fbpx

Godine 1934. na glavnom peronu na stanici Šibuja, otkrivena je statua u prirodnoj veličini Hachika, a glavni posjetioc je bio niko drugi do – on.

7691667 orig

Ako bih na početku pitala koliko je vas gledalo film Hachiko, dirljivu priču o odanosti jednog psa svom gazdi koja prevazilazi njegov ljudski vijek, o prijateljstvu i povezanosti koja ruši uobičajenu percepciju čovjekovih odnosa vezivanja, vjerujem da bih dobila relativno velik broj potvrdnih odgovora. Ipak, za one koje nisu gledali film, a i one koje jesu, interesantnije je govoriti o preteči filma, a to je upravo istinita priča o realno postojećem Hachiku, psu iz Japana, koji je do kraja svog života ostao zarobljen u čekanju povratka svog gazde, koji se više nije pojavio..

Na početku XX vijeku u Japanu je obitavao Eizaburo Euno, profesor predmeta Poljoprivredne nauke na Univerzitetu u Tokiju. Ovaj gospodin je dugo tragao za štenetom Akita rase, pa je po nagovoru jednog svog studenta usvojio Hachika, iz grada Odate. Eizaburo i Hachiko ubrzo potom su postali najbolji prijatelji, a istorijski izvori tvrde da je on na Hachi-a gledao kao na sina.

Kako je Hachiko rastao, počeo je pratiti svog gazdu na posao, do glavne željezničke stanice Šibuja, u Tokiju. U pitanju je bila svakodnevna rutina praćenja i čekanja Eizabura, a Hachi je po tvrdnjama očevidaca tadašnjih znao naići tačno na vrijeme, odnosno po rasporedu stizanja voza. Obično je čekao svog voljenog gazdu na izlazni peron željezničke stanice Šibuja, precizan koliko samo jedan Japanac može i biti – čak i pas bio.

Međutim, maja 21. 1925. godine, Hachikovo čekanje nije se završilo radosnim susretom sa Eizaburom. Tog dana, njegov gazda tokom predavanja doživio je iznenadno cerebralno krvarenje, a ono je i okončalo njegov život. Hachiko je tada imao samo dvije pseće godine.

timthumb3 300x158

Narednih deset godina, Hachiko je nastavljao vraćati se izlaznom peronu željezničke stanice Šibuja, čekajući i dalje svog gazdu, dokazujući svoju vijernost, isijavajući iskreno nedostajanje prema njemu koji se nikad više nije pojavio.

Jedna tadašnja velika medijska kuća u Japanu je 1932. godine naišla na ovu priču i objavila je na naslovnoj strani. Hachiko je doživio slavu, a Japanci su ga nazivali Chucken-Hachiko, što u prevodu znači Hachiko – Vijerni pas. Hachikova pažnja nije dolazila samo sa prostora Japana, sa svih strana svijeta ljudi koji se uspijevali bi dolazili do željezničke stanice Šibuja, da pomaze i utješe ovog tužnog psa.

Godine 1934. na glavnom peronu na stanici Šibuja, otkrivena je statua u prirodnoj veličini Hachika, a glavni posjetioc je bio niko drugi do – on.

Hachiko je napustio ovaj svijet 8. marta 1935. godine, u svojoj dvanaestoj godini života, nedaleko od stanice Šibuja. Njegova odanost je pak nastavila da živi u svim umovima koji su prepoznali šta znači iskreno prijateljstvo i prava vezanost.

hachiko ueno 02

Prvu ekranizaciju filma o Hachiku su napravili upravo Japanci, 1987. godine (imate link sa prevodom na Engleski jezik ovdje). Ipak, ona koja je doživjela najviše slave (nesumnjivo zbog baze u Holivudu, ili je to ipak zbog Ričarda Gira u glavnoj ulozi? Prosudite sami) jeste Hachiko – A dog’s tale iz 2009. godine.

Ove godine obilježilo se 90 godina od smrti Eizabura Euna, a 80 od smrti Hachika. Tim povodom je pred Univerzitetom u Tokiju otkrivena još jedna statua u čast vijernosti i prijateljstva Hachika – ali napokon u radosnom susretu sa svojim gazdom Eizaburom.

 

Izvor: Sunčev Zrak

 

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU