fbpx

Kahlil Gibran mlad1

Život je otok čije su litice želje, drveće snovi, cvijeće samotinja, vrela žeđ, a ono je usred mora samoće i izdvojenosti.

Tvoj život je, prijatelju, otok odsječen od svih otoka i kontinenata. Koliko god lađa i čamaca poslao ka drugim obalama i koliko god lađa stiglo na tvoje obale, ti si ipak samo otok izdvojen u svome bolu, osamljen u radosti, dalek u čežnji, nepoznat sa svojim tajnama i zagonetkama.

Vidio sam te, prijatelju, kako sjediš na gomili zlata, radostan zbog svoga bogatstva i ponosan na svoje blago, uvjeren da je svaka pregršt zlata tajna veza sto povezuje misli drugih ljudi sa tvojom mišlju i što spaja njihove težnje sa tvojima. Vidio sam te kako, poput velikog osvajača, vodiš vojske i trijumfalne legije na jake tvrđave te ih razaraš, zatim ideš na druge utvrde te i njih osvajaš.

Kada sam te ponovno pogledao, vidio sam za zidinama tvojih riznica srce što drhti u samoći i izdvojenosti, kao što drhti žedan čovjek u kavezu načinjenom od zlata i dragulja, ali bez vode.

Vidjeh te, prijatelju, kako sjediš na prijestolju slave, a oko tebe ljudi što opijevaju tvoje ime, nabrajaju tvoja milosrđa i darove, u tebe zagledani kao u prosvijetljenog proroka koji im uznosi duše odlučnošću svoje duše i vodi ih između zvijezda i planeta. Dotle ti njih gledaš lica prepuna zanosa, snage i trijumfa, kao da si za njih ono što je duša za tijelo. Ali, kada te po drugi put pogledah, vidjeh osamljeno biće kako stoji uz tvoje prijestolje krunišući se otuđenošću i grcajući u samoći. Zatim vidjeh kako tvoje biće na sve strane ispruža ruku, kao da traži samilost od nevidljivih fantoma. Vidjeh to biće kako gleda negdje daleko preko ljudskih glava, u neko mjesto na kome ničega nema osim njegove samoće i izdvojenosti.

Vidjeh te, prijatelju, zaljubljena u lijepu ženu, kako med svoga srca točiš na njen razdjeljak, ruke joj obasipaš poljupcima, dok te ona gleda sa sjajem suosjećanja u očima i majčinskim osmjehom na usnama. Tada rekoh sebi: Ljubav je odagnala samoću ovoga čovjeka, izbrisala je njegovu izdvojenost te se on sada vraća i spaja sa Sveopćim Univerzalnim Duhom koji putem ljubavi privlači k sebi ono što se od njega izdvojilo u prazninu i zaborav. Ali, kada te po drugi put pogledah, vidjeh, umjesto tvoga zaljubljenog srca, osamljeno srce koje bi htjelo da svoje tajne povjeri nekoj ženi, ali ne može; vidjeh iza tvoje duše što se topi u ljubavi jednu drugu, usamljenu dušu, nalik na izmaglicu koja bi htjela da se u rukama drage pretvori u suze, ali ne može.

Tvoj život je, prijatelju, izdvojeno boravište, daleko od svih drugih boravišta i živih stvorova.

Tvoj unutarnji život je boravište daleko od svega što ljudi nazivaju tvojim imenom. Ako je to boravište mračno, ne možeš ga osvijetliti susjedovom svjetiljkom; ako je pusto, ne možeš ga ispuniti susjedovim dobrima; ako se nalazi u pustinji, ne možeš ga prenijeti u vrt koji drugi zasadi; ako se nalazi na vrhu planine, ne možeš ga spustiti u dolinu kojom tuđe noge stupaju.

Tvoj duševni život je, prijatelju, okružen samoćom i izdvojenošću. Da nije te samoće i izdvojenosti, ti ne bi bio ti, niti bih ja bio ja. Da nije te samoće i izdvojenosti, tada bih, čuvši tvoj glas, pomislio da ja govorim; kada bih pogledao tvoje lice, pomislio bih da sebe vidim u ogledalu.

Khalil Gibran

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU