Obožavam te kao nebo noću,

O posudo tuge, tu tvoju mirnoću

Ljubim te sve više što mi bježiš dalje

Čak i kada mislim da te tama šalje

Da bi ironično razmak povećala

Što ga je do neba već priroda dala.

U divljem naletu nasrćem i skačem

I k’o crv lešinu ne bih dao jačem!

I meni je mila u očaju slijepom,

Čak i ta hladnoća što te čini lijepom.