fbpx

m.j.zagorka

 Zagorkin spomenik postavljen je početkom devedesetih, te je od tada u nekoliko navrata oštećivan (Pixsell)

I 65 godina nakon smrti Marije Jurić Zagorke, žene čije je ime u historiji hrvatskog novinarstva i književnosti upisano zlatnim slovima, od nje imamo još mnogo toga naučiti.

Piše: Lejla Kajić

U Tkalčićevoj ulici u Zagrebu već nekoliko godina prolazim pored gotovo velikog kipa žene. Lice joj je ozbiljno, na njoj je dugačka haljina od nekog teškog materijala. U ruci čvrsto steže kišobran i čini se da je u pokretu, mada je nemoguće utvrditi da li negdje žuri ili jednostavno šeta. U blizini je kratko navedeno ime – Marija Jurić Zagorka.

Interesantno je kako je vrlo jednostavnom pretragom vrlo lako uočiti da prava Zagorka nije izgledala ovako. Rođena na rubu zime 1873. godine, Zagorka je oduvijek bila niskog rasta te je, ako je suditi po fotografijama, najčešće nosila hlače, košulje, kravate i, ako bi već nešto nosila u rukama, obično je to bio jednostavni muški štap. A to je, opet, samo jedna nepravilnost u nizu malih i velikih nepravdi povezanih sa Zagorkom.

Ono što je mene, a vjerujem i mnoge druge, privuklo Zagorkinoj priči jesu njena temeljitost, tvrdoglavost i predanost. Koliko nas se bar jednom našlo u situaciji gdje se njihovoj strasti i želji suprostavlja nešto veliko i jesmo li opstali u svojoj namjeri ili smo dopustili da nas prepreka baci na koljena? Priča o Zagorki je ep o ženi koja na ništa manje od onoga što je zamislila nije željela pristati.

Tvrdoglavost, temeljitost i ljubav prema pisanju

Malena Zagorka odrastala je u vrlo nesretnoj porodici, koju je obilježilo nezadovoljstvo i nerazumijevanje njenih roditelja. Njena majka je bila domaćica, a otac je upravljao imanjem baruna Geze Raucha – zbog čega je Zagorka u dvorcu dobila privatnu poduku s plemićkom djecom.

Djevojčica je vrlo rano pokazala izrazito visoku inteligenciju, kao i interes i dar za pisanje. Već je za vrijeme školovanja u zagrebačkom samostanu osnovala svoje prve novine. Bio je to jedan primjerak uvezanih priča i članaka koje je proslijeđivala ostalima na čitanje. U tom periodu napisala je nekoliko pjesama i priča, kao i jednu dramsku predstavu.

No, iako je barun želio finansijski podržati dalje školovanje mlade Zagorke, uvjerivši se nekoliko puta u njen talenat – njeni roditelji su to odbili. Čvrsto su vjerovali da bi takvo nešto predstavljalo sramotu za cijelu porodicu.

Umorna od nesreće

Kada je napunila 17, udata je za čovjeka kojeg ne poznaje, a koji ju je nedugo nakon vjenčanja odveo na strano tlo – u Mađarsku. Prisilnom udajom za muškarca kojeg nije voljela ušla je u brak koji su obilježili glad i zlostavljanje, alati kojima ju je suprug pokušao oblikovati u savršenu ženu domaćicu. Biće to još vjerovatno prvo od nekoliko teških životnih poglavlja gdje će je od oduzimanja vlastitog života odvratiti samo želja za pisanjem.

Umorna od nesreće, sada već 20-godišnja Zagorka napušta supruga. Uprkos prijetnjama da će je prozvati psihički nestabilnom, nakon tri godine zajedničkog života pobjegla je najprije u Srbiju, a zatim nazad u Zagreb.

Ovim potezom dovela se pravo u ruke policije, koja ju je zatim izručila psihijatru. Njen suprug je za njom izdao tjeralicu proglasivši je neuračunljivom, pokušavajući se tako domoći njenog miraza. Nakon nekoliko dana ispunjenih mukotrpnim razgovorima, ljekar ju je proglasio sasvim zdravom i pustio na slobodu.

Nešto kasnije, kad je Zagorka radeći za Obzor postala prvom ženskom novinarkom u Hrvatskoj, zaključen je i njen odnos s porodicom. Osim što je nisu podržali pri povratku iz raspalog braka u Zagreb, onda kada je morala početi ispočetka, njeni roditelji su joj, zgroženi činjenicom da ih njihova kćerka ‘sramoti’ baveći se novinarstvom, ponudili trostruku plaću u zamjenu za otkaz, što ona nipošto nije željela ni mogla prihvatiti.

Stvaralaštvo kao pokretačka snaga

Za vrijeme svoje vrlo plodne karijere, Zagorka se gotovo svakodnevno borila sa osudama i uvredama. Nerijetko su je zvali pogrdnim imenima, dijelom zbog njenog izgleda, ali i zbog političkih opredjeljenja. U više navrata se tvrdilo da ju je Obzor uzeo u svoje redove jer je žale, kao i jer im ne predstavlja veliki teret za budžet.

Istovremeno, Zagorka je, malo po malo, osvajala čitatelje. Bilo da je pisala o suhoparnim političkim dešavanjima ili prenosila interesantnu fikciju, svaki njen tekst privlačio je veliku pažnju publike. Njena velika stvaralačka energija, koja ju je vodila kroz život, osigurala joj je titulu najčitanije hrvatske književnice.

Zagorkini romani, koji su isprva svakodnevno objavljivani u dijelovima kao feljtoni, objedinjeni su u knjige koje su i danas, decenijama kasnije, interesantne regionalnoj publici. Na taj način su nastali Grička vješticaGordana i mnoga druga djela.

Neko je jednom rekao da naši godišnji odmori najviše govore o nama, to jest, mjesta gdje ih provodimo. Zato je posebno interesantna činjenica da je Zagorka svoje vrijeme ulagala vrlo kvalitetno, u prelistavanje austrijskih, mađarskih, hrvatskih i čeških biblioteka.

Uprkos negodovanju njenih poznanika i prijatelja koji su, vjerovatno iz najbolje namjere, upozoravali da je to uzaludan posao jer svakako niko neće provjeravati da li su fakti i datumi u njenim djelima tačni – Zagorka je vrlo pažljivo uvezivala najtačnije historijske činjenice s vrlo detaljnom i kvalitetnom fikcijom.

Zarobljena u obruč gladi i neimaštine

O tome koliko je to bilo isplativo najviše govori skok tiraža novina, kao i pozamašan klub obožavatelja koji je svakodnevno u redovima pred trafikama čekao nove priče. Upravo su je horde čitatelja spasile od sigurne smrti onda kada su joj, nakon dolaska NDH, oduzete blagajna i dozvola za rad, a Zagorka bila zarobljena u obruč gladi i neimaštine. Tada si je pokušala oduzeti život, što su uspješno spriječili njeni susjedi.

Osim što je tada od čitatelja svakodnevno dobijala obroke, Zagorka je preživljavala od skromnih doprinosa od prodaje pertli na zagrebačkoj pijaci. Tada je nastavila pisati igrokaze, priče i tekstove – ali su oni objavljivani anonimno zbog tadašnje društvene situacije.

Sredinom pedesetih, kratko prije njene smrti, ponovo je dobila dozvolu za pisanje i provela nekoliko mjeseci stvarajući nastavke svojih romana. Kao i njene priče, i njena smrt je zavijena misterijom i tajnovitošću. Preminula je krajem 1957. godine u svom stanu, a okolnosti njene smrti nikad nisu temeljito razjašnjene.

Amazonka hrvatskog feminizma

Zagorkin spomenik postavljen je početkom devedesetih, te je od tada u nekoliko navrata oštećivan. Kidali su joj kišobran, oštećivali haljinu i zalijevali je bojom. Ipak, vrlo simbolično, uprkos maltretiranju – spomenik i dalje opstaje.

Gotovo sedam decenija nakon Zagorkine smrti, popularnost njenih djela ne jenjava, a ona nastavlja sloviti kao simbol promjene i borbenosti. Slovi za ‘Patuljastu Amazonku hrvatskog feminizma’ te je njeno ime postavljeno u sami vrh hrvatske književnosti i novinarstva.

Baš kao i Zagorkin spomenik, i detalji njenog života koji su objavljeni na internetu nisu u potpunosti tačni. U desetinama članaka navedeni su različiti datumi, godine, nazivi i činjenice. Ipak, kao i u životu, tako i u smrti – uprkos nepravilnostima i nepravednosti, glavni aspekt Zagorkinog lika slobodno diše.

Bez obzira na nepravilnosti, opstaje kao primjer da se tvrdoglavost, predanost i temeljitost u onome što volimo žestoko isplati.

IZVOR:AL JAZEERA

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

Impuls Teme

Some Call Us Balkans

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU