fbpx

„To je nešto što nikad neću zaboraviti“, kaže Joan Punyet Miro dok stoji na pragu studija na Majorki, u kojem je njegov djed, priznati španjolski umjetnik Joan Miro, radio od kasnih '50-ih, pa skoro do smrti 1983. „Bio je 20. aprila 1978. godine - 85. rođendan mog djeda. Imao sam 10 godina. On je pljesnuo rukama i rekao: „Joan, danas ćemo prošetati do mog studija“.

joanmirostudio1

Premda je Joan Punyet odrastao u obližnjoj Palmi, otočkom glavnom gradu, i obično posjećivao djeda dvaput sedmično, ovo je bio prvi put da mu je dozvolio ulazak u privlačan atelijer kojeg je dizajnirao Miroov prijatelj, španjolski arhitekt Josep Lluis Sert.

Malobrojni su bili pozivani u njegovu fantastičnu zgradu s pogledom na Mediteran, sa svojim karakterističnim, talasastim bijelim krovom poput krila galeba, i svijetlocrvenim, žutim i crvenim otvorima, koji podsjećaju na umjetnikove slike.

Interijer, u kojem je dominirao grubo klesani zid primitivnog izgleda, a ipak preplavljen svjetlom, bio je svetište u kojem je umjetnik mogao smiriti svoju umjetnost. Premda je Miro volio muziku, inzistirao je na tišini dok je radio – i sigurno nije pozivao unuke da se igraju u njegovoj blizini kad je slikao.

„Tako da sam se osjećao krajnje počašćeno“, prisjeća se njegov unuk, osebujni pjesnik i performer odjeven u sportsku jaknu od tvida, sunčane naočale sa žutim okvirom i elegantne kožne cipele. Miris terpentina, uljanih i akrilnih boja i stotine njegovih slika razbacanih okolo: taj dan s mojim djedom bio je zapanjujuće iskustvo“. Zastaje. „Meni, kao dječaku, on nije bio veliki Miro: On je bio moj djed. Tek kad sam ušao u njegov studio 1978. shvatio sam važnost mog djeda u svijetu“.

Balearska kuća

Kasnih '70-ih, nakon smrti njegovog velikog prijatelja i rivala nekoliko godina ranije, Pabla Picassa, Miro je nedvojbeno bio najvažniji živući španjolski umjetnik. Tijekom '20-ih i '30-ih, njegove poetične, polu-apstraktne kompozicije, koje su se činile tako spontanim, kao da su iskopane iz dubina nesvjesnog, često su se povezivale sa nadrealizmom. Ipak, tek je nakon rata njegova reputacija uistinu porasla, kad je njegov utjecaj na mlađu generaciju umjetnika apstraktnog ekspresionizma u SAD-u postala jasno vidljiva.

Međunarodno priznanje kao pioniru apstrakcije stiglo je, pak, s mnoštvom smetnji koje je dobio slikajući. I tako, 1956. Miro se trajno naselio na Majorku, na što ga je potaknula Pilar Juncosa, njegova žena s Majorke, kao i njegove uspomene na djetinjstvo i ljeta provedena na otoku (njegova je majka, također, bila s Majorke). „Ovdje se skrasio“, objašnjava njegov unuk, „jer je želio da ima mir, daleko od muzejskih direktora, kolekcionara, trgovaca i novinara“.

Miro i njegova žena osnovali su 1981. fondaciju Pilar i Joan Miro na Majorki, koja čuva Sertov studio. Od 21. januara replika studija s 25 njegovih slika i crteža, kao i komada namještaja i drugih kućanskih predmeta, postavljena je u galeriji Mayoral koja je izvorno iz Barcelone, u unajmljenom prostoru u Londonu.

Fondacija na Majorki traži isto tako drugi studio u blizini jedne kuće iz 18. vijeka koju je umjetnik kupio 1959. Ova lijepa kuća može se pohvaliti jezivim grafitima, na bijelim zidovima, koje je Miro crtao dok je planirao svoje skulpture.

Čovjek iza maske

U njoj se također nalazi, kako je nedavno pokazao Joan Punyet, osušeno truplo neke nesretne mačke koje visi na zidu staromodne rustikalne kuhinje. „Moj djed je imao mačku“, objašnjava on, „a onda je jednog dana slučajno zaključao mačku u ovoj kući i otišao na šest mjeseci. Kad se vratio našao je ovo: užasan, jeziv, grozan prizor životinje koja umire od gladi i žeđi na podu. Biste li je vi čuvali u kući? Nema šanse! Ja bih je izbacio odmah, ali on je držao u studiju. Zašto? Mislim da mu je nešto u teksturi i procesu života i smrti zaista bilo privlačno“.

Ova anegdota o Miroovoj mački podsjeća na temeljnu kontradikciju o umjetniku i njegovom radu. Kao osoba Miro je bio uredan i elegantan, utjelovljenje buržoazije. „Oblačio se kao advokat ili bankar“, kaže Joan Punyet, „lijepa odijela i ručno rađene cipele. Izgledao je kao engleski lord“.

Bio je, također, jako poseban što se tiče svojih radnih navika: „Svaka je sitnica morala biti na svom mjestu: svi njegovi kistovi i alat uvijek su bili na istom mjestu. Njegova metodologija bila je prilično stroga – to je nešto čega se sjećam o svom djedu. Budio se u sedam ujutro, radio u prizemlju (u Sertovom studiju) od devet prijepodne do dva popodne, i onda nakon ručka i sijeste lično bi odgovarao na sva pisma od ljudi iz cijelog svijeta jer nije imao sekretaricu. Navečer je čitao poeziju, skicirao i slušao muziku“.

„Čovjek kojeg ste upoznali nikakve veze nije imao s umjetnikom“, objašnjava Joan Punyet. „Stavljao je masku, ali kad je bio u svom studiju, skidao je tu masku i pretvarao se u divlju zvijer, u vrača, čarobnjaka boja“. Zastaje. „Zanimljivo je suprotstaviti mog djeda njegovom dobrom prijatelju Picassu. Bili su potpuno različiti. Picasso je bio ekstrovertan, Miro introvertan. Picasso je bio vulkan izvana, Miro iznutra“.

Kasna erupcija

Prema Joanu Punyetu izvanredno je to što je taj kreativni vulkan u njegovom djedu eruptirao s iznenađujućom snagom kad je bio starac. „Ljudi pretpostavljaju da se moj djed kao uspješan umjetnik povukao na Majorku kako bi čekao smrt. Ali on se nije plašio smrti, nije se plašio neuspjeha. Plašio se samo jedne stvari: da se ponavlja“.

Kao rezultat toga, na Majorki, Miro je ponovo pronašao sebe kao umjetnika. Učinio je to, na primjer, odbacujući boje koje je usavršio u mladosti. Umjesto toga počeo je stvarati promišljene, nesputane slike na kojima dominira crna boja, često pune zlih duhova, demona i čudovišta. Radio je isto tako na platnima postavljenim direktno na pod studija.

„Moj djed je rekao: 'Što sam stariji, sve sam agresivniji i ekspresivniji'“, kaže njegov unuk. „Na Majorki je postao novi revolucionarni umjetnik: hodao je po rubu i riskirao. Jednog dana (njegov kupac) Aime Maeght došao ga je vidjeti i rekao, 'Ali Joan, tvoje nove slike i skulpture su preradikalne – kako ću ih prodati?' Moj djed je odgovorio: 'Ne brini – samo trebaš pričekati 35 godina.' A Maeght je rekao: 'Ali bit ću mrtav do tad'"!

Što je Joan Punyet napravio od umjetničkih djela svog djeda kad ih je ugledao, svježe naslikane u studiju tog važnog proljetnog dana 1978? „Kad sam vidio njegovu umjetnost“, odgovara sporo, „vidio sam slobodu. I nisam zapravo mogao povezati tu slobodu s njegovim 85-godišnjim tijelom. Bilo je to jako čudno. Kako je moj djed mogao biti tako djetinjast“?

Danas Joan Punyet živi pedalj od Fondacije u kući gdje je Miro umro u 90-oj godini. To je isto ono imanje koje je posjećivao kao dječak na familijarnim druženjima nedjeljom popodne uz paelju. Sjeća se da je jednom prilikom gledao svog djeda kako skida kožu s komada piletine prije nego je stavio kost u džep. Mnogo godina nakon toga slučajno je našao istu tu kost u arhivima Fondacije: Miro ju je ubacio kao dio brončane skulpture. „Proživio sam cijeli proces te skulpture – nevjerojatno“, kaže Joan Punyet.

Joan Miro masterpiece

Nakon nedjeljnog ručka, Miro se često igrao sa svojim unucima. Čak i kad se činio odsutnim. „Plašio me je“, prisjeća se Joan Punyet. „Nisam mogao s lakoćom komunicirati s njim. Često je bio šutljiv – zabrinut za budućnost svoje zemlje. Ipak, preživio je Španjolski građanski rat, Drugi svjetski rat pa trideset godina diktature. Kao dječak mogao sam osjetiti njegovu ogromnu energiju očaja i zabrinutosti“.

Ipak Miroovo ponašanje samo je pojačalo unukovo vatreno divljenje za njega. „Za mene“, kaže Joan Punyet, „on je bio gigant. Čak i kad je samo hodao kroz kuću, čuo sam mu korake i već sam bio impresioniran njegovim približavanjem. Ostavio je ogroman otisak na mojoj duši“.

Izvor: BBC

Prevela: Lorea Ajanić, iserbia

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU