fbpx

Zašto postoje snovi? Imaju li funkciju... ako da, koju?

moon 478982 640 620x330

Dream a little dream of me...

Obavijeni velom tajne i misterioznosti, povezivani s mističnim i božanskim, snovi su oduvijek pobuđivali pažnju i potpirivali znatiželju ljudi. I danas se prepričavaju, pokušavaju razumjeti, odgonetnuti i interpretirati. Tko još nije u Sanjarici potražio značenje posljednjeg neobičnog sna? U svoj toj osebujnosti i specifičnoj kvaliteti snova, logično je postaviti pitanja: Zašto postoje snovi? Imaju li funkciju... ako da, koju?

Kada govorimo o znanstvenom istraživanju snova, jedan od najbitnijih nalaza je onaj koji povezuje iskustvo sanjanja s tzv. REM fazom spavanja. Vrlo je važno ne poistovjećivati ta dva pojma. REM faza, koja je naziv dobila po karakterističnim brzim pokretima očiju (rapid eye movement), definirana je specifičnom fiziologijom, odnosno promjenama u tijelu, dok je sanjanje fenomenološki, odnosno doživljajno definirano – sanjanje je subjektivno iskustvo tijekom spavanja. Najčešće se javlja tijekom REM faze, no ne nužno. Iako neki ljudi tvrde da ne sanjaju, to je uistinu tako samo kod rijetkih neuroloških bolesti i stanja. Obično se radi tek o tome da se ljudi svojih snova ne sjećaju.

Prema jednoj od najprihvaćenijih teorija – teoriji aktivacije i sinteze, snovi su tek pokušaj mozga da pronađe smisao tamo gdje smisla zapravo nema. Naime, za sanjanje su karakteristični PGO valovi, koji se nasumično aktiviraju u moždanom deblu, a završavaju u okcipitalnom (tjemenom) području moždane kore. PGO valovi stvaraju nepovezane slike (faza aktivacije), koje onda prednji mozak pokušava spojiti u smislenu cjelinu (faza sinteze). Prema ovoj teoriji, dakle, snovi nemaju nikakvu funkciju, nema nikakvog „zato“ koje bi odgovorilo na pitanje „zašto?“. Snovi su tek iluzija, fenomen koji je rezultat pokušaja mozga da objasni nasumičnu, slučajnu aktivnost sebe samog.

Međutim, dvije teorije zagovaraju funkcionalnost snova.

PAUNOV REP I SNOVI

Autori McNamara i Szent-Imrey primjenili su jednu općenitiju teoriju na objašnjenje evolucije snova – teoriju skupih signala. Nju je pak najlakše objasniti na primjeru paunovog repa. Budite strpljivi, ovo ima veze sa snovima.

Zašto paun ima tako dugačak, velik i izrazito stilski zahtjevan rep? Takav je rep svakako nedostatak u svijetu u kojem preživljavaju najjači – prije svega, svojom veličinom te raznolikim bojama i uzorcima privlači pozornost grabežljivaca i otežava kretanje. Osim toga, da bi se takav rep „uzgojio“, potrebno je mnogo energije, koja je mogla biti utrošena na nešto korisnije po pitanju preživljavanja. Pa zašto onda paun troši tu dragocjenu energiju na puku dekoraciju?

Zato što su gospođice paunice apsolutno lude za raskošnim paunskim repovima! Npr., broj seksualnih partnerica jednog pauna raste proporcionalno s brojem „očiju“ na njegovu repu. Ali zašto je paunicama toliko privlačan taj rep? Upravo zato što je skup za uzgoj, održavanje, a može biti i opasan kada se paun nađe u blizini grabežljivca. Zato što je teško imati takav rep i svejedno ostati živ. Paun koji je uspio uzgojiti velik rep, zapravo pokazuje suprotnom spolu da je on iznimno genetski kvalitetan – jer unatoč opasnostima i teškoćama koje dolaze s takvim repom, on je uspio preživjeti. Velik i kićen rep je, dakle, signal, i to vrlo skup signal genetske kvalitete.

Autori McNamara i Szent-Imrey (2007) smatraju da snovi kod ljudi imaju sličnu ulogu kao paunov rep. S obzirom na to da snovi mogu utjecati na raspoloženje tijekom dana, ta bi promijenjena raspoloženja služila kao informacije o unutarnjim stanjima i genetskoj kvaliteti „sanjara“. Takve se informacije dobivaju i kada sanjar odluči podijeliti svoje snove s drugim ljudima. Ova je praksa učestala ne samo danas, nego vrlo vjerojatno i u pretpovijesnim plemenskim zajednicama. Poput drugih skupih signala, snovi se smatraju nevoljnim kognitivnim i emocionalnim iskustvima i stoga su manje podložni simulaciji. Zbog toga dijeljenje snova s drugima daje tim drugima direktan uvid u mozgovnu aktivnost i time u kvalitetu pojedinca.

Također, ono što je ključno za ovu teoriju, jest da je osoba koja sanja, često u snu na neki način „hendikepirana“ – nema odjeću, novac, napadnut/a je, proganjan/a itd. Kako je i tijekom dana pod utjecajem tog sna, sadržaj i emocije sna potiču osobu na njihovu komunikaciju i drugim ljudima. Vrlo vjerojatno ta signalizacija ostvaruje neki važan cilj vezan uz druge ljude. Autori ne navode koji bi mogao biti, iako sugeriraju da je moguće da je cilj izazivanje empatije. Naime, gotovo 80% snova sadrži negativne emocije, koje bi se, prema ovoj teoriji trebale prenositi na raspoloženje tijekom dana. Najčešća reakcija na negativne emocije je empatija koja potiče suradnju među ljudima. Je li moguće da su empatija i suradnja krajnji ciljevi postojanja snova?

SNOVI KAO TRENING ZA ŽIVOT

Iako mozak najbolje (optimalno) funkcionira kada procesira stvarne senzorne informacije, velik dio mentalnog života sastoji se i od uvježbavanja što ćemo učiniti ako se susretnemo s nekim podražajem iz okoline. I izgleda da to maštanje nije samo razbibriga: zamišljanje neke aktivnosti angažira odgovarajući dio moždane kore, što znači da je zamišljanje zapravo vrlo slično stvarnom izvođenju te aktivnosti. Barem što se mozga tiče.

Moguće je da je taj mehanizam adaptivan jer omogućava uvježbavanje odgovarajuće reakcije u sigurnoj okolini našeg uma. To je nešto poput treninga – priprema nas za stvarnu opasnost u budućnosti, ali u kontroliranim uvjetima. U tom smislu, što je uvjerljivija simulacija okoline, priprema za suočavanje sa stvarnim izazovima bit će bolja – što znači da bi takva karakteristika trebala biti favorizirana od strane prirodne selekcije kroz generacije.

Revonsuo (2000) smatra da su snovi evoluirali upravo zato – kao mehanizam za simulaciju prijetnji kako bi se virtualno uvježbale reakcije, i da bi čovjek, kad se nađe u stvarnoj opasnosti, bio spremniji za odgovarajuću reakciju. Naši preci suočavali su se s brojnim izazovima – od interakcija s drugim pripadnicima vrste do pribavljanja hrane i zaštite od predatora. Jedan takav mehanizam za mentalni trening sigurno bi im dobro došao.

Ova teorija ima određenu potporu – naime, snovi su često negativni (jer nema koristi od pozitivnih snova – oni ne pomažu uvježbati reakcije za potencijalno opasne situacije). Također, vrlo je vjerojatno da će sadržavati elemente poput životinja i muških stranaca u prijetećem okruženju. Ovi elementi dobro odražavaju opasnosti s kojima su se suočavali naši preci. Zatim, iako je većina prednjeg mozga „isključena“ za vrijeme sanjanja, jedan je dio pojačano aktivan – anteriorni cingularni korteks – područje mozga odgovorno za donošenje odluka, rješavanje konflikata, socijalnu kogniciju te namjere i mentalna stanja drugih. I na kraju, ljudi koji žive u uvjetima sličnima onima u kojima su živjeli naši preci (npr. Aboridžini, Mehinaku Indijanci) češće sanjaju o životinjama, a njihovi snovi sadrže više agresije.

ZAKLJUČAK

Obje ove teorije još su na razini pretpostavki i potrebna su brojna istraživanja da bi se barem malo razmaknuo veo koji se nalazi nad ljudskim snovima. Ipak, nema opasnosti da će znanstvena analiza snova umanjiti njihovu misterioznost. Iskustvo sanjanja uvijek će ostati jednako začudno.

Izvor: Nermina Mehić/www.istrazime.com

Dozvoljeno je dijeljenje i kopiranje sadržaja ovog portala na druge portale, stranice ili blogove, uz obavezno navođenje izvora.

Impuls Teme

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU