fbpx

Kami

Talijanski autor Giovanni Catelli vjeruje da je odlomak u Zábraninim dnevnicima rasvijetlio okolnosti Camusove smrti: krajem ljeta 1980. Zábrana je napisao da mu je »dobro upućen i dobro povezan čovjek« rekao da je za Camusovu smrt kriv KGB. Njegovu teoriju nije podržala Camusova kći, koja je izdavaču zabranila da objavi ovu knjigu

Autor: Kim Cuculić

Početkom sljedeće godine, 4. siječnja, navršit će se šezdeset godina od smrti francuskog književnika i filozofa Alberta Camusa. U povodu toga The Guardian je objavio tekst o knjizi pod naslovom »Camusova smrt« talijanskog autora Giovannija Catellija, koji razrađuje svoju teoriju prema kojoj Camusova smrt nije bila slučajna. Catelli je tu teoriju prvi put objavio 2011. godine, pišući u novinama Corriere della Sera, gdje je otkrio bilješke u dnevniku proslavljenog češkog pjesnika i prevoditelja Jana Zábrane iz kojih se može zaključiti da su okolnosti Camusove smrti bile sumnjive.

Camus je umro 4. siječnja 1960. kada je njegov izdavač Michel Gallimard izgubio kontrolu nad svojim automobilom koji se zabio u drvo. Autor je na mjestu ostao mrtav, a Gallimard je umro nekoliko dana kasnije. Tri godine ranije, autor »Stranca« i »Kuge«, osvojio je Nobelovu nagradu za »osvjetljavanje problema ljudske savjesti u našem dobu«. Kako je napisao Herbert Lottman u biografiji iz 1978. godine, čini se da je nesreća uzrokovana pucanjem gume ili zbog puknuća osovine. Stručnjaci su bili zbunjeni ovim događajem na dugoj ravnoj cesti širokoj oko deset metara i s vrlo malo prometa u trenutku vožnje. Catelli vjeruje da je odlomak u Zábraninim dnevnicima rasvijetlio okolnosti Camusove smrti: krajem ljeta 1980. Zábrana je napisao da mu je »dobro upućen i dobro povezan čovjek« rekao da je za Camusovu smrt kriv KGB. Gumu su opremili spravom koja ju je na kraju probila kad se automobil kretao velikom brzinom. Naredbu je, kako je rekao, izdao Dmitri Šepilov, tadašnji ministar unutarnjih poslova Sovjetskog Saveza, u znak odmazde za Camusov članak u francuskom časopisu Franc-Tireur objavljen u ožujku 1957. godine.

»Čini se da su bile potrebne tri godine za izvršenje naredbe«, izvještava Zábranov u svom dnevniku. »Uspjeli su na kraju i na takav način da su, do danas, svi mislili da je Camus umro uslijed obične automobilske nesreće. Muškarac mi je odbio reći svoj izvor, ali tvrdio je da je to potpuno pouzdano.« Camus je javno zastupao mađarski ustanak u jesen 1956. i bio je vrlo kritičan prema sovjetskim akcijama. Također je javno hvalio i podržao ruskog autora Borisa Pasternaka, kojeg su smatrali antisovjetskim.
Catelli je proveo godine istražujući valjanost Zábranine pretpostavke. U svojoj knjizi intervjuira Zábraninu udovicu, istražuje KGB-ovu infiltraciju u Francusku i uključuje svjedočenja kontroverznog francuskog odvjetnika Jacquesa Vergesa.

Prema pisanju The Guardiana, Catellija je kontaktirao Giuliano Spazzali, talijanski odvjetnik, nakon objavljivanja knjige u Italiji. Spazzali je prepričao razgovor s pokojnim Vergesom o Camusovoj smrti. »Verges je rekao da je nesreća bila inscenirana. Moje je mišljenje da je Verges imao više dokaza nego što ih je bio spreman podijeliti sa mnom. Nisam ga dalje ispitivao«, rekao je Spazzali. »Diskrecija je najbolji stav kada se neočekivano otvori vruća tema. Nisam dalje istraživao, ali sjećam se koliko je Verges bio siguran da je insceniranu nesreću smišljao odjel KGB-a uz blagoslov francuske obavještajne službe.«

Catelli tvrdi da je Camusova otvorenost ometala francusko-sovjetske odnose, dok se Camusov istaknuti lik uzdignuo u očima francuskog naroda kao podsjetnik na SSSR-ov okrutni imperijalizam. I francuska i sovjetska vlada imale bi veliku korist od ušutkavanja ovog neugodnog podsjetnika. Nije provedena odgovarajuća istraga.

Catelli kaže da njegovu teoriju nije podržala Camusova kći, koja je izdavaču Gallimardu zabranila da objavi ovu knjigu. Knjiga je ipak objavljena u Francuskoj, Argentini i Italiji, a podržao ju je i Paul Auster koji kaže da su Catellijevi argumenti neoborivi.

»Zastrašujući zaključak, ali nakon dokaza koje u knjizi izvodi Catelli gotovo je nemoguće s njim se ne složiti. Stoga bi se »prometna nesreća« sada trebala preseliti u ladicu »političko ubojstvo«, napisao je Auster u predgovoru knjizi. Profesorica francuske književnosti u Cambridgeu Alison Finch nije baš uvjerena u ovu teoriju:

– Pristalice teorije atentata uključuju Paula Austera, kreativnog pisca i filmskog redatelja koji ima dobar razlog vjerovati knjizi. Nadalje, češki pisac i prevoditelj Jan Zábrana – čovjek je čiju je obitelj progonio komunistički režim i imao je motiv da optuži KGB, a tu je i vrlo kontroverzni odvjetnik Jacques Verges, koji je, da budemo iskreni, branio alžirske borce za neovisnost koje su mučili Francuzi, ali je postao ozloglašen jer brani neobranjivo. Naravno, to je ono što mu zakon dopušta, ali općenito, smatraju ga prevarantom prije nego li pouzdanim komentatorom – smatra Finch.

Albert Camus rođen je 1913. u Alžiru. Djetinjstvo bez oca, uz nepismenu i nagluhu majku, obilježili su oskudica, boležljivost i emotivna vezanost za sredozemni okoliš. Studirao je filozofiju, a unatoč pacifizmu bio je dobrovoljac za oružanu borbu protiv fašizma. Nakon otpuštanja zbog tuberkuloze otišao je u Francusku i priključio se pokretu otpora. Bavio se kazalištem i novinarstvom, no roman je smatrao najpogodnijim da utjelovi proturječnosti čovjekove samoće, žudnje za tjelesnim užitcima i srećom, bespomoćnosti pred sudbinom te sveprisutne smrti.

Početna etapa njegova stvaralaštva je »ciklus apsurda«, što ga tvore roman »Stranac«, drame »Nesporazum« i »Kaligula« te esej »Mit o Sizifu«. Likovi tih djela, iznikli iz egzistencijalističkog ozračja, izjedani su besciljnošću, beskorisnošću života, rascijepljeni su između ravnodušnosti svemira i licemjerja društva kojemu se moralne vrijednosti zasnivaju na laži. No drugoga svijeta nema, pa se protagonist prepušta automatizmu svojih postupaka, koji neumoljivo vode do bezobzirnog individualizma, zločina, raspada ili ludila. Ipak, u romanu »Kuga« i eseju »Pobunjeni čovjek« Camus se distancira od Sartreova egzistencijalističkog nihilizma i zagovara pozitivne vrijednosti ljudske solidarnosti.

Kao odgovor na apsurdnost svijeta, nasilje i patnju, u tim djelima nudi suosjećanje, milosrđe, istinu i poštenje. Osuđujući svaki totalitarizam ujedno kritizira marksizam, pa trpi napade intelektualne ljevice. Prema Camusu, konkretne društvene revolucije ne donose nikakve zbiljske promjene i ne pružaju perspektive: 1789. dovela je Napoleona; 1848. Napoleona III, 1917. Staljina, talijanski revolucionari Mussolinija, Vajmarska republika – Hitlera.

Novilist.hr

 

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU