fbpx

bekims

IN MEMORIAM: Bekim Sejranović (1972-2020)

Možda je Crnac u pravu kad kaže da je ta fatalistička mantra tek izgovor za moju ovisnost, samo bijeg od slabosti, razlog da se omamim nečim opipljivijim od stvarnog života. Može biti i da sam zato ponekad jedva čekao da se ovo ljeto svrši, Matori umre, Crnac ode u zatvor, a ja, napokon, na liječenje. Više i nisam vjerovao da ćemo veliki stari brod koji je moj otac kupio i koji smo nas trojica čitavo ljeto, brusili, varili, bojali sljedeće ljeto, koje je nama počinjalo već negdje oko Uskrsa, spustiti u rijeku i zatim ploviti sve do Crnog Mora, možda čak i do Stambola i njime, kako je Crnac maštao, krijumčariti robu, ljude, životinje, sve što se krijumčariti može, u Europu. Dunavom u Peštu, Beč, pa onda dalje rijekama i kanalima kroz Njemačku i Nizozemsku sve do Amsterdama. Ja sam, pak, maštao ploviti  kroz Francusku, ploviti sve do Pariza, tko zna, rijekama i kanalima moglo se stići svuda, nije ti trebao kompas kao na moru ili oceanu, ponekad ti čak niti motor nije bio potreban, mogao si se prepustiti struji. Sve što je trebalo je izbjegavati plićake, brzake i sprudove, a mogao si stati kadgod i gdjegod si htio, pokupiti ljude, ploviti s njima neko vrijeme i iskrcati ih kad za to dođe pravi čas.

Čitao sam negdje kako je život zapravo poput plovidbe rijekom nizvodno. Iako bi mi s našim velikim brodom, koji sam ja, naravno, htio nazvati “Hucklberry Finn”, a Crnac “Matora”, “jer brod je ipak od Matorog a ružno je brod nazvati muškim imenom” plovili i uzvodno i nizvodno. Matori se, pak, neobično za njega, držao tradicije, pa je brod htio nazvati “Savska buba II”, što i nije bio loš prijedlog, morao sam priznati, jer sam ja moju sadašnju  brodicu, ovu na kojoj spavam, upravo tako nazvao prije desetak godina.  Osim toga, Matori je svojim novcem kupio taj veliki brod pa ga je mogao nazvati kako je htio. Meni je jedino smetala ta dvojka, što se ne bi jednostavno zvala “Savska Buba”. Bez ikakvih “dvojki”, makar i rimskih, jer je natpis na mom željeznom plovilu od sedam i pol metara ionako odavno izblijedio. Na to je Matori debelim crnim slovima ponovo napisao taj isti naziv na mojoj brodici, a na veliki brod isto to, i još dodao to “II”.  Ja sam pak uzeo četku i s druge strane napisao “Hucklberry Finn”.  I tako je ostalo do danas. Veliki brod ležao je na nasipu malo uzvodno od Orašja i nismo ga još ni počeli bojati, a već je imao dva imena.
 
Ima Matori uvijek neke svoje fore. I voli da je njegova zadnja, pa makar i na samrti.

Danas je taj dan, opet mislim ja, i ulazim u kabinu, i ispod ležaja dižem jednu od dasaka na podu, pronalazim svoj neseser, vadim crvenu kapsulu, otvaram je polako, iz nje na površinu nadlanice između palca i kažiprsta koju sam netom liznuo istresam nekoliko bijelih, krupnih zrna, poližem ih, držim u ustima, ispod jezika, zatim grickam i gutam stresajući se od gorčine. Sve to ponovo spremam natrag, izlazim na krmu, ispiram usta čajem, pospremam posuđe i čekam da me pukne. Iako na to treba treba sačekati neko vrijeme, u meni već nestaje tjeskobe, straha od budućnosti, očeve smrti, mog skidanja.

– Danas ipak nije taj dan – odzvanja u meni dok palim radio, tražim neku stanicu i pjevušim opušteno na francuskom: Che sera, sera…

Tu je pjesmu, nakon što bi dobio svoju dozu metadona, svakog jutra pjevušio jedan sredovječni džanki na klinici u Oslu kojeg sam upoznao kad sam bio na kratkom, “akutnom”, skidanju prije nekoliko godina. Po noći je, pak, krizirao i plakao poput malog djeteta. Govorio bi mi kako je svaki čovjek najsretniji u zemlji gdje se rodio, aludirajući valjda na to da se vratim odakle sam i došao. A pet minuta nakon što bi dobio svoju dozu legalne droge, taj isti tip bi mi govorio kako ide na Tajland i kako će tamo provesti ostatak svog života. Pričao je ushićeno kao da ga je čekalo još pola stoljeća. Otkud znaš, razmišljao sam, takvi obično i žive sto godina, ako već uspiju preći pedesetu. Istovremeno sam mu zavidio, bilo mi ga je žao, a i išao mi je na živce. Ipak me je najviše plašilo to što je postajala velika vjerojatnost da ću završiti kao i on.

Ali što ćeš, u stvarnom životu nema ljepših krajeva. Sve na kraju ode u kurac.

Možda sam se zato i ja vratio ovamo. Zemlje u kojoj sam se rodio i odrastao i za čiju su me svijetlu budućnost dresirali, doduše, više nije bilo, uništili su je, a da ništa pošteno u zamjenu nisu ostavili. Ali jebeš zemlju kad imaš vodu. Ja više ni ne živim u nekoj zemlji, već na vodi. Matori mi je jednom ispričao kako misli da me je napravio na lađi na Savi, u Beogradu, kad mu je moja pokojna mater bila u posjeti. I kako ne zna, ali pretpostavlja da je i njega njegov stari napravio na Savi, u Šapcu. I odatle ta naša čežnja i ljubav za ovom rijekom. „Svatko žudi da ide tamo odakle je došao“, složio se Matori sa starim džankijem iz Osla. Matori je tu priču često ponavljao navečer kad bi jeli soma, smuđa ili fiš-paprikaš, a Crnac je na to posprdno dodavao: – Aaa, zato ja najviše volim pičku…

Ali Matori je bio prevejan lisac, čak i za jazavca poput Crnca:  – Voliš, al kad iz nje teče reka, kad je vlažna.

I onda bih se ja počeo cerekati, i ponavljati to što mu je rekao, jer je napokon netko i Crncu, jalijašu i prekaljenom krijumčaru, doskočio. A Matori bi me onda pogledao i strogim glasom, kao da mi je još uvijek pet godina, rekao:

– E, što si vulgaran…c,c,c… baš si odvratan… I kako se samo to kliberiš. I kad ćeš više te zube da opraviš?

I tada bih zašutio. To više nije bio Matori kakvog ga znam od ovog ljeta, to je opet bio moj otac, moj tata iz djetinjstva, moja prva i najveća tjeskoba. Ali u zadnje vrijeme on je sve češće prihvaćao moj smijeh i postajao nekako mekši. Možda i zato jer bih mu, da ne zna, ubacio koje “ljekovito” zrnce u čaj, u kavu, da se čovjek malo opusti, omekša i napokon pokaže emocije, tu očinsku ljubav koju je već četrdeset godina skrivao ko guja noge. Matori više nije mogao piti, ali popio bi ponekad čašicu vina uz ribu ili bocu hladnog piva kad bi ožednio na vrućini. Često je pušio travu s Crncem, za to je čak i imao papire od svog liječnika iz Melbourna. Mogao je legalno nabavljati i duvati, murija mu nije mogla ništa. Crnca i mene jednom je tako spasio od zatvora. Pričat ću vam i o tome, ako ne zaboravim.

Nije, kažem, stari znao da mu ponekad ubacim neki koktelčić u kavu koju bi nosio sa sobom u termosici kad bi krenuo na noćno ribarenje. U početku sam to radio jer ga nisam htio gledati kako izigrava frajera i trpi bolove, a poslije jer mi je postao nekako bliži, draži, napokon se i on malo otkočio. A i htio sam da budemo, kako se to već kaže, na istoj valnoj duljini, bar jednom u životu. Crnac je odmah sve skonto, malo je nešto pizdio na početku, ali ‘ta će on?, što bi rekli u Mostaru. Nije ni njegovo maslo za ramazana.

Evo ga… Crnac izlazi iz svoje kolibe na splavu, navlači majicu preko mišićavog torza išaranog  tetovažama i ožiljcima od boca, noževa i metaka iz posljednjeg rata.

-Još nije došo? – pita pomalo nezadovoljno. -Treba mi čamac.

-Sad?

-Jä, sad.

-Šta će ti sad čamac?

-Imam nešto za odradit.

-Otkud sad?

-Sad mi treba, a odradiću poslije.

-Sad će.

-Opet si se puko… pa ti nisi normalan…

Uvijek mi tako kvari jutra.

-Nisam. Nisam još.

-Ma idite u pičku materinu i ti i Matori, treba mi čamac – kaže oblačeći “japanke” i krene preko daske koja povezivala njegov splav s obalom.

-Sa’ će – dovikujem za njim.

Crnac se penje uz nasip prema šatoru. Tu smo napravili mali logor, stol, stolice, ognjište. Odnekud se pojavio i njegov pas, kojeg on zove Pujdo. Velika, naizgled neprijatna, džukela od koje su svi zazirali, iako nije bio opasan. Mješavina rotvajlera, njemačkog ovčara i avlijanera, pretpostavljam.

 

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU