fbpx

vivien thomas naslovna

 Foto: risingafrica.org/en.lisapoyakama.org

Vivien Thomas (1910. – 1985.) je osoba vrlo zanimljive biografije. Da je rođen par generacija ranije, moguće da bi bio rob, kao i njegov djed. Jednu generaciju unazad, možda bi bio stolar, poput svoga oca.

Ovako, Viviena su često tretirali kao roba, plaćali manje nego stolara, ali je on sve izdržao i postao jedan od pionira kardiokirurgije. Međutim, neko konkretnije priznanje Vivien Thomas će dobiti tek pred kraj života.

Srce se ne dira!

Svi znamo da je, pored mozga, srce najvažniji organ u našem tijelu. Naravno, ne možemo preživjeti ni bez pluća, jetre, bubrega – ali, srce je srce. Zato može čudno zvučati da je u medicini, kada su u pitanju intervencije na srcu, dugo vrijedila ona stara Noli me tangere: “Ne diraj me”. Drugim riječima, srce ne treba “dirati”, jer to samo može dovesti do smrti pacijenta.

Dakle, sve do prije nekih osamdesetak godina, urođene srčane mane ili neka vanjska oštećenja srca i velikih krvnih žila, uglavnom su značili i sigurnu smrt. Smatra da je prvu operaciju na srcu obavio dr. Axel Cappelen 1895. godine, u Rikshospitalet u Kristianiji (Kristiania je raniji naziv za Oslo, glavni grad Norveške). Ali, mogućnost rutinskih operacija srca će se početi ozbiljnije razmatrati tek pola stoljeća kasnije.

Zahvat na srcu malene djevojčice, koji će se obaviti 1944. godine u univerzitetskoj bolnici Johns Hopkins u SAD-u, šokirat će medicinsku struku, ali i širu javnost. Od toga će možda jedino veći šok biti, što će glavnom kirurgu upute davati – crnac. Taj “crnac” se zvao Vivien Thomas.

Vivien Thomas: djetinjstvo i mladost

Vivien Theodore Thomas je rođen 29.8.1910. godine, u Louisiani. Navodno, njegova majka Mary je bila toliko uvjerena kako će roditi curicu, da je odlučila zadržati to žensko ime – Vivien – iako je rodila dječaka.

Njegovi se uskoro sele u Nashville, Tennessee, gdje Viven pohađa osnovnu i srednju školu. Kao povučen, bistar i vrijedan mladić, namjeravao je upisati medicinu.

Međutim, baš u to vrijeme, svijetom je zavladala velika ekonomska kriza, poznata i kao Velika depresija (1929. – 1933.). Propale su mnoge banke, a tako i sva Vivienova ušteđevina. Morao je odustati od nastavka školovanja.

Kako ga je otac, još kao dječaka, podučio svom zanatu, Viven se zapošljava kao pomoćni stolar na Univerzitetu Vanderbilt. Tu se kratko zadržao. Početkom 1930. godine, Vivien Thomas od prijatelja saznaje da je otvorena pozicija u laboratoriju dr. Alfreda Blalocka. Taj angažman će se pokazati kao sudbonosan.

Dr. Alfred Blalock

Alfred Blalock (1899. – 1964.), inače iz Georgije, medicinu je završio na Univerzitetu Johns Hopkins (Baltimore, savezna država Maryland). Zbog nedovoljno dobrih ocjena, nije uspio dobiti željenu specijalizaciju iz kirurgije, ali se još nekoliko godina zadržao na istom fakultetu. Tamo je odrađivao pripravnički staž iz urologije, a volontirao je na kirurgiji te na otorinolaringologiji.

Godine 1925. se seli u Nashville (Tennessee), gdje stažira kod Barneyja Brooksa, šefa i prvog profesora kirurgije na Univerzitetu Vanderbilt. Blalock većinu svoga vremena provodi u istraživačkom laboratoriju. Kao osoba je bio temperamentan, pomalo ekscentičan, ali inovativan i vrlo ambiciozan.

Posebno se zanimao za uzroke hemoragičnog i traumatskog šoka. Želio je izazvati tradicionalna objašnjenja ovih fenomena, ali mu je hitno trebao sposoban i odgovoran pomoćnik u laboratoriju. I tu na scenu stupa Vivien Thomas.

Vivien Thomas u laboratoriju

Dr. Blalock je već od prvog dana postao svjestan marljivosti i talentiranosti svog novog pomoćnika. Dvadesetogodišnji Vivien Thomas je brzo učio, a imao je i spretne, mirne ruke. Blalock nije mogao poželjeti boljeg asistenta, kojem je, zbog svojih drugih obaveza na fakultetu, prepuštao sve više slobode u laboratoriju.

Njih dvojica su u to vrijeme izvela na stotine eksperimenata. Ne samo da su dokazali Blalockove pretpostavke o hemoragičnom šoku (da se može spriječiti nadoknađivanjem krvi), nego su time i otvorili put za bolje razumijevanje tzv. sindroma nagnječenja (Bywatersov sindrom ili traumatska rabdomioliza). Ovo njihovo otkriće će spasiti brojne živote na ratištima za vrijeme Drugog svjetskog rata.

Vivien Thomas se seli u Baltimore

Kada je Alfredu Blalocku, 1941. godine, ponuđena pozicija šefa kirurgije na njegovom matičnom univerzitetu Johns Hopkins u Baltimoru, on je inzistirao da mu asistent bude Viven Thomas.

Stalno na granici siromaštva i unatoč neslaganjima između njih dvojice, Vivien na kraju pristaje. U ljeto te iste godine, zajedno sa suprugom i dvije kćerkice, Vivien Thomas se seli u Baltimore.

I dalje je vladala kriza, pa je bio veliki problem pronaći smještaj, a segregacija je u Baltimoru bila još gora nego u Nashvillu. Rasizam je bio itekako prisutan i na samom univerzitetu: s obzirom na boju kože, Vivien se morao voditi kao domar, a nikako kao laboratorijski tehničar ili nešto slično.

To je podrazumijevalo nekoliko stvari. Kao prvo, bio je minimalno plaćen. Kao drugo, nije mogao koristiti glavni ulaz, nego sporedni, onaj “za crnce”.

I ne samo to: iako su Vivien Thomas i Alfred Blalock bili ravnopravne kolege u laboratoriju, Vivien je morao ručati u odvojenoj, “crnačkoj” kantini. Inače je izazivao toliku sablazan prolazeći hodnicima univerziteta, da je svoju radnu, bijelu kutu počeo oblačiti tek u laboratoriju.

Službeno zaposlen kao domar, još pored dvoje male djece, Vivien Thomas je jedva spajao kraj s krajem. Morao je raditi i razne druge, dodatne poslove. Istovremeno, on i Blalock će svojim istraživanjima postaviti temelje za još jedno vrlo važno otkriće u medicini.

Krenulo je od Helen Taussig

Godine 1943., Blalocku se obratila kolegica dr. Helen Taussig, šefica odjela za pedijatrijsku kardiologiju (usput, upravo je ona utemeljila ovu medicinsku disciplinu).

Helen je i sama bila vrlo zanimljiva ličnost. Zbog upale uha u djetinjstvu, imala je oštećen sluh, a inače je patila i od disleksije. Ništa od toga je nije spriječilo da završi medicinu na Johns Hopkinsu, jednoj od rijetkih ustanova na svijetu koja je tu mogućnost pružala i ženama. Helen Taussig će, na više načina, ostaviti neizbrisiv trag u modernoj medicini.

Uglavnom, ona je jedne prilike svratila do Blalocka te mu izložila problem poznat kao Fallotova tetralogija, koja se manifestirala kao “sindrom plave bebe”. Radilo se o urođenoj srčanoj mani, koja je kod djece dovodila do velikih problema s cirkulacijom i disanjem, što je najčešće rezultiralo smrću.

S obzirom na to da je Blalock već bio poznat kao hrabar i inovativan doktor, Helen je od njega tražila pomoć. Nadala se kako će on biti u stanju naći neko kirurško rješenje, odnosno da će uspjeti operativnim putem povećati dotok kisika u pluća djece koja su bolovala od ovog sindroma.

Prije Blalocka, Helen se obratila još jednom pioniru kardiokirurgije, dr. Robertu E. Grossu s Harvarda, ali je on tu ideju odmah odbio, smatrajući da to nije tehnički moguće izvesti. Ne zaboravimo, u to vrijeme, takva vrsta operacije je bila nezamisliva.

Ipak, Blalocka nije bilo potrebno nagovarati da prihvati taj izazov. Ono što njegova kolegica tada nije znala je to, da su on i Vivien Thomas, neovisno o spomenutom sindromu, već ranije vršili eksperimente koji su uključivali i prespajanje velikih krvnih žila.

Kako radi naše srce?

Da bismo bolje shvatili “sindrom plave bebe”, odnosno problem koji je dr.Taussig izložila dr. Blalocku, nije se loše podsjetiti na to kako radi ljudsko srce i kakve to veze ima s kisikom u krvi.

Disanje i krv

Kako bi stanice/ćelije u našem tijelu mogle živjeti i proizvoditi energiju, one, osim hranjivih tvari, uzimaju kisik, a izbacuju ugljik-dioksid. Upravo je to zadaća krvi: ona do stanica “dovozi” hranu i kisik, a “odvozi” ugljik-dioksid te druge otpadne supstance.

Kada udahnemo zrak, kisik iz naših pluća, a preko kapilara, prelazi u krv. Konkretnije, kisik se veže za hemoglobin, protein u eritrocitima, tj. crvenim krvnim zrncima. Ta krv, sada bogata kisikom, iz pluća, kroz plućne vene, odlazi u lijevi dio srca. Iz lijeve klijetke se krv ispumpava u aortu, glavnu arteriju u tijelu, odakle se preko drugih arterija šalje prema mozgu, mišićima i svim drugim tkivima.

Nakon što stanice iskoriste kisik, one kao nusprodukt “izbacuju” ugljik-dioksid. Krv se sada kreće venama i vraća taj ugljik-dioksid nazad u srce, i to u desni dio srca. Iz desne klijetke će se ta krv, preko plućnih arterija, ispumpati prema plućima, a mi ćemo izdisanjem izbaciti ugljik-dioksid u zrak. Zatim ćemo ponovo udahnuti i uzeti novu količinu kisika, čime se cijeli proces ponavlja.

Ne jedna, nego dvije pumpe

Kao što vidimo, glavni pokretač ovog cijelog procesa je upravo srce: krv kola našim tijelom zahvaljujući upravo stezanju i opuštanju srca. Često se kaže da je naše srce pumpa, ali se zapravo radi o dvije pumpe – lijevoj i desnoj klijetki.

Te dvije komore, koje simultano pumpaju krv, u zdravom srcu su strogo razdijeljene. I svi drugi dijelovi srca, ovog najvažnijeg mišića u našem tijelu – desna i lijeva pretklijetka, srčani zalisci, krvne žile, itd. – savršeno su prilagođeni kako se krv bogata kisikom ne bi miješala s onom osiromašenom. Naprosto, o tome nam ovisi život.

Grada srca

Foto. Luka Krstulović/Ekko, CC BY-SA 3.0, commons.wikimedia.org

Sindrom plave bebe i Fallotova tetralogija

Međutim, postoji urođena srčana mana koja se zove Fallotova tetralogija ili tretralogija Fallot (čita se “Falo”). Radi se o anatomskom defektu srca zbog kojeg dolazi do miješanja venske i arterijske krvi.

Fallotova tetralogija je jedna od najčešćih urođenih srčanih mana, a nazvana je po francuskom doktoru Étienne-Louis Arthur Fallotu (1850. – 1911.). Ovo “tetralogija” (tetra je na grčkom “četiri”) podrazumijeva četiri anomalije u građi srca (od kojih su odjednom prisutne najviše tri).

Na primjer, između lijeve i desne klijetke može postojati rupa, pa dolazi do protoka krvi između njih. Ili, ulaz u aortu može biti deformiran, pa umjesto da kroz njega prolazi samo krv iz lijeve klijetke, dakle ona bogata kisikom, u ovom slučaju ulazi i ona iz desne, koja sadrži ugljik-dioksid. I tako dalje.

Uglavnom, sve te anomalije u Fallotovoj tetralogiji se odnose na miješanje venske i arterijske krvi, pa tako i na općenito slabu opskrbu organizma kisikom. Ovisno o tome u kojoj su mjeri deformirani ovi dijelovi srca, djeca s tom manom zaostaju u razvoju, imaju probleme s disanjem, brzo se umaraju (čak i bebe prilikom dojenja), itd.

Osim toga, zbog manjka kisika u krvi, ovaj poremećaj se manifestira i modrilom kože ili cijanozom. Zato se i zove “sindrom plave bebe” – što više deoksigenirane krvi ulazi u arterije, koža beba će izgledati modrija, a može biti čak i tamnoplava. Usput rečeno, Fallotova tetralogija ne mora biti jedini uzrok sindroma plave bebe, ali je to bio slučaj kod pacijenata dr. Helen Taussig.

→ Jedna zanimljivost: sama po sebi, venska krv nije plava, kao što nisu plave ni vene. Vene su, ustvari, bezbojne, a krv je uvijek crvena. Međutim, kada je bogata kisikom, krv je svjetlije boje, dok je ona osiromašena tamnocrvena, samo što svjetlost upija na taj način, da nam preko kože izgleda kao da je plava.

Pripreme za operaciju

Sada, kada su se Alfred Blalock i Vivien Thomas prihvatili ovog novog izazova, Vivienov prvi zadatak je bio da kod pokusnih pasa izazove Fallatovu tetralogiju, tj. da simulira stanje slično onom kao u slučaju sindroma plave bebe. On je to i uspio.

Zatim je trebalo naći rješenje tog problema. Blalock je još u laboratoriju na Vanderbiltu otkrio da se prema plućima može preusmjeriti dodatna krv anastomozom, konkretno, spajanjem potključne (subklavijalne) i plućne arterije. Sada je na Vivienu bilo da usavrši tu metodu, a kako bi se dokazalo da će sam zahvat biti siguran za pacijente.

Nakon skoro dvije godine i preko 200 eksperimenata, Vivien Thomas ne samo da je uspješno spojio subklavijanu na plućnu arteriju, nego je usput i unaprijedio instrumente koji su potrebni za sam zahvat.

Naime, pošto se u to vrijeme nisu provodile operacije na srcu, instrumentarij je bio glomazan, grub, neprilagođen. Za tako delikatnu operaciju, Vivien je morao prilagoditi igle, stezaljke, način zašivanja, itd.

Vivien je prvu uspješnu operaciju te vrste obavio na ženki psa po imenu Anna. Kada je Blalock opipao spojeve između arterija ovoga psa, navodno je rekao: “Ovo izgleda kao Božjih ruku djelo.” Drugim riječima, Vivien Thomas je tako elegantno prespojio arterije, da se šavovi nisu mogli ni opipati.

Viven je Blalocka uvjerio da je sve spremno za provođenje ove procedure i na ljudima, odnosno na djeci. Preostala je još samo treća faza ovih priprema, a to je da sam Blalock savlada ovaj zahvat.

Blalock Thomas Taussig anastomoza

Objašnjenje: RPA – right pulmonary artery (desna plućna arterija), RSA – right subclavian artery (desna subklavijalna arterija); Foto: Fred Wu, MD/twitter.com

Eileen Saxon zvana Plava beba

Eileen Saxon je rođena prijevremeno, 03.08.1943. godine. Doktori su tada primijetili šum na srcu, ali se ništa posebno nije moglo poduzeti. Deset mjeseci kasnije, Eileen je bila u lošem stanju i prebačena je na odjel kod dr. Helen Taussig, koja je shvatila kako se radi o teškom obliku Fallotove tetralogije.

Konkretno, u pitanju je bila plućna stenoza. Protok krvi iz srca u plućnu arteriju je bio otežan, a tako i opskrba organizma kisikom. Eileen je zato zaostajala u razvoju, gubila kilažu i otežano je disala. Koža joj je imala plavkastu nijansu, a na pojedinim mjestima je bila i modra. Dr. Taussig je znala da Eileen neće preživjeti ako se ne isproba neka nova metoda. Zato je i kontaktirala svog kolegu, dr. Blalocka.

Odlučujuća operacija

Skoro dvije godine nakon toga, 29.11.1944., dok je Europom još uvijek bjesnio Drugi svjetski rat, u kliničkoj bolnici Johns Hopkins u Baltimoru, na operacijskom stolu je ležala Eileen Saxon. Stara osamnaest mjeseci, imala je tek nešto više od četiri kilograma.

Amfiteatar je bio pun. U publici, među ostalim doktorima, bila je, naravno, i Helen Taussig. Operaciju je predvodio Alfred Blalock. Cilj: spasiti život Eileen Saxon operativnim zahvatom, odnosno spajanjem subklavijalne na plućnu arteriju, a kako bi se povećao protok krvi prema plućima. I zaista, čim je anastomoza čim je obavljena, koža ove bebe je počela poprimati normalnu, ružičastu boju.

Taj događaj je bio šokantan iz najmanje tri razloga. Kao prvo, sama operacija. U to vrijeme, prespajati velike krvne žile je bilo nezamislivo. Kao drugo, takvu operaciju voditi na srcu jednog djeteta je bilo ravno bogohuljenju. A treće, možda i najšokantnije od svega, bilo je to, što je iza dr. Blalocka, dok je operirao, i to na njegov zahtjev, stajao Vivien Thomas – crnac – dajući doktoru upute!

Blalock-Taussig ili Blalock-Thomas-Taussig?

Iako je sama operacija bila uspješna, organizam malene Eileen Saxon je ipak bio previše krhak i napaćen. Nažalost, umrla je samo nekoliko mjeseci kasnije. Međutim, ova nova operacijska procedura će zauvijek promijeniti modernu medicinu.

Vrlo brzo nakon Eileen, Blalock i njegov tim su izveli istu proceduru na jedanaestogodišnjoj djevojčici, što je bio potpuni uspjeh. Otpuštena je iz bolnice za manje od mjesec dana. Iza toga je slijedila operacija na šestogodišnjem dječaku, također uspješna. Blalock će na ovaj način, samo u prvoj godini, spasiti još na stotine djece.

Nakon što se proširila vijest o ovom medicinskom novitetu, u Johns Hopkins će nahrupiti roditelji s bolesnom djecom, kao i stručnjaci iz svih krajeva svijeta. Blalock će postati jedno od najzvučnijih imena tadašnje medicine, dok će uloga Viviena Thomasa u svemu tome biti prešućena.

Sama metoda će biti nazvana Blalock-Taussig šant (engl. shunt – skretnica) ili Blalock-Taussig anastomoza. To se zadržalo do danas, iako se, i to tek u novije vrijeme, ponegdje koristi i naziv “Blalock-Thomas-Taussig”.
Alfred Blalock Vivien Thomas i Helen Taussig

Foto: hub.jhu.edu

Vivien Thomas i Alfred Blalock

Alfred Blalock je umro od raka jetre 1964., Vivien Thomas od raka gušterače 1985., a Helen Taussig je poginula u sudaru 1986. godine. Sve troje su imali plodne karijere i sve troje su, što zajedno što kao pojedinci, dali veliki doprinos modernoj medicini.

Partnerstvo između Viviena i Blalocka je trajalo 34 godine, sve do Blalockove smrti. Taj odnos je bio snažan, ali nikako i ravnopravan. S jedne strane, Blalock se zalagao za Viviena kod svojih kolega, kojima je bilo nepojmljivo da jedan crnac vodi laboratorij ili da bude aktivno prisutan operacijama na ljudima.

S druge strane, iako je Vivien za Blalocka još na Vanderbiltu obavljao posao ravan postdoktorskom istraživanju, bio je prijavljen kao domar. Drugim riječima, službeno, Vivienov posao je bio brisanje podova i čišćenje kaveza pokusnih pasa, a u skladu s tim je bio i plaćen. Slična nepravda se nastavila i na Univerzitetu Johns Hopkins, naročito u prvom periodu tog angažmana.

Možda još gore od neravnopravnog socijalnog statusa i potplaćenosti, bilo je to što je Blalock gotovo potpuno ignorirao važnost Vivienove uloge u njihovim zajedničkim postignućima. Mediji i struka su slavili Blalocka, posebno nakon čuvene operacije “Plava beba”, ali se Vivien nigdje nije spominjao. Iako ga je Blalock izrazito cijenio, Vivien Thomas će za njega biti i ostati samo – pomoćnik.

I dok je cijeli svijet brujao o tom medicinskom uspjehu koji je otvorio put za razvoj kardiokirurgije, Vivien je i dalje morao tražiti dodatne izvore zarade. Zato je povremeno radio i kao konobar, i to često na kućnim zabavama koje je priređivao sam Blalock.

Dakle, umjesto da je Vivien, pored Blalocka, i sam zvijezda tih zabava, on je morao posluživati uvažene goste, koji su sigurno najviše raspravljali o revolucionarnom “shunt-u”, metodi koju je razvio upravo on, Vivien Thomas…

Studij medicine, neostvareni san

Vivien Thomas je imao sve kvalitete vrhunskog kirurga. Bio je inteligentan, ambiciozan, spretan, uporan, smiren… A možda i najvažnije, bio je zaljubljen u svoju struku. Ipak, iako je izveo bezbroj operacija na pokusnim psima (kako god to grozno zvučalo), on nikada neće operirati ljudsko biće. Jednostavno, nije imao potrebnu diplomu.

Kako je to kasnije izjavila njegova supruga, Clara Flanders Thomas, tada već udovica, Vivien je jedno vrijeme, baš u periodu “plavih beba”, razmatrao mogućnost da obnovi svoj cjeloživotni san, odnosno da završi medicinu. Sjetimo se, taj san je prvi put propao zbog ekonomske krize, kada je nestala i njegova ušteđevina za studij.

Sada je problem bio jer jedini “crnački” univerzitet u blizini, Mogran State University, nije imao dovoljno fleksibilne programe. Naime, nisu bili spremni uvažiti Vivienovo dotadašnje iskustvo ni postignuća, nego bi on morao redovno pohađati koledž, tj. krenuti ispočetka.

Vivien je shvatio da bi to predugo trajalo, pa bi medicinu završio tek sa pedeset godina. Odustao je od tog sna i nastavio raditi u laboratoriju.

Vivien Thomas: na kraju ipak priznanje

Vivien Thomas – stolar, domar, laboratorijski pomoćnik, a ponekad i konobar – kasnije je promaknut u direktora istraživačkih laboratorija. Studenti su se divili Vivienovoj vještini za operacijskim stolom. Od njega su učili neki od najboljih američkih kirurga, među kojima su i Denton Cooley, Alex Haller, Frank Spencer, Rowena Spencer…

Vivienovi nekadašnji učenici, a tada već poznati doktori, naručit će njegov portret 1968. godine, koji će okačiti na zid univerziteta, odmah pored portreta Alfreda Blalocka. Zanimljivo, među portretima zaslužnih doktora i profesora na Johns Hopkinsu, stajat će i portret Anne, prvog psa na kojem je Vivien Thomas uspješno izvršio arterijalnu anastomozu, čime su postavljeni temelji za operaciju “Plava beba”.

Godine 1976., Vivienu je dodijeljen počasni doktorat na Univerzitetu Johns Hopkins. Iz proceduralnih razloga, to nije mogao biti doktorat iz medicine, nego se radilo o tituli doktora pravnih nauka. Ipak, od tog momenta su ga studenti konačno mogli oslovljavati sa “doktore”.

Vivien Thomas je bio prilično nepoznat izvan medicinskih krugova na Johns Hopkinsu. Šira javnost je za njegovo ime i zasluge saznala tek nakon članka iz 1989. godine, autorice Katie McCabe, objavljenog u časopisu Washingtonian. To će potaknuti i snimanje dokumentarnog filma o Vivienu i Blalocku 2003. godine – Partners of the Heart. Godinu kasnije će se snimiti i igrani film na istu temu (Something the Lord Made).

Iako Vivien Thomas nikada nije završio medicinu i nikada nije operirao na čovjeku, spada u naznačajnije pionire kardiokirurgije, a jedna od četiri zgrade koledža Medicinskog fakuteta Univerziteta Johns Hopkins, od 2005. godine, nosi njegovo ime – “Thomas College”.

Izvori za tekst:

pages.jh.edu

en.wikipedia.org

richardbogle.com

medschool.vanderbilt.edu

exhibits.library.jhu.edu

washingtonpost.com

Autor: Psihologis

 

 

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

Impuls Teme

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU