fbpx

SkolaMikeAleksica

Škola Miroslava Mike Aleksića (68) i dalje radi. Roditelji normalno dovode djecu, a časove drži njegova supruga, baš kao da se ništa ne događa, baš kao da Aleksić nije uhapšen pod jezivim optužbama za silovanje i seksualno uznemiravanje maloljetnih učenica u istoj toj školi, za zlostavljanje koje je trajalo više od decenije.

Prema tvrdnjama stanara zgrade u Ulici kneza Mihaila 19 gdje se nalazi škola glume “Stvar srca”, časovi se održavaju i nakon što je Aleksić priveden. U srijedu uveče se na vratima škole pojavila njegova supruga Biljana Mašić, koja je došla da održi čas sa djecom. Inače, ona je profesorka na Fakultetu dramskih umetnosti.

Ona je brzo ušla u zgradu i odbila da da izjavu, a nekoliko minuta nakon nje stigli su i prvi roditelji s djecom, koji takođe ništa nisu željeli da komentarišu.

Prvo, kako je moguće da nijedan državni organ Aleksićevu školu još nije zatvorio? Makar privremeno, dok se ne ispitaju optužbe za osam slučajeva silovanja i sedam polnog uznemiravanja, koji su se odvijali iza njenih vrata.

I drugo, podjednako važno, kako je moguće da roditelji dovode djecu u školu za koju se sumnja da je prije bila kult nego učionica, kult prepun jezivih tajni koje su otkrivene kada su hrabre glumice Milena Radulović i Iva Ilinčić izašle u javnost, ali i otišle u policiju sa svojim bolnim svjedočenjima.

Ko može da zabrani rad ove škole?

Firma “Stvar srca” registrovana je 19. jula 2004, kao produkcijska kuća d. o. o., s adresom u Ulici prote Mateje 44 na Vračaru. Dakle, nije registrovana kao škola glume.

U APR-u je prijavljena pod šifrom 5911, proizvodnja kinematografskih djela, audio-vizuelnih proizvoda i televizijskog programa. Kao zakonski zastupnik naveden je Miroslav Aleksić, a njegova supruga Biljana Mašić je član društva sa 50 odsto kapitala, čija je osnovna vrednost na dan osnivanja bila 146.559 dinara.

Najveća enigma je ko je nadležan za rad ove ustanove. Blic je pokušao da dođe do tog odgovora, ali čini se bezuspješno.

Iz Ministarstva prosvete tvrde da oni “nemaju nikakve ingerencije i ne mogu da vrše kontrolu subjekata poput škola glume, plesa, pokreta, salse…” Kako navode, ti subjekti ne obraćaju se Ministarstvu prosvjete u smislu davanja bilo kakve saglasnosti za rad.

I iz MUP-a i Ministarstva trgovine – Sektor tržišne inspekcije, kažu za Blic da zabrana rada Aleksićeve “produkcijske kuće” nije u njihovoj nadležnosti.

Iz Inspektorata za rad pri Ministarstvu za rad i zapošljavanje kažu da su oni zaduženi isključivo za kontrolu radnih odnosa i oblast bezbjednosti i zdravlja na radu. I dodaju:

– Provjerili smo u Centralnom registru socijalnog osiguranja i Miroslav Aleksić je jedini zaposlen. Kad poslodavac nema zaposlene, onda to nije domen naše nadležnosti. Navode i da u posljednjih pet godina nije bilo prijava za ovu školu. Tu se postavlja i pitanje kako je Aleksić jedini zaposlen, ako u školi ima više predavača, između ostalih, predavač je njegova supruga.

Advokat Božo Prelević kaže za Blic da u ovom slučaju “nije problematična djelatnost ustanove, već šta je taj čovjek radio”, i nije siguran da sada bilo ko može da zabrani rad ove produkcijske kuće.

Zašto roditelji i dalje dovode djecu?

Povodom informacije da je škola glume nastavila s radom, nameće se pitanje – kako je moguće da roditelji nastavljaju da šalju djecu u ustanovu u kojoj se sumnja na nasjtrašnije slučajeve seksualnog nasilja?

Društvene mreže preplavljene su komentarima tipa “nikad više ne bismo vodili djecu u tu školu”, da je društvo izgubilo kompas, da je to dokaz da “roditelji više vole svoje ambicije od svoje djece”, i da su “rješeni da im djeca budu glumci po svaku cijenu…”

Psiholog Radmila Vulić Bojović vjeruje da roditelji nisu uvijek u poziciji da donesu najjasnije i najbolje odluke.

– Sigurna sam da postoje različite motivacije zašto roditelji svoju djecu izlažu ovakvim neprijatnim situacijama. Ljudi nisu savršeni, imaju različita uvjerenja i predrasude, i ta škola je očigledno jako dugo predstavljala “zlatni standard”, jer kasnije djeca prosperiraju u toj profesiji. Nažalost, neka djeca su na tom putu stradala – ističe ona.

Kao što smo čuli od mnogih koji su pohađali Aleksićevu školu glume, većina njih je tu išla zbog društva i grupe.

– Oni su sigurno patili zbog načina na koji se taj učitelj glume ophodio prema njima, ali su imali i neke pozitivne aspekte poput podrške i pripadnosti toj grupi. Može se reći da je to svojevrsni elitizam koji jeste hranio apetite roditelja – kaže Vulić Bojović.

Kako dodaje, u cijeloj ovoj priči se javlja jedan paradoks.

– Očigledno da su te pogrešne metode sa stanovišta vaspitanja djece davale pozitivne rezultate, jer su to djeca koja su kasnije ostvarivala vrlo ozbiljne karijere, nisi bila “na šteti”. S jedne strane, imate osobu koja zbog svoje privilegovane pozicije ima pravo da se ponaša protivzakonito i da joj niko ništa ne može, dok ne shvati da je to uzelo maha i izašlo iz svakog normalnog okvira. S druge strane, imate roditelja koji vjeruje da je taj strogi, autokratski način pravi put da se djeca ustroje da budu poslušna i vrijedna – navodi sagovornica.

S tim u vezi, smatra da je jako teško biti sudija u ovom slučaju.

– Čula sam za metode Mike Aleksića i uvijek sam smatrala da su one duboko pogrešne. Lično, nikada ne bih provela dijete kroz takvu torturu, jer mi se čini da je mnogo značajnije biti slobodan i jedinstven nego povinovati se nekom neprikosnovenom autoritetu – ističe Vulić Bojović.

Paradigma nasilja

Prema njenom mišljenju, slučaj Mike Aleksića je mnogo značajniji na nivou paradigme nasilja.

– Nasilje se krije iza mnogo pozitivnih aspekata jednog odnosa. Ove mlade žene ne bi mogle da ostanu žrtve na ovakav način da taj nasilnik pre toga nije izgradio jedan odnos u kojem je bio osoba od neprikosnovenog autoriteta – napominje sagovornica.

Kako kaže, zbog toga je Aleksićeva odgovornost još veća.

– Čitali smo komentare pojedinih ljudi koji se pitaju koja je razlika između Mike Aleksića i Malčanskog berberina? Razlika je u tome što je Mika opasniji, jer podriva osnovnu supstancu društva, zloupotrebljava poverenje koje su i djece i roditelji i čitavo društvo investirali u njega – naglašava ona.

I sociolog Ratko Božović smatra da je ovaj slučaj paradigma stanja u državi i društvu.

Prema njegovom mišljenju, nasilje je pokrilo čitav prostor socijalnog života.

“Pečat na sve što nam se dešava”

Godinama ćutale o paklu kroz koji su prolazile: Milenina ispovest ohrabrila i STOTINE ŽENA U REGIONU da progovore o nasilnicima i polnom uznemiravaju

Krivica je lična, ima ljudi koji rade savesno i odgovorno

Psihološkinja Vulić Bojović, međutim, smatra da ne bi trebalo generalizovati čitavu ovi priču, niti krivicu.

Srpska info

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU

Vijesti - Arhiv

Februar 2021
Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28