fbpx

dune zendy min

Zendaya u ulozi Chani

Žene Dine snažnije su nego ikad, predstavljajući dobrodošlu pozivnicu u svijet SF-a za mnoge, u svijet žanra koji se uvijek dičio odbacivanjem zastarjelih i predstavljanjem novih ideja.

Roman Dina Franka Herberta (1965.) još uvijek je najprodavaniji SF roman svih vremena, a cijela serija koju su nakon Herbertove smrti nadopunili njegov sin Bryan Herbert i Kevin J. Anderson smatra se pravim klasikom svoga žanra. Među fanovima ima gotovo kultni status – često se kaže da je Dina za SF ono što je Gospodar prstenova za fantasy; njezin utjecaj na književnost, film, glazbu, stripove i gejming pokazao se zaista dugotrajnim i sveobuhvatnim, istražujući mnoge kompleksne teme poput evolucije ljudske vrste, dugotrajnoga opstanka, ekologije, ekonomije, filozofije, religije, politike, psihologije, usput stvarajući novi fiktivni svijet do sitnih detalja, svijet u koji se svaka sljedeća generacija na neki način ponovno zaljubi.

Kao takav, od samog početka bio je neodoljiv i filmašima, iako ga se često opisivalo kao prekompleksnog za adaptaciju u drugi medij. Naširoko je poznat propao pokušaj Alejandra Jodorowskog, koji je sredinom ‘70-tih za svoju viziju okupio svojevrsni dream teamOrson Welles i Salvador Dali već su pristali na svoje uloge, Pink Floyd su trebali raditi glazbu za film, dizajner i umjetnik Jean Giraud Moebius i specijalist za specijalne efekte Dan O’Bannon bili su zaduženi za vizualni dio (kasnije su se proslavili radeći isto za Aliena), no već je pretprodukcija iscrpila ogromni dio financijskih sredstava i rezultirala scenarijem za 14-satni film. Projekt je napušten budući da nijedan filmski studio nije htio nastaviti financiranje, a mnogi sumnjaju da je u to vrijeme  planove Jodorowskog uopće tehnički bilo moguće ostvariti.

Tek je 1984. donijela prvu filmsku adaptaciju koja je polarizirala publiku, i koje se i sam redatelj  David Lynch odrekao zbog prevelikog uplitanja producenata u njegove umjetničke slobode i montažu konačne verzije. Također, film ni financijski nije dobro prošao, zaradivši u kinima manje od svog, dotad najvećeg, 40-milijunskog budžeta. Sci-Fi Channel je 2000. emitirao dobro primljenu mini-seriju, no ona nije ostavila većeg traga izvan usko ciljane publike. Prava za film sljedećih dvadesetak godina “šetala” su različitim filmskim studijima, da bi tek 2021. donijela dugoočekivani Dune: Part One Denisa Villenuevea, vizualno spektakularan, prepun holivudskih A-list zvijezdi i, kako se zasad čini, generalno pozitivno prihvaćen, uz velike nade za drugi nastavak kojeg očekujemo 2023.

Budući da sam Herbertov roman donosi vrlo kompleksnu dinamiku među spolovima, već je prethodno bio predmetom proučavanja u feminističkim krugovima, a Villenueve je, kao redatelj koji zna i voli prikazivati snažne ženske likove, čemu svjedoče hvaljeni Sicario (2015.) i predivni Arrival (2016.), ponovno pokrenuo slične diskusije.

Kao literarni predložak, naravno da je sam roman unaprijed zadao neke parametre unutar kojih se svaki od redatelja filmskih verzija morao kretati. SF je dugo vremena bio na zlu glasu kao žanr koji stvaraju primarno muški autori za mušku publiku, a literarna fikcija općenito kao višestoljetna utvrda pristrane reprezentacije i spolnog stereotipiziranja, što su fenomeni za koje brojne, čak i vrlo nedavne studije tvrde da i dalje postoje u ogromnom broju čak i najaktualnijih književnih diela. Osim što i dalje ne postoji jednakost u brojčanom odnosu između muških i ženskih likova, mnogo je važnije da su likovi i dalje vrlo često temeljeni na tradicionalnim, patrijarhalnim stereotipovima: muškarci su subjekt, racionalni, snažni, sposobni, odlučni, zaštitnički nastrojeni, često reflektiraju sličnu vrstu herojskog arhetipa, dok su žene prvenstveno objekt, uvijek određene svojim odnosom prema nekom muškom liku, iracionalne ili emocionalne, slabe, submisivne, podijeljene na “dobre djevojke” i “loše djevojke”, već u ovisnosti o tome prihvaćaju li ili odbacuju svoje tradicionalne uloge, u SF-u najčešće prikazane ili kao zle (negativke) ili kao bespomoćne (žrtve).

Budući da su ’60-e bile desetljeće u kojem su drukčije ideje tek počele ozbiljnije utjecati na književnost kao rezultat drugog vala feminizma, Herbert se zapravo pokazuje vrlo prosvijećenim u tom pogledu budući da je – iako svaki od njegovih ženskih likova zauzima neku tradicionalnu ulogu – te uloge znatno proširio, dajući im mnogo veću moć i utjecaj nego što impliciraju. Također, svijet Dine je po svojoj socijalnoj strukturi vrlo sličan feudalnome srednjem vijeku, neka vrsta prošlosti u budućnosti, dakle već po osnovnim postavkama svijet u kojem muškarci dominiraju, a žene imaju marginalne uloge, što predstavlja i dodatnu prepreku ravnopravnom prikazivanju koju Herbert u nekim trenucima jednostavno ne može izbjeći.

dune lady

Rebecca Ferguson kao Lady Jessica

Veći dio feminističke filmske kritike smatra da se u procesu tranzicije teksta na film, nakon kojeg je gledatelj/ica suočena s konkretnim izgledom likova i nakon kojeg nestaje prostor za maštu, ženska pasivnost najčešće dodatno povećava. Muški pogled (male gaze) kao pojam uveden u filmsku kritiku u ‘70-ima rezultat je niza estetskih odabira i odabira prilikom korištenja filmskih tehnika,  koji ženske likove po defaultu stavlja u pasivniju ulogu – ulogu u kojoj su simultano objekt ženskog divljenja i muške želje, u kojoj je vanjska prezentacija naglašena, a ljepota najvažnija kvaliteta. Osim samog scenarija, ogroman utjecaj na krajnji rezultat ima i izbor glumaca/ica, kostimografija te, iznad svega, režija. Po izlasku filma, Villenueve je u brojnim intervjuima isticao da mu je prioritet prilikom adaptacije romana bio ženskim likovima dati veću težinu nego što imaju u romanu, uzimajući u obzir da je nastao u vrijeme kad se ravnopravnosti spolova posvećivala vrlo mala pažnja.

To je najnaglašenije u liku Lady Jessice (Rebecca Ferguson), koji je Villenueve toliko razradio da gotovo dijeli glavnu ulogu s centralnim likom Paula Atreidesa (Timothée Chalamet). Naravno, njezina primarna uloga je tradicionalna: Paulova je majka, a konkubina Leta Atreidesa (Oscar Isaac), i njezina ljubav i predanost obojici ono je što definira njezin lik. Također, izuzetna ljepota, nježnost i brižnost, kao osobine koje se ističu u toj ulozi, zaista su vjerno prenijete na film sjajnim nastupom Rebecce Ferguson.

No, pored toga, to je ujedno lik koji ima izuzetnu moć, ne samo kao pripadnica visokog društva, nego i mističnog i utjecajnog sestrinstva Bene Gesserit, koje manipulacijama religijskim postavkama na planetima diljem Carstva i izuzetno pomno isplaniranim brakovima i partnerstvima s moćnim muškarcima u kojima se rađaju genetski superiorna djeca zapravo predstavlja silu iz sjene koja na mnogo način utječe na upravljanje Carstvom. Sve članice sestrinstva imaju i izuzetne mentalne i fizičke sposobnosti stečene dugotrajnim i discipliniranim obrazovanjem i treningom. U mnogo navrata Lady Jessica upravo zahvaljujući tim sposobnostima izlazi iz granica tradicionalne uloge.

Kako Villenueve ističe, njezina odluka da umjesto kćeri (kako joj je naređeno od strane Bene Gesserita) rodi sina zapravo je pokretač cijele priče. Kao i sve članice Bene Gesserita, ima sposobnost odabira spola svog djeteta i na površini se čini da je njezin odabir isključivo čin ljubavi prema Letu i želji da mu daruje nasljednika. No, ubrzo saznajemo i o njezinoj svjesnosti da su genetski planovi Bene Gesserita vrlo blizu svom ostvarenju – rođenje muške mesijanske figure s izvanrednim sposobnostima, za koju je Jessica uvjerena da će se ostvariti upravo u liku Paula. Također, prenoseći na njega svoje vještine zapravo preuzima i ulogu njegove primarne mentorice.

U nekoliko navrata nalazi se i u ulozi vješte i nemilosrdne ratnice – ona je ta koja će svoju vještinu korištenja Glasa iskoristiti u trenutku kada Paul njome još nije dovoljno ovladao te ih spasiti u ključnoj situaciji. Nadalje, pokorit će se Bene Gesseritu i dozvoliti njihov opasan i bolan test nad Paulom. Dozvolit će Paulu da se u borbi na smrt izbori za njezino mjesto u plemenu Fremena (spremna je prihvatiti taj rizik iako bi njezina majčinska uloga zahtijevala da se žrtvuje za sina). Tu je scenu Villenueve modificirao u odnosu na roman, u kojem se Jessica sama izbori svoje mjesto. Postupci i odluke koje donosi vlastitom voljom u svim navedenim situacijama poništavaju tradicionalnu pasivnost i submisiju supruge/majke.

Još jedna članica Bene Gesserita, Velečasna Majka Mohiam u interpretaciji Charlotte Rampling, pokazat će se složenijim likom nego što se to na prvu čini. Iako je u tradicionalnoj ulozi stare sluškinje – fizički neprivlačna, neudata, percipirana kao vrijedna žaljenja, posvećena religiji ili petljanju u tuđe živote – njezine moći daleko nadilaze ekstremnu pasivnost takve uloge. Između ostalog, mentorica je Lady Jessice i ima veliki utjecaj nad njom, osobna je savjetnica cara Shaddama i ona je ta koja ima ovlasti da provede potencijalno smrtonosan test nad Paulom.

dune liet

Sharon Duncan Brewster kao Liet Kynes

No, možda najdrastičnija promjena u odnosu na roman dolazi u liku lažne carske službenice i tajne vođe Fremena dr. Liet Kynes (Sharon Duncan-Brewster), kojoj je Villenueve za potrebe filma promijenio i spol i rasu, time dobivši još jednu ženu u važnoj i rukovodećoj ulozi. Koje će to posljedice imati na daljnji tijek radnje ostaje nam da vidimo u sljedećem nastavku.

Iako je zapravo upoznajemo tek na samom završetku filma, lik fremenske ratnice Chani (glumi je Zendaya) od samoga je početka od ključne važnosti – opetovano se pojavljuje u Paulovim vizijama kao figura koju negdje u budućnosti slijedi u pustinje planeta Arrakis. Villenueveov fokus je ovdje ponovno na licu (fremensko pustinjsko odijelo pokriva gotovo cijelo tijelo), posebno na začinom obojanim intenzivno plavim očima njezinog plemena. U vješto režiranim kadrovima Paulovih vizija njegov instinktivni nagon prema pustinji čini se neodvojivo vezanim uz magnetizam tih plavih očiju. Zendayjina fizička ljepota nije eksploatirana, a Chanina odlučnost i divlja energija sugeriraju da je u nastavku filma čeka uloga ne samo Paulove ljubavi, već i glavne sudbinske odrednice.

Prateći ideju da se ženske uloge ne mogu promijeniti bez da se promijene i muške uloge, odabir Timotheea Chalameta za ulogu Paula, iako se možda na površini čini potpuno promašenim, zapravo će zacementirati Villenueveove ideje o modernijoj i ravnopravnijoj Dini. Kao prototip nove holivudske muškosti, kako izgledom tako i prijašnjim odabirom uloga, Chalamet je potpuno drukčiji Paul Atreides od svih prijašnjih. Krhke fizionomije, elegantan, mršav, androgine ljepote i nominiran za Oscara za ulogu u gay romansi Call Me By Your Name sa samo 22 godine, jedan je od predvodnika nove generacije muškaraca koji odbacuju predrasude o muškosti temeljenoj na fizičkoj snazi i dominaciji.

U konačnici, lako je zaključiti da Villenueveova Dina nastavlja pozitivan trend filmova i serija koje naglašavaju jednakost, zastupljenost različitih identiteta, pomak u rodnim ulogama i općenito progresivne i inkluzivne ideje. Žene Dine snažnije su nego ikad, predstavljajući dobrodošlu pozivnicu u svijet SF-a za mnoge, u svijet žanra koji se uvijek dičio odbacivanjem zastarjelih i predstavljanjem novih ideja. Ima još mnogo posla, no svaki korak u transformaciji prema pravednijim umjetnostima (bilo kojoj od njih trenutnih devet) vrijedan je pohvale. Jedino – radnja Dine smještena je u 10191. godinu, u kojoj smo svladali međuzvjezdano putovanje, no još se mučimo s nekim temeljnim ljudskim pravima. Nadajmo se da nećemo morati čekati baš toliko dugo.

Piše: Danaja Glavičić, VoxFeminae

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

Impuls Teme

Some Call Us Balkans

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU