fbpx

getty 129714169 970647970450099 67857

Kad mislim o svojoj prošlosti, pokušavam u sebi da nađem prezir prema kradljivcima svoje mladosti. I ne mogu. Oprostio sam im davno. Možda sam lud zbog toga, možda mi je to pomoglo da preživim. Nije ni važno.

autor: Stevo Grabovac

Pamtim svoje djetinstvo kao nešto lijepo. Uprkos ratu. Vitko, moj najbolji drug i ja imali smo običaj da satima šetamo. Upoznavali smo sve sokake i ruševine našeg malog grada. Mogli smo satima pričati o bezveznim stvarima. Ili sjesti na ostatak neke polomljene klupe u zapuštenom parku i smijati se. Imali smo uvrnute šale. Oko nas su prolazili vojnici u maskirnim uniformama. Hranu smo dobijali u Crvenom krstu. Odjeća nam nikad nije bila u modi. Bježali smo sa nastave. Muziku smo slušali onda kad ima struje, a to je bilo rijetko. Zato smo zaista uživali u njoj. Davno prije vremena interneta, kad je sve nadohvat ruke, pojedine pjesme su imale strahovit značaj.

Kad mislim o svojoj prošlosti, pokušavam u sebi da nađem prezir prema kradljivcima svoje mladosti. I ne mogu. Oprostio sam im davno. Možda sam lud zbog toga, možda mi je to pomoglo da preživim. Nije ni važno.

Sjetim se kako je nebo nad gradom bilo čisto. Ili s ponekim bijelim oblakom. Kako je Sava djelovala primamljivo, jer se nismo smjeli kupati u njoj tokom dugih ljetnih vrućina. Kako su najzad ljeta bila duga i topla. Sjetim se kako su ruševine, obrasle u sitno drveće i raslinje, djelovale čudno. Apstraktno. Znali smo čak i da im se divimo. Shvatajući kako su sile prirode nezaustavljive. Iz asfalta je nicala trava. Penjali smo se na spaljeni skelet gradskog nebodera i odozgo posmatrali panoramu grada. Iskušavali smo hrabrost naginjući se nad ponor pod nama. Život nam još uvijek nije bio iskvaren plaćanjem računa, neotplaćenim kreditima i poslovima na kojima nećemo biti ništa više od običnih nepotrebnih točkića mehanizma koji nas melje.

Sjetim se kad je prvi put u naš grad došao „eurokrem“ (u jedinu prodavnicu koja je postojala) i kako smo ga halapljivo mazali po već bajatom hljebu i jeli u slast. Ili prvi sladoled. Ispraćali smo naše poznanike na ratište. Neke od njih tada smo gledali zadnji put. Razmišljali smo o tome kako ćemo nakon srednje škole biti mobilisani. I kako će nam u ruke tutnuti puške. I kako ćemo završiti u nekom rovu. Dogovorili smo se. Bio je to onaj bratski dil. Ako neko od nas dvojice slučajno bude u bezizlaznoj situaciji i desi se da može pasti neprijatelju u ruke, da mu onaj drugi presudi. Osjećali smo se sigurnije zbog tog dogovora.

A onda su nas zeznuli. I prekinuli su rat.

Sve ružno sam zaboravio. Ili pustio iz sebe na neke druge načine. Susreo sam mnoge demone svoje prošlosti. Morao sam da se suočim sa mnogim svojim strahovima. Ipak, svi su. Na ovaj ili onaj način. Ne radi se samo o meni. I ne radi se samo o zaboravu. Postojali su trenuci u kojima smo zaista uživali. Te rijetke sitnice, kad vrijeme stane. Iznenadni ljetni pljusak. Hladna jesenja svitanja. Led koji je iznenada okovao ulice. Buđenja prije svitanja. Slomljeni koš na školskom igralištu. Tribine obrasle u gustu travu. Decenijama stari grafiti na dotrajalim fasadama koje nestaju pred našim očima. Crveni sutoni iznad udaljenih brda. Takve stvari. Naučiš da ih vidiš. Da ih cijeniš.

Uvijek sam tražio nešto. Uvijek je u meni postojala čežnje za dva života. I kad o sebi mislim kao o nekom drugom, podijelivši samog sebe na nešto što je trebalo da budem i ono što sam bio, vidim da u mojim sjećanjima uvijek postoji dovoljno strasti i dovoljno čežnje za dvojicu nas. Znao sam da sanjam ljubav i maštam o njoj. Znao sam da obožavam muziku. U vrijeme kad nije bilo ni muzike ni ljubavi. Mogao sam satima da pričam s Bogom. Naše samoće su se razumjele. Svijet je još imao svoje netaknute mirise. Znalo se kako miriše proljeće, ljeto, jesen, zima. Ulice su imale svoje boje. Prisvojili smo ih. Doživjeli smo ih kao svoje. Onda su došli neki drugi klinci koji nisu razumjeli koliko je taj asfalt, poderan tenkovskim gusjenicama, zapravo čaroban. Zato što je taj drugi život bio jedna pružena šansa. Šansa za ljubav, sreću, strast, slobodu. Nikad ne znaš. Darovan je. Došao je niotkud.

Grad o kome pričam odavno nije taj grad. Mi više ne sjedimo na ostacima klupa u zaraslom parku. I bolje je tako. Odavno nismo djeca. Naučili smo da plaćamo račune i da rintamo za to da ih možemo platiti. Mnogi moji prijatelji su otišli odavde. Na ovaj ili onaj način. S nekima se susretnem. S nekima, makar u snovima. A ne pamtim snove. I ne sjećam se šta smo tamo pričali. Život ide. Svijet se kotrlja. Živimo u vremenima poslije apokalipse. I super nam je.

Otišao sam davno. Vraćam se u taj grad samo u trenucima kad nešto pišem. Kad mislim o svojoj prošlosti. I kad, pored svega, shvatam da je iz nekog razloga – bila lijepa.

DWP BALKAN

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU