fbpx

Jutros sam jedva došao na posao, a kancelarija mi se nalazi na manje od pet minuta laganog hoda od stana. 

industrija

Piše: Zdravko Miovčić

Jutros taj hod nije bio lagan, više je ličio na klizanje, posrtanje i stalno osvrtanje na neočišćenoj cesti, jer su trotoari zatrpani snijegom, a na cesti pješaci i automobili u oba smjera jedni druge jedva nekako izbjegavaju. Po oprobanom receptu, nakupljenu negativnu energiju, zbog bezobrazno nemarnog ponašanja gradske vlasti i firme kojoj stalno plaćamo usluge čišćenja u Banjoj Luci, nastojim da okrenem na nešto čime se vrijedi baviti kratkim analitičkim tekstom. U slučaju sa čišćenjem snijega u gradu ne pomaže analiza (kako je, recimo, došlo do toga da je cijena usluga čišćenja i odvoza smeća, ponuđena i prihvaćena u postupku javne nabavke, porasla za oko 30%; ko je dao pravo gradonačelniku da to odobri; kako je cijena goriva, koja u cijeni ovih usluga ima vjerovatno učešće 30-40% pala u međuvremenu za oko jednu KM, a plate zaposlenih u Čistoći a.d. sa nešto preko 500 KM na nešto preko 300 KM, i kako je to dvoje uticalo na povećanje cijene usluge, itd.).

Umjesto, dakle, takve, neprijatne i nepotrebne analize (jer se te stvari, ovdje i sada, očigledno odvijaju po cosa nostra pravilima), stigavši u kancelariju bavim se pitanjem: kuda ide industrija u Krajini (jer je to područje projekta kroz koji nastojimo da doprinesemo njenoj konkurentnosti i otvaranju novih radnih mjesta). Ipak mi se naslov Kuda klizi industrija u Krajini čini nekako primjerenijim, ne samo zbog mog jutrošnjeg klizanja pri dolasku na posao, već prvenstveno zato što  izgleda da ona stvarno klizi, samo što se niko ne pita kuda, i šta to za nas znači.

Pogled na pokazatelje poslovanja prerađivačke industrije u periodu 2012-2014. u sektoru tzv. malih i srednjih preduzeća kao njenom najvitalnijem dijelu, pokazuje nekoliko različitih trendova: stabilno raste ukupan prihod i izvoz; dobit varira, pada u 2013. pa raste u 2014. godini; broj zaposlenih u nekim granama raste (koža i obuća, metaloprerada, guma i plastika), u nekim pada (drvoprerada, prehrambena industrija, nemetalni mineralni proizvodi); rast bruto plata je izraženiji u hemijskoj i farmaceutskoj industriji, informaciono-komunikacionim tehnologijama i elektroindustriji; dodatna vrijednost raste u metalopreradi i industriji kože i obuće; produktivnost (ako bismo je mjerili dodatnom vrijednošću po radniku) intenzivnije raste u informaciono-komunikacionim tehnologijama, a vrlo blago u metalopreradi, drvopreradi i industriji kože i obuće, dok u elektroindustriji pada, itd. Sve te pokazatelje zadnjih nekoliko godina pratimo i analiziramo, upoređujući ono što se dešava u Krajini sa onim što se dešava na nivou cijele zemlje. Za grane koje su nam posebno zanimljive ulazimo dublje i pravimo detaljnije presjeke. Dubinske analize pravimo i za opštine sa kojima trenutno radimo ili za one koje to od nas zatraže. Nemamo problema sa pristupom podacima, jer redovno kupujemo takvu mogućnost, ni sa analitičkim alatima, jer posjedujemo i uzgajamo takvo znanje u organizaciji.

Jedna nam veza postaje očigledna, i na nivou BiH, i na nivou Krajine, i u većini opština za koje radimo ove analize: veza između rasta izvoza i rasta zaposlenosti. Veza je statistički značajna u dovoljnoj mjeri da se može razmatrati i dokazivati otprilike sljedeći zaključak, koji je još uvijek primjerenije zvati hipotezom: do održivih novih radnih mjesta ponajmanje se dolazi direktnim putem, kroz programe podsticanja zapošljavanja, a ponajviše indirektno, kroz programe podrške konkurentnosti i izvozu preduzeća. Niz loših iskustava u vezi sa dosadašnjim korišćenjem sredstava za zapošljavanje, bez vidljivih stvarnih efekata u pogledu novih radnih mjesta u industriji, vjerovatno bi potvrdio prvi dio hipoteze. Pomenuta veza između izvoza i zaposlenosti, ali i naša iskustva sa efektima korišćenja sredstava razvojnog fonda projekta CREDO Krajina, potvrđuju drugi dio hipoteze. O tome ćemo detaljnije i argumentovanije pisati uskoro.

Da se vratim pitanju iz naslova. Neki od podataka i trendova, prije svega oni o kretanju produktivnosti, dodatne vrijednosti i dobiti, pokazuju da nam se industrija nalazi na skliskom terenu globalne ekonomije, na kojem sigurne i brze korake i skokove mogu izvoditi samo najbolji i najvještiji igrači. Takvi zauzimaju najzahtjevnije i najisplatnije pozicije u globalnim lancima vrijednosti, obično su najbliži krajnjim kupcima, i to onim najzahtjevnijim (jer ih oni stalno podstiču da budu još inovativniji i konkurentniji), ulažu najviše u marketing i u razvoj proizvoda, tehnologija i ljudi. Institucije podrške (instituti, stručne škole i fakulteti, infrastruktura kvaliteta, specijalizovane agencije i dr.) su u potpunosti okrenute baš prema njima (jer su to njihovi najzahtjevniji klijenti i korisnici usluga, koji onda njih same podstiču da budu još inovativnije i bolje).

Šta se, pritom, dešava sa našim firmama koje su naglašeno izvozno orijentisane i uklopljene u globalne lance vrijednosti? S takvim firmama stalno radimo i skoro svakodnevno razgovaramo, nekad istraživački izoštrenije, nekad opuštenije. Sve smo skloniji da iz tih razgovora izvučemo hipotezu kako nam industrijska preduzeća u većini grana, brže ili sporije, klize u zonu tzv. lon (lohn) poslova, sa dominantnom orijentacijom na (samo) proizvodnu funkciju i rad prema naružbama i nacrtima koje obezbjeđuje kupac, obično firma koja radi finalne proizvode i ima direktan pristup ciljanom tržištu. Ponekad je to firma iz prethodnog pasusa. Ponekad je to pretežno trgovinska firma koja profitira iz svoje blizine kupcima ili kanala distribucije kojima raspolaže. U takvim aranžmanima naše firme prodaju rad, zahvaljujući jeftinoj radnoj snazi, i to onoj stručnoj-inženjerskoj i onoj pogonskoj i pomoćnoj. Jedna od posljedica za naše firme je da prestaju da razmišljaju o ulaganju  u marketing, u razvoj proizvoda, u pribavljanje najsavremenijih tehnologija, u kadrove... To njihovi kupci, u lancu vrijednosti u koji su nekako uspjeli da se ubace, od njih ne traže. Onima koji shvataju dugoročnu opasnost takve orijentacije i rade na promjeni pristupa ka marketingu, razvoju proizvoda, kadrova... domaće okruženje i tzv. institucije podrške izgleda da više odmažu nego što pomažu. Ako mi neko ne vjeruje, neka pita. Izvoznike, a ne institucije podrške.

Nisam sklon izvođenju nikakvih vrednosnih zaključaka o tome da li je ovakva pozicija naših izvoznika dobra ili loša. Ona je takva kakva jeste i ima svoje posljedice. Mi ulažemo samo u opremu i u proizvodnju, a tu se, prema trenutno važećoj globalnoj raspodjeli, ostvaruje najmanja dodatna vrijednost. Tu ima i najmanje slobode, jer radite po striktnim, sve oštrijim, pravilima i limitima u pogledu cijena i rokova. Tu je globalna konkurencija najveća i tu se najlakše gube utakmice. Tu je teren najklizaviji i na njemu se najčešće pada. Tu globalna podjela rada i pravila konkurencije rade neuporedivo bolji posao na stalnom čišćenju terena od najprofesionalnijih gradskih vlasti i firmi za čišćenje saobraćajnica i odvoz smeća. O našim beskrupuloznim diletantima iz prvog pasusa da ne govorim.

Izvor: EDA

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU

Ekonomija - Arhiv

Decembar 2019
Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
25 26 27 28 29 30 1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31 1 2 3 4 5