fbpx

Osam godina nakon globalnog finansijskog sloma, može se zaključiti da se sve završilo odlično – za bankare. 

wolf in sheeps clothing1

Gubitke su pokrili poreski obveznici, direktori banaka koji su prije krize bili milioneri postaju milijarderi, i mada je za bankare zabava u punom jeku, već se navlače oblaci koji bi mogli pokvariti štimung i rastjerati goste. MMF i centralne banke EU i SAD, stidljivo napominju da se banke, pogotovu one najveće, moraju dodatno dokapitalizovati, no izgleda da to ide malo teže, jer se novotkrivene rupe u bilansima banaka šire brže nego što pristiže svježi kapital.

Sve je dobro što se dobro završi, a totalni globalni finansijski slom koji su prouzrokovali bankari 2008. godine i koji je zavio u crno desetine miliona nesretnika koji su izgubili i kuće i posao, završio se odlično – za bankare. Od tada do danas niko nije zaglavio robije, godišnji bonusi mjereni desetinama miliona dolara dijele se velikodušno direktorima i zabava je ponovo u punom jeku. Dodatna posljedica je da su u proteklih osam godina velike banke postale još veće, gutajući male, pošto je spašavanje velikih banaka postalo globalni prioritet, a one male bile su prepuštene svojoj sudbini.

„Preveliki da propadnu“ postala je čarobna izreka koja je, istovremeno, poslužila kao obrazloženje za hiljade milijardi dolara koje su države preko noći odštampale, ili se zadužile i pokrile gubitke koji su prouzrokovani, prije svega, nekontrolisanom pohlepom bankara i nedostatkom bilo kakve ozbiljne kontrole nad bankama.

Iako u teoriji, svaki privatni biznis, pa i bankarstvo, podrazumijeva i rizik da biznis propadne, sa čime država nema ništa, kada se na kocki našao opstanak najvećih svjetskih banaka, zaključak je bio da ih države moraju spašavati jer bi njihov bankrot zavio u crno čitavu ekonomiju i globalni finansijski sistem. Tako su ni krivi ni dužni, porezni obveznici od Njujorka, Londona, Rima, pa do Tokija i Brisela, preko noći unaprijeđeni u suvlasnike banaka, pošto su vlade upumpale svježi novac kako bi nadoknadili kapital koji je preko noći nestao, kada je postalo jasno da su dojučerašnji finansijski izvještaji o stanju banaka bili čista fikcija.

Profit privatni, gubici državni

Prema podacima Evropske komisije samo u EU je između oktobra 2008. i decembra 2012. godine u spašavanje banaka uloženo oko 1.600 milijardi eura, što na nacionalnom nivou što na nivou EU, bilo kroz direktnu dokapitalizaciju banaka ili kroz izdavanje garancija za bezvrijedne kredite koje su banke odobravale.

Tako je samo u Velikoj Britaniji u spašavanje propalih banaka poput Royal Bank of Scotland, Lloyds banking Group i nekolicinu manjih, država u kešu uložila 133 milijarde funti i 1.029 milijardi u formi različitih garancija. U SAD i ostatku svijeta, ova cifra je još i veća, jer niko sa sigurnošću više ne može utvrditi koliko je tačno novca potrošeno na spašavanje banaka i koliko je koja banka tačno koštala, zahvaljujući međusobnoj isprepletenosti globalnog finansijskog sistema.

Slijedom logike da bi bankrot velikih banaka vodio do apokalipse, nametnuo se zaključak da je rizik za globalnu finansijsku stabilnost isti ili čak i veći, ukoliko bi se, ne daj Bože, čelni ljudi tih banaka procesuirali u skladu sa važećim krivičnim zakonodavstvom. Tako je fraza „preveliki da propadnu“ dobila izvedenicu „preveliki da idu u zatvor“, i time je priča završena. Mir, mir, niko nije kriv, a dugove za spašavanje banaka ionako će otplaćivati i ova i naredna generacija. Istina, porezne obveznike niko ništa nije ni pitao, ali im je za svaki slučaj objašnjeno da je to odličan potez i za njih, jer država privremeno postaje suvlasnik banaka i malo kasnije će ove dionice prodati i ne samo povratiti uloženo, već i zaraditi.

Naknadno se pokazalo da je izgleda došlo do male greške u računici, jer uglavnom je država prodajom ovih dionica kasnije dobila manje nego što je uložila u spašavanje banaka. Tako je postalo očigledno da su privatne banke vrlo čudna sorta. Kada banka zarađuje, logično je da profit ide vlasnicima, kao i u svakom privatnom biznisu. Ako se desi da banka potone u gubitke i izgubi sve, e u tom slučaju gubitke pokriva država, odnosno porezni obveznici.

Sve je prekrio zaborav, snijegovi i šaš

Iako je odmah nakon sloma postalo jasno da je rješenje u cijepanju banaka na više manjih, kako bi se spriječilo da propast jedne banke ugrozi čitavu ekonomiju, te da bi trebalo ponovo razdvojiti investicijsko bankarstvo od klasičnog bankarstva – sa čime su se i sami bankari nevoljko složili, čim je panika prošla ideja je odbačena kao glupa i sve je i dalje isto. Cijepanje postojećih mega banaka na više manjih ne bi bilo neviđeno, jer je na taj način šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog vijeka, recimo u SAD, riješen problem apsolutne dominacije jedne kompanije u naftnoj industriji i telekomu.

Zahtjev da banke trebaju povećati vlastiti kapital kako bi se uspješnije suočavale sa novim krizama, načelno je prihvaćen, ali njegova implementacija u praksi varira. Da bi se spriječilo ponavljanje već viđenog scenarija da se bankari kockaju, a porezni obveznici pokrivaju njihove kockarske dugove, od 1. januara ove godine u EU je na snazi zabrana da nacionalne vlade koriste javna sredstva za spašavanje banaka. Iako je ideja hvale vrijedna, u manjim EU članicama upozoravaju da se na ovaj način posredno otvara prostor najvećim evropskim bankama da preuzmu totalni primat i riješe se lokalne konkurencije kada se ova nađe u problemima.

Kriminal se itekako isplati

U međuvremenu, iako su se banke stabilizovale, uz obilatu pomoć država i štamparija novca, na sceni je niz skandala, od bankarskog namještanja LIBOR-a, masovnog pranja novca i svjesnog pomaganja u izbjegavanju plaćanja poreza za najbogatije klijente, namještanja cijene zlata, pa do manipulacija sa različitim finansijskim instrumentima.

U praksi za ovakve mućke, poput pranja novca ili izbjegavanja poreza, kada ih napravi pojedinac ili mala firma, neminovno slijedi robija za odgovorne. U slučaju banaka sve se završava kaznama koje se kreću od nekoliko stotina miliona dolara pa do nekoliko milijardi, u zavisnosti ko koga kažnjava. Vjerovatno je slučajnost, ali nekako se uvijek desi da u SAD za isti kriminal evropske banke obično dobiju kaznu od milijardu – dvije dolara, dok se američke banke provuku sa par stotina miliona dolara.

U međuvremenu, direktori banaka koji su prije krize bili milioneri postaju milijarderi. Najbolji primjer je Jamie Dimon, direktor JP Morgan Chase, jedne od najvećih svjetskih banaka, koji je na njenom čelu od 2005. godine. Kada se sabere sva njegova lična imovina, „teži“ je od milijardu dolara, zahvaljujući bonusima koji uključuju i dionice banke. Samo za 2014. godinu njegov bonus iznosio je 20 miliona dolara. To što je banka, na čijem je čelu, u zadnjih osam godina platila na ime kazni 36 milijardi dolara, nema veze. Očigledno je zarada za banku na kršenju zakona bila puno veća i ko kaže da se kriminal ne isplati.

Šta košta da košta

Mada za bankare zabava još traje, već se navlače oblaci koji bi mogli donijeti ne pljusak, već provalu oblaka koja bi potpuno pokvarila štimung i rastjerala goste. MMF i centralne banke EU i SAD, stidljivo napominju da se banke, pogotovu one najveće, moraju dodatno dokapitalizovati, no izgleda da to ide malo teže, jer se novotkrivene rupe u bilansima banaka šire brže nego što pristiže svježi kapital.

Nenaplativi krediti predstavljaju vrh ledenog brijega, jer banke nerado zvanično priznaju da su krediti nenaplativi, sve dok dužnici ne bankrotiraju, a tada je, obično, prekasno. Kolike su stvarne dubioze unutar banaka niko ne zna više sigurno. Finansijski izvještaji prikazuju uglavnom pozitivnu i optimističnu sliku, ali to ne znači puno. Svaki put kada banku „opale“ sa milijardu-dvije dolara kazne, to se vodi kao „jednokratan trošak“, ali se ti „jednokratni“ troškovi počinju redovno ponavljati.

Knjigovodstvo je, tako, iz sfere zanata zasnovanog na egzaktnim brojkama, prešlo u sferu kreativnog stvaralaštva i samo je nejasno zašto se i dalje uči na ekonomskom, a ne na fakultetima za primjenjenu umjetnost. Bankari, ipak, nemaju razloga za zabrinutost – šta god da se desi, gubitke će pokriti neko drugi, jer ipak su “preveliki da propadnu”, pa šta košta da košta.

Dražen Simić
Finansije top 2015/16

 

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU

Ekonomija - Arhiv

Decembar 2019
Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
25 26 27 28 29 30 1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31 1 2 3 4 5