fbpx

f.g.lorca

Lorca je bio i jest ikona španjolske poezije, ali i hispano-američke. Ondje su nakon njegove smrti izrasle generacije pjesnika koji su svoja kapitalna poetska djela posvetili njemu, Lorci. 

U rano jutro 18. kolovoza 1936. godine, Federico del Sagrado Corazón de Jesús García Lorca ustrijeljen je pored stare masline na cesti koja povezuje gradove Víznar i Alfacar. Bio je to kraj priče pune političkog rivalstva u gradu u kojem je “živjela najgora buržoazija u Španjolskoj”, kako ju je pjesnik jednom nazvao. No, bio je to i početak još jedne priče – one pune tišine, doba zatvorenih grobova na kojima je ostalo kamenje, zaborav i strašan sram.

Optužen da je socijalist, mason i homoseksualac, García Lorca uhićen je između kraja srpnja i početka kolovoza 1936., samo nekoliko tjedana poslije puča protiv Druge republike. Jedan od najboljih Lorcinih biografa, povjesničar i hispanist Ian Gibson, spominje dokument treće regionalne brigade za socijalno istraživanje Policijskog stožera u Granadi, od 9. srpnja 1965. , u kojem se govori o pjesnikovu prijateljstvu s Fernandom de los Ríosom, zamjenikom Socijalističke partije za provinciju Granada, žalbi zbog navodne pripadnosti masonskoj loži, špijuniranju za Ruse i njegovoj homoseksualnosti kao razlozima zbog kojih su pobunjenici pucali u jedno od najpoznatijih imena španjolske književnosti. Prema pritužbi koju je Udruga za oporavak povijesnoga pamćenja podnijela argentinskoj sutkinji Maríi Romildi Servini, Federico García Lorca sklonio se u kuću braće Rosales Camacho, bivših falangista i njegovih prijatelja. Pjesnik se vratio u Granadu iz Madrida samo nekoliko dana prije puča i nakon dvije racije u njegovom domu odlučio se sakriti. Njegovu smrtnu kaznu potpisao je Quiepo del Llano, koji je navodno, osuđujući ga na smrt, izgovorio frazu: “Kava, dajte mu puno kave”.
S pjesnikom iz Granade, toga vrućeg jutra strijeljani su, kako u knjizi Ubojstvo Garcie Lorce navodi Ian Gibson, još: učitelj Dióscor Galinda González i anarhistički banderillerosi, Francisco Galadíe Melgara i JoaquínArcollas Cabezas. Nekoliko dana nakon uhićenja, pjesnika su iz vojarne Civilne garde odvele “o njemu ovisne snage”, s još jednim uhićenikom i automobilom ga prebacili u općinu Víznar, u provinciji Granada. Prema Gibsonu, Lorcino ubojstvo nije bilo tek ulični obračun i za Francov režim predstavljalo je uistinu velik problem tijekom cijele njegove diktature. A sve do prije dva dana smatralo se da Lorcini ostaci počivaju na mjestu poznatom kao Fuente Grande, mjestu gdje je, prema dokumentu, pokopan “vrlo blizu zemlje, u jaruzi (…), na mjestu koje je vrlo teško locirati.” Riječ je o jaruzi Víznar, u kojoj je pokopano između 3000 i 4000 ljudi, pogubljenih nakon puča. Odbor koji je istraživao Lorcino i druga pogubljenja u svom izvješću navodi da su „ubojstva u prvim mjesecima nakon puča bila uglavnom nekontrolirana, tako da većina pogubljenja nije zabilježena, a nisu ih zabilježile ni općinske grobne knjige. Lorca je bio samo jedna od 114.000 žrtava prisilnih nestanaka, što je Španjolsku učinilo drugom državom na svijetu s najviše nestalih, nakon Kambodže.

Prema istraživaču Gabrielu Pozu, Franco je naredio da se pokopaju i dokazi o pogubljenju. Međutim, Pozo pruža nove podatke u svojoj knjizi Lorca, posljednja šetnja. Jedan od glavnih aktera pjesnikova pogubljenja, Ramón Ruiz Alonso, navodi Pozo, o tim danima fašizma šutio je gotovo do svoje smrti. Za većinu izvora upravo je Ruiz Alonso bio odgovoran za uhićenje i pogubljenje pjesnika. Nekoliko dana nakon Francove smrti, pobjegao je u SAD, ali prije toga objasnio je razlog svog putovanja svojoj najstarijoj kćeri, glumici Emmi Penella. U svojoj knjizi Pozo tvrdi da ostaci pjesnika nisu tamo gdje se traže i da je glumica Panella autoru knjige ostavila potpisano pismo u kojem svjedoči o vjerodostojnosti svojih izjava, kojim sije sumnje u okolnosti pjesnikove smrti. Budući da je Penella tražila da se njezine izjave objave tek nakon njezine smrti (umrla je 2007.), Pozo je knjigu objavio 2009. “Moj je otac želio da znam cijelu istinu prije nego što umre”, objasnila je glumica u pismu, navodno čuvši tijekom jedne zabave za očevu umiješanost u Lorcino ubojstvo i to tako da je netko preko cijele dvorane vikao: „Eno kćeri ubojice Garcíje Lorce!„. Saznavši to, njezin se otac izolirao, nikada više nije govorio o tome dok nije odlučio pobjeći iz Španjolske. Tada joj je sve rekao.
” Queipo de Llano bio je svjestan što se događa s Lorcom. Naredio je da pjesniku priprijete kako bi izdao sve što je znao o socijalisti Fernandu de los Ríosu “, objasnila je glumica. Stoga bi Lorcino uhićenje ustvari značilo posljednji pokušaj da lociraju Fernanda de los Ríosa. Penellina izjava daleko je od službene verzije u vezi s uhićenjem. Pjesnikovo pogubljenje glumica pripisuje tadašnjoj borbi za vlast. Kad je vojni ustanak trijumfirao, pljesak koji je Ruiz Alonso dobio zato što se riješio pjesnika pretvorio se u glasine koje su zavijale poput vukova. Ruiz Alonso tvrdio je zbog toga, braneći se, kako je Lorca bio tajnik Fernanda de los Ríosa i da je bio vrlo crven. Međutim, španjolski El Pais je prije nekoliko godina tvrdio da je Lorcina smrt ustvari nedovršena slagalica povijesti kojoj je Gabriel Pozo dodao nove dijelove. Jedna od njih je neobjavljena fotografija na kojoj se može vidjeti skupina pogrebnika koji su radili u Víznaru. Fotografija je snimljena na farmi Las Colonias, blizu jaruge u kojoj je García Lorca proveo svoje posljednje sate. Manuel Castilla, tada mladić, Ianu Gibsonu pokazao je mjesto na kojem je navodno rukama zakopao pjesnika, i na tom se mjestu posljednjih godina iskopava… Kasnije je nekima priznao da nije bio ondje na dan pucnjave…
Agustín Penón, jedan od najpouzdanijih istraživača Lorcine smrti, ukazao je na razgovor koji je vodio s Antoniom Gallegom y Burínom, gradonačelnikom Granade tijekom građanskog rata i dijelom diktature. Istraživač je u svoje bilježnice zapisao: “Mjesto grobnice u Víznaru promijenjeno je po nalogu vlasti, koja je, bojeći se posljedica tog ubojstva, odlučila sakriti ga kako bi spriječila da ono postane propagandnim oružjem od goleme vrijednosti za Republikansku stranu”.

A, prije tri samo dana, 4. svibnja, EFE Granada objavio je kako su pronađeni ljudski ostaci na području gdje je navodno ubijen Federico García Lorca. Na lokaciji “Barranco de Víznar, mjesto sjećanja” pronađeni su zaista prvi ljudski ostaci u jednom od iskopanih grobova. Dva istraživanja provedena na tom području dala su “pozitivne rezultate”, a u slučaju takozvane Fossa 2 (Jama 2, op.a.) već su pronađeni ostaci najmanje troje ili četvero strijeljanih ljudi. Istraživači procjenjuju i da bi ondje moglo biti pokopano između 200 i 300 ljudi. Nastavak projekta i utvrđivanje jesu li konačno pronađeni Lorcini ostaci zavisit će od financijske pomoći koju osigurava država. Tim projektom želi se oporaviti povijesni kontekst na mjestu gdje su stotine žrtava vojnog puča protiv Republike ubijene i pokopane u masovne grobnice. U ovome trenutku, još jedno veliko i uspješno istaživanje fašističkih zločina u Španjolskoj pokazalo je da je grob Federica Garcie Lorca i dalje – ili opet – nepoznat… jer njegovi fizički ostaci još nisu pronađeni.

Zanimljivo je da se nitko nije zauzeo za njegov život osim Manuela de Falle, skladatelja i njegova prijatelja, koji je otišao je u civilnu vladu i tamo je bio obaviješten o egzekuciji koja se već bila dogodila. Zbunjenost oko pjesnikove smrti neobična je i stoga što su se njegovi brojni prijatelji poslije distancirali od njega. Antonio Machado, njegov prijatelj iz mladosti, 20. prosinca te godine, u intervjuu za La Vanguardiju, kao suradnik novina, prilično rezervirano je rekao: „Federicovo kazalište nije bilo revolucionarno ; sve što bi mu se moglo pripisati jest da ga je hranio najčišći narodni sok. ” Zapanjujuće je i to što je njegova smrt objavljena tek krajem 1939., a obitelj je Lorcu upisala u Knjigu mrtvih tek 21. travnja 1940. U dokumentu kojim se potvrđuje njegova smrt može se pročitati da je Lorca “umro u kolovozu 1936. godine od posljedica ozljeda prouzročenih ratnim činom.”
Međutim, ja neću govoriti o njegovoj smrti i naknadnom nestanku, o procesu koji je još uvijek otvoren, ni o bijesu ljubitelja poezije. Usredotočit ću se na to što je Lorca bio. A bio je iskren do posljednjeg daha. U svojim pjesmama, u dramama (mnoge od njih izrazito su ikonoklastične i sve poetične u biti), u prozi i esejima, u javnim izjavama i divnim recitalima, u svemu – Lorca nije učinio ništa drugo nego samo na sjajan način odrazio ono što su mu rekli njegova stvarnost i njegova duša (“ponekad sam pomalo čista izvorska voda”, napisao je u jednom pismu). Bio je i diskriminirani pjesnik. García Lorca osuđen je na smrt zbog svog antifašizma, ali i zbog svoje homoseksualnosti. Vlada je bila netolerantna prema ovoj vrsti “moralnog skandala”, koji je sponzoriralo izuzetno radikalno krilo Katoličke crkve. Unatoč tome, nikada nije skrivao svoje ljubavi, iako ih nikada nije eksplicitno otkrio (ni Jeana Geneta, ni Andréa Gidea, primjerice). Poput djeteta vidio je ljubav prema onome što jest: tužno kad je bilo, oholo kad je pružalo nadu i s ponavljajućim potezima melankolije, njegovo je srce pjevalo svaki put kad bi postalo nemirno. Ono što je sigurno jest da je patio kad je volio, a puno je volio i puno patio.

Španjolska tridesetih prošloga stoljeća usredotočila je pogled, pažnju i nadu iskorištenog i potlačenog svijeta. Ta zbunjena i revolucionarna Španjolska bila je ona koja je vidjela velikog andaluzijskog umjetnika Federica Garcíu Lorcu kako pada od Francovih metaka. Mjesec dana ranije u Španjolskoj su započeli rat i revolucija. Radnici i seljaci Katalonije digli su se s oružjem da zaustave napredovanje generala Francisca Franca, koji je iz Maroka vodio nacionalni kontrarevolucionarni ustanak. Iza Franca nalazili su se interesi prestravljene vladajuće klase; građanske, zemljoposjedničke, monarhijske, klerikalne Španjolske. Kao dio priznanja jednoj od velikih revolucija 20. stoljeća, govorimo o dijelu života i djela impozantnog pjesnika i dramatičara, univerzalnog poput Cervantesa, umjetnika koji je stao na stranu “onih koji nemaju ništa”.

Federico García Lorca rođen je u Fuente Vaquerosu, gradu u Vega de Granadi, sudbonosne godine za Španjolsku, 1898., u znaku Blizanaca. Njegova majka, Doña Vicenta Lorca, bila je učiteljica. Usadila mu je ljubav prema glazbi i poeziji (zato je Federico svoje drugo prezime, naslijeđeno od majke, koristio više od prezimena po ocu). Lorcin otac, don Federico García Rodríguez, bio je bogati poljoprivrednik. Osim njegovih pjesama i knjiga, Garcíju Lorcu naseljavalo je odano i voljeno srce, i to je strana njegovog života koju smo željeli ispričati.

„Bik ili smokva vas ne poznaju,
ni konje ni mrave vaše kuće.
Dijete ne poznaje ni vas ni popodne
jer ste zauvijek umrli ” .

…ovako počinje jedna od stotine pjesama Federica Garcíe Lorce. Nemoguće je sažeti njegovo djelo i važnost, ali čini se da je primjećivanje njegova prolaska kroz svijet i njegovih najbližih veza s umjetnicima dobar početak da se prisjetimo njegova života.
Nedvojbeno, španjolska književnost 20. stoljeća prožeta je djelom i likom Garcíe Lorce. Primjerice, kazalište je doseglo maksimalnu razinu perom pjesnika koji ga je stavio pod lupu tadašnjih intelektualaca. Njegovo ime bilo je navještaj uspjeha, no španjolski građanski rat lišio ga je šanse da još više zasja. Osim njegovih pjesama i knjiga, García Lorcu čini i put čovjeka koji je uvijek bio poznat kao pjesnik. Od rođenja, García Lorca je znao da će mu sve u životu biti tranzit. Kad se obitelj preselila u Granadu zbog očevog posla, Lorcina se ljubav prema knjizi i glazbi povećala; iako je svirao klavir, književnost mu je trošila većinu dana, života. Adolescencija je došla sa željom za pisanjem, a njegove prve priče dočaravale su dom, stari život u gradu i krajolik, pa otuda i njegova prva publikacija, autobiografski esej. Tako je García Lorca počeo graditi način pripovijedanja, stil, figure kojima bi se vratio već posvećen u spisateljskoj profesiji. Tekst je uspio nadvladati njegovu privrženost glazbi. Kao dijete provodio je sate slušajući i pamteći klavirska djela Beethovena, Chopina i Debussyja, ali u jednom se trenutku ipak odlučio za pisanje.

García Lorca vjerovao je da se najvažnija bitka koju će Republika morati voditi odnosi na osnovno i srednje obrazovanje, kojim je stoljećima dominirala Crkva. U svoje djelo ubrizgava snažni društveni sadržaj, uvijek demonstrirajući u korist prava pojedinca, slobode, ljudskog dostojanstva, boreći se protiv društvenih konvencija. U tom smislu, ostavio je tri teksta u kojima je eksplicitno izrazio svoju homoseksualnost, polažući pravo na slobodnu ljubav, koja su objavljena u Španjolskoj dugo nakon autorove smrti, poput “Oda Waltu Whitmanu”, pod čiji je utjecaj pao nakon studija u Americi i nakon čega se posvećuje slobodnom stihu, zatim “Javna kazališna predstava” i “Soneti mračne ljubavi “. U intervjuu za madridske novine El Sol, pjesnik jasno iznosi svoj stav: „Uvijek jesam i uvijek ću biti zagovornik siromašnih. Uvijek ću biti uz one koji nemaju ništa. Pa čak im se i uskraćuje mirnoća ništavila ”. Pa, ne ostavlja sumnje u svoju društvenu predanost i napada komercijalno kazalište. Bori se za obnovu nacionalne scene i vjeruje da je “ozbiljna stvar što ljudi koji odlaze u kazalište ne žele biti natjerani da razmišljaju o bilo kojem moralnom pitanju”. Pjesnik je uvjeren da kvalitetna i dobro postavljena dramska djela uvijek dođu do običnih ljudi. Ian Gibson kaže da su, kada su „mladi iz La Barrace (Lorcine predstave!) stigli u sela, seljačka lica bila nasmijana, ushićena, posebno u očekivanju, strahujući i želeći što će se dogoditi na pozornici u sljedećem trenutku. I odjednom se očekivanje ispraznilo u eksploziji smijeha i pljeska ”. Adolfo Salazar, Lorcin prijatelj koji je sudjelovao u čitanju gotovog djela, kaže da se svaki put kad bi se scena završila, pojavio s oduševljenjem uzvikujući: „Ni kap poezije! Stvarnost! Čisti realizam! ”.

U intervjuu od 7. travnja 1933. za novine La Voz, Lorca tvrdi da je u trenucima kritičnim poput onih u Španjolskoj kazalište dužno suočiti se sa socijalnim problemima. Pojam umjetnosti radi umjetnosti već je neodrživ. A vezano za svoje posljednje djelo („La Casa …“), ističe: „Sad radim na novoj komediji. Neće više biti kao prethodni. Sada je to djelo u kojemu ne mogu napisati ništa, ni jedan redak, jer su se istina i laži, glad i poezija oslobodili i osjećaju se u zraku. Pobjegli su mi sa stranica. Sve dok postoji ekonomska neravnoteža, svijet ne razmišlja.“
Lorca je bio za čuvenu Generaciju ’27 ono što su knjige ljudima, bio je poput kruha, nadahnuće. Lorca je bio i jest ikona španjolske poezije, ali i hispano-američke. Ondje su nakon njegove smrti izrasle generacije pjesnika koji su svoja kapitalna poetska djela posvetili njemu, Lorci. A nenadmašni Pablo Neruda posvetio mu je svoju najdužu pjesmu. Uspomene koje se čuvaju o njemu ne govore samo o proljeću i njegovoj prekrasnoj Granadi. Postoji bolnija i bezvremenija misao koja je, unatoč naporima da se to izbriše, samo narasla: Federico García Lorca simbol je nestalih iz građanskog rata. Njegovih 38 godina života pružilo je druga iskustva, uspomene i mnoga, mnoga mjesta. Lorca je ostavio traga i, u znak poštovanja njegovom liku, slijedimo neke njegove korake, putovanje kroz njegov život, koje je crpilo više izvora nadahnuća.
Naime, ljetna rezidencija Federica Garcíje Lorce koja je obilježila njegovu biografiju bio je njegov dom u Huerti de San Vicente, u glavnom gradu Granadi. Možda najodlučnije mjesto u njegovom životu: ovdje su napisana djela poput Yerme, Bodas de sangre, Ciganskog romansera, Doña Rosita la Soltera, El Público ili So Five Year Pass. Ondje je doživio svakakva iskustva: slomljeno srce, sumnje u svoj talent i, štoviše, bila je to njegova posljednja stanica prije bijega u kuću Luisa Rosalesa (pjesnika falangističke ideologije), gdje je i uhićen. A uhićen je u operaciji koja je, prema hispanističaru Ianu Gibsonu, “bila opsežna”. Blok u kojem se nalazio Lorca bio je okružen stražarima, koji su čuvali čak i krovove kako bi spriječili njegov bijeg. Zatim su pjesnika odveli do onoga što povjesničari poznaju kao ‘La Colonia’. Prvo ljetnikovac za djecu, zatim zatvor, napokon perjanica nacionalističke moći i mjesto tjeskobe onih koji čekaju na pogubljenje; mjesto gdje je Lorca proveo svoje posljednje sate.

A studentska rezidencija u Madridu, u koju se uselio 1919. godine, ostala je zapamćena u njegovoj biografiji kao intelektualno gnijezdo, kroz koje su prošli Albert Einstein, John Maynard Keynes ili Madame Curie, ljudi koji su uvelike utjecali na Lorcinu intelektualnu formaciju. Prema riječima njegova prijatelja Adolfa Salazara, susret s Luisom Buñuelom, Rafaelom Albertijem i Salvadorom Dalíjem značio je da Federico bježi od intelektualne dosade koju je toliko mrzio. Godine 1921. Lorca je objavio Knjigu pjesama i premijerno izveo svoju prvu dramu El curse de la mariposa. U svibnju te godine vratio se u Granadu, gdje je upoznao slavnog skladatelja Manuela de Fallu, s kojim je poduzimao razne projekte oko glazbe i cante jonda, koji će ga obilježiti kao etno nacionalnog španjolskog pjesnika. Na Dan triju kraljeva 1923. Falla je izveo adaptaciju Lorcine Andaluzijske priče, koja se pripisuje Cervantesu, pod nazivom Djevojčica koja zalijeva bosiljak i čudesni princ, kao i Misterij Magova, autosakramental iz 13. stoljeća.
Njegovo veliko prijateljstvo sa slikarom Salvadorom Dalíjem odvelo ga je u Cadaqués 1925. i 1927. Ti su boravci duboko obilježili njihove živote, što je Lorca ostavio zapisano u djelu Oda Salvadoru Dalíju, koje je objavio 1926. Dalí je čak uspio natjerati Lorcu da počne slikati i predstavi svoju prvu izložbu u Sala Dalmau u Barceloni, 1927. godine. A Dali sam tek je krajem sedamdesetih, nakon Galline smrti, za francuski žuti tisak progovorio o njihovu prijateljstvu i privrženosti.
Lorca je bio vrlo uspješan sa svojim djelom Pjesme, ali objavljivanje njegovog Prvog Ciganskog romansera izazvalo je vrlo duboku krizu u njemu. Označen je kao tradicionalist i branitelj Cigana; primio je oštre kritike čak i od svojih prijatelja Buñuela i Dalija. Tome valja pridodati i burni prekid s Emilijom Aladrénom, kiparom s kojim je imao snažnu emocionalnu vezu. Utjehu je, međutim, uvijek tražio u svom djelu. Jer, kako je sam napisao, “najstrašniji od svih osjećaja jest osjećaj mrtve nade”.
U ovom slučaju, kad je riječ o nedopričanoj istini o njegovoj smrti, nada je zatvoriti ranu otvorenu više od osam desetljeća. Ali, kako zatvoriti ranu nad još otvorenim grobom – dok pred nama titraju njegovi stihovi:

“Želim spavati neko vrijeme
neko vrijeme, minutu, stoljeće;
ali neka, svi znajte da nisam umro.”

U ovom fragmentu pjesme “Basna i kotač trojice prijatelja”, objavljenoj u Poeta en Nueva York , Federico García Lorca predvidio je vlastitu smrt.

„Kad su čisti oblici potonuli
pod krikom tratinčica,
shvatio sam da su me ubili.
Obilazili su kavane i groblja i crkve,
otvarali su bačve i ormariće,
razbili su tri kostura da im izvade zlatne zube.
Nisu me više našli.
Zar me nisu pronašli?
Ne. Nisu me pronašli.
Ali saznalo se da je šesti mjesec pobjegao uzvodno,
i da se more odjednom sjeti
imena svih utopljenika.“

Autor: Nera Karolina Barbarić, RGG

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

Da - 30.8%
Ne - 69.2%

Ukupno glasova: 13
Glasanje u ovoj anketi je završeno
Da - 40%
Ne - 60%

Ukupno glasova: 5
Glasanje u ovoj anketi je završeno
Državni nivo - 28.6%
Entitetski nivo - 0%
Lokalni nivo - 0%
Građani - 7.1%
Sve od navedenog - 64.3%

Ukupno glasova: 14
Glasanje u ovoj anketi je završeno

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU