fbpx

Augustin Tin Ujevic

Pjesnik koji je skretao pažnju pohabanim izgledom, talentom, galamom, pijanstvom, potucanjem kroz crne noći. Njegov izgled i skandali zgražavali su javnost i povećavali novinske tiraže, a književna kritika ga je uzdizala na sam vrh jugoslovenskog pjesništva.

piše: Ilijana Božić

Za Beograd je ostao vezan do kraja života i sudbina ga je uvijek vraćala na Skadarliju gdje je proveo mnoge boemske dane i noći i postao pjesnik. Samotnjak u gomili svijeta, razočarani idealista, mistik posvećen ljudskoj duši pisao je brojne književne prikaze, kritike, pjesme. Zapisao je: „Nisam li pjesnik, ja sam barem patnik“. Bio je i jedno i drugo. Često je hapšen, a svojim nastupom izazivao je pažnju gdje god bi se pojavio. Pisao je:

„Bio sam u tamnici, u izgnanstvu; vidio sam kasarne, seminar, institute za trovanje mozga, sagrešio sam, gladovao sam, mislio sam da ću poludjeti, što god sam poduzeo, sve je propalo; pisao sam mnogo; nisam publikovao ništa, ljubio sam nesrećno, pa i raskinuo se od ljubavi; nikakvih škola nisam u redu svršio; došao sam zbog svoje netaktičnosti u sukob sa većinom „sila“ u Evropi; ostao sam na koncu na drumu...“.

Augustin Ujević rođen je u Vrgorcu kod Imotskog. Gimnaziju je završio u Splitu, a Filozofski fakultet pohađao je u Zagrebu. Pred Prvi svjetski rat bio je jedan od najaktivnijih u pokretu jugoslovenske omladine, zbog čega je bio i zatvaran. Rat je proveo u Parizu, a godine 1916. sastavio je Osnovnu gramatiku srpskog jezika na francuskom.

tin

Beograd i Tin Ujević

Najviše je volio Pariz i Beograd. U Parizu se družio sa Trockim i drugim evropskim intelektualcima. Tamo je bio nesrećno zaljubljen u poćerku srpskog političara Milenka Vesnića. Ta ljubavna veza nikad do kraja nije razjašnjena. Kao u najuzbudljivijem filmu Ujević je napušten i prevaren. O ženama je pisao pjesme bez erotike, više su ličile na molitve. Doživljavao je ženu kao san, priviđenje i tajanstveno biće. U jednom feljtonu je napisao:

„Žene su draž i otrov ovog svijeta. Ništa se sa savršenom ženom ne može da uporedi osim savršena pjesma, ako takva postoji...“.

Kažu da je tada doživio slom i zauvijek se odrekao politike, malograđanskog života i žena. To mu se desilo zbog velikih životnih i političkih ambicija i naivnosti.

Po povratku iz Pariza prekinuo je kontakte sa porodicom i većinom prijatelja. Vrijeme koje je poslije Prvog svjetskog rata proveo u Beogradu neki su nazivali opasnom fazom njegovog života. Tada je mnogo vremena provodio po kafanama i konzumirao alkohol preko svih granica. A kako je sam govorio alkohol je gušio stvaralački čin.

Beograd je igrao veliku, maltene presudnu ulogu u životu Tina Ujevića. Prvi put u Beograd dolazi 1920. godine i boravi do 1925. Sa kožnom torbom punom knjiga i rukopisa Tin Ujević se uputio pravo u čuvenu kafanu „Moskva“ gdje je sasvim slučajno sjeo za sto pjesnika Rade Drainca. O tom susretu Drainac je govorio:

„Govorio je neumorno, razvijajući teze po svojoj volji, redajući arabeske događaja, mozaike likova, simfoniju zbivanja. Slušao sam ga kao nikog do tada. Prvi put sam se zadivio zlatousnosti čoveka“.

Ujevićevo i Drainčevo prijateljstvo obilježeno je mnogim anegdotama. Razgovore i polemike su vodili u kafanama „Tri šešira“ i „Bums-kelera“ u siromaštvu. Poznata anegdota je ona kada je konobar piao Drainca šta će popiti, a ovaj mu odgovorio da neće ništa. Kada je to isto pitao Ujevića ovaj je kazao: „Isto to, samo sa čašom vode, strašno sam žedan“.

U tom periodu najznačajnije je bilo objavljivanje zbirke pjesama „Lelek sebra“ koja je ujedno i njegova prva zbirka. Čim se pojavila privukla je veliku pažnju.

Naslovom je svjedočila o osobenosti pjesničke prirode, jer pjesme uvijek govore ponešto o onome ko ih piše. Prema riječima kritičara iz svake Ujevićeve strofe osjeća se jedna bolna i potištena misao, kojoj nije dobro u svijetu.

Bio je mnogo pesimističan čovjek. Primao je nepravdu onakvu kakva je, ne buneći se. Jedinu utjehu za njega su predstavljali snovi i on nije prestajao da sanja u svojim gordim, zanesenim i čistim stihovima. Njegovi stihovi su bolni. Suton i jeza koji preovladavaju ovom zbirkom pokazuju da autor duboko osjeća egzistenciju do njenog posljednjeg dodira.

tin2

Novine su pisale o najvećem skandalu, o njegovom krunisanju u podrumu „Bums-kelera“, kod gazda Pere Svilenog. Pisalo se:

„U ponoć, uz cigansku muziku Tin je bio nošen na rukama, a zatim krunisan kraljevskom kapom od kartona. Karnevalsku atmosferu upotpunio je govorom, u kojem je škakljivim izrazima „detronizovao“ članove kraljevske porodice“.

Zbog ovog čina Tin Ujević je bio uhapšen, a zatim protjeran iz Beograda 1925. godine, da bi se vratio poslije godinu dana.

Drugi put Ujević dolazi u Beograd krajem jula 1926. godine. Tada se pojavljuje sa novim izgledom. Nastojao je da ne galami po javnim mjestima i da izbjegava psovke. U tom periodu je bio stanar a potom trgovački pomoćnik knjižara Vlajka Ignjačevića i za kratko vrijeme je postao uglađen i sređen. Međutim, ubrzo se vratio na staro otrcano odijelo, psovke i galamu. Nagovorio je Ignjačevića da pošalje telegram na Mars. Napisali su tekst pošiljke:

„Stanovnicima Marsa-Vasiona, javite ima li antikvarnih stvari. Antikvarnica „Guslar“ Vlajka Ignjačevića- Beograd- Kralja Aleksandra 60- SHS -, Evropa, Zemlja“. Od tada su Ignjačevića svi prozvali Marsovac.

tin3

O Beogradu je ovako govorio:

„Prije svega, ja bih najurio iz Beograda sve spekulante, porušio bih banke, Narodnu skupštinu preselio bih u neko provincijsko mjesto, na primjer u Stenjevac (duševna bolnica), zatvorio bih umjetničko odjeljenje, a ministre bih smjestio na jedan brod...Od svih prijestoničkih ulica ostavio bih Skadarliju, Vasinu, jedan dio Poenkareove i Terazije“.

Događaj koji je najviše prepričavan, a kojim je Ujević želio da skandalizuje malograđansku skučenost bio je trenutak kada je trijebio vaške u „Moskvi“. Pričalo se kako je prezadužen bježao od ljutih gazdarica ostavljajući knjige i rukopise. Kako je novac ušivao u kaput, pa taj isti kaput zagubio.

Potom Ujević odlazi u Sarajevo, ali i dalje sarađuje sa glavnim beogradskim listovima. O Sarajevu je zapisao:
„Doživljaj Sarajeva bit će za me doživljaj jednog tajanstva u magli, trepetljiva i nejasna spoznaja da sam spustio stopu u zagonetni i neprobojni svijet“.

Ujević je smatrao da problem savjesti mora biti korijen svakog umjetničkog djela. Njegova osobenost došla je do izražaja onog trenutka kada je promijenio ime iz Augustin u Tin. Objašnjavao je da mu se ne dopada to svetačko, uzvišeno ime i da se u njemu ne pronalazi s obzirom na to da je prije „ponižen“ nego „uzvišen“. Kad god su pokušavali da ga dovedu u red, obuku u pristojno odijelo, on je bio kivan i nije se snalazio sam sa sobom. Nije mogao tako da živi, ali je mogao snagom svoje poezije da zadivi kao što je snagom svoje tvrdoglave prirode smetao mnogima. On je bio pjesnik instinkta. Protjerivanje iz Beograda, noći bez sna, dani i noći pijanstva, prestroge i neosnovane kritike kako za njegovu poeziju tako i za njegovu ličnost oblikovale su ga i učinile pjesnikom. Ovim stihovima kao da je opisao svoj život, kao da je jadikovao nad samim sobom:

„Kako je teško biti slab,
kako je teško biti sam,
i biti star, a biti mlad!
i biti slab i nemoćan
i sam bez igdje ikoga
i nemiran i očajan.
I gaziti po cestama.
I biti gažen u blatu...“

Ispovijedačkim tonom ove pjesme tjera nas da mislimo, da se zapitamo i da saosjećamo. Bio je instiktivne prirode, osobenog duha i talenta. Koliko je bio drugačiji od svih ljudi toliko je i njegova poezija bila drugačija i nije se mogla porediti ni sa kim.

„Ko sam i što sam, koga volim,
što tražim, kuda idem, za čim lutam?
Uzalud nebo za odgovor molim,
uplašen sobom svoje suze gutam;
tajanstvo stvari i života zebe,
ne poznajem ništa, a najmanje sebe...“

 Autor: impulsportal.net

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU