatniji što je duži put do tamo. S druge strane, članstvo ne štiti od antidemokratskog razvoja, kao što pokazuje primjer Mađarske.

Otvaranje pristupnih pregovora

Formalni pregovori mogu započeti čim zemlja bude spremna i sposobna priznati i primijeniti pravo EU-a. Na putu do tamo mora provesti reforme u pravosuđu, upravi, privredi i drugim političkim strukturama s ciljem da u konačnici ispuni tzv. pristupne kriterije, odnosno standarde EU. Početak ovih pregovora mora biti odobren jednoglasno u Vijeću EU.

U prvom koraku Komisija EU ispituje trenutno stanje u institucijama zemlje kandidatkinje i predlaže pregovarački okvir koji je podijeljen u pojedina poglavlja. Ukoliko zemlje članice EU prihvate ovaj dio procesa, onda pregovori o pojedinim dijelovima mogu početi.

Otkako je postupak posljednji put revidiran prošle godine, pregovaračka područja podijeljena su u šest tematskih skupina: osnove, unutarnje tržište, konkurentnost i fair privredni rast, ekološka pitanja, resursi, poljoprivreda i kohezija te na kraju vanjski odnosi. Te se grupe zatim dijele na 35 daljnjih podpodručja. Na taj se način pregledavaju sva područja jedne države kako bi se utvrdilo u kojoj mjeri ispunjavaju europske zahtjeve.

Tamo gdje se provjerom utvrde nedostaci, pregovarači EU-a predlažu reforme koje se provode korak po korak. Ako, na primjer, sva djeca nemaju pristup obrazovanju, zemlja kandidat mora reformirati školski sistem. Kada se politika previše uključi u imenovanje sudaca, provode se reforme u pravosudnom sistemu kako bi se garantirala njihova neovisnost. Država kandidatkinja je pak dužna provesti preporuke iz Bruxellesa, što pak može potrajati nekoliko godina.

Ako kandidat smatra da je proveo dovoljno reformi, EU će ponovo preispitati relevantno područje. Međutim, ako država kandidatkinja odbije provesti propisane reforme, proces pristupanja biva zaglavljen. Ako postoje jasni demokratski koraci unatrag, kao u slučaju Turske, proces se može zamrznuti i potpuno zaustaviti.

Pridruživanje kao kruna procesa

Sva dovršena pristupna poglavlja moraju biti prihvaćena od strane europskih vlada u Vijeću EU. Tek tada će biti sastavljen ugovor o pristupanju, o kojem moraju odlučiti Europska komisija, Europski parlament i konačno jednoglasno Europsko vijeće. Prijem biva dovršen kada se otklone sve prepreke za ratifikaciju i u samoj zemlji kandidatkinji. 

Između 2004. i 2007., dvanaest zemalja su istovremeno postale članice EU u sklopu masovnog pristupanja istočnoeuropskih zemalja od Estonije do Bugarske. Među njima su bili Malta i Cipar. Očito je to bila politička odluka kojom je velikodušno okrenula glavu od mnogih nedostataka kod novih članica. Tako se pokazalo da promjena komunističkih struktura u privredi i javnoj upravi traje puno duže nego što se očekivalo. Bugarska je, na primjer, još uvijek duboko ukorijenjena u korupciji, a Rumunjska se bori s nefunkcionalnim institucijama. Baltičke su države, s druge strane, uzorni primjeri među novim članicama. Hrvatska je posljednja zemlja koja je ušla u EU 2013. godine. Nakon toga se vlak proširenja zaustavio.

Zamor od proširenja

Od tada u mnogim starim članicama EU poput Francuske, Nizozemske i nekih skandinavskih zemalja očito vlada umor od proširenja. Pristupanje košta mnogo novca – u proračunu EU-a izdvojeno je devet milijardi eura za pretpristupnu pomoć – i to stvara beskrajne političke probleme.

Nekoliko zemalja zapadnog Balkana je trenutno na klupi za čekanje. Njima se doduše stalno obećava napredak jer se njihov prijem čini strateški važnim, ali se zapravo ništa ne pokreće. Kosovo i Bosna i Hercegovina, na primjer, još nisu spremni za status kandidata.

Neuspješni pristupni pregovori traju već niz godina sa Srbijom i Crnom Gorom, gdje je Europska komisija zabrinuta zbog vladavine prava, kao najvažnijeg kriterija. Nedavno su otvoreni pregovori sa Sjevernom Makedonijom i Albanijom, a Nizozemska sumnja u volju albanske vlade da se bori protiv prekograničnog kriminala bandi i stoga blokira napredak u pregovorima.

I konačno, stari sporovi i rivalstva u regiji će se nastaviti. Dok je Grčka godinama blokirala proces pristupanja Sjevernoj Makedoniji zbog spora oko imena, Bugarska sada toj zemlji stvara probleme zbog spora oko jezika.

S obzirom na škakljivu situaciju već u sadašnjim malim zemljama kandidatima, nije čudo da su mnoge članice EU užasnute velikom Ukrajinom i njenom željom za pridruživanjem. Prije rata, vlada u Kijevu čak nije bila u stanju ispuniti zahtjevne reforme koje su proizašle iz partnerskog odnosa. Veliki nedostaci ostali su u područjima korupcije i vladavine prava. Ruski napad je doduše promijenio političku situaciju, ali ne i unutarnje stanje u zemlji, kojoj će u biti potreban veliki program obnove. A kad je riječ o prihvaćanju zemalja koje nisu politički spremne za to, od posljednjeg velikog proširenja 2000. godine EU mora biti primjer nekoga sa bolnim iskustvom.

Autor: Barbara Wesel , DW

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

Impuls Teme

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU