fbpx

O nordijskim su narodima informacije brojnije budući da su vremenski puno dulje ostali pogani i uspješnije su se odupirali obraćenju tako da su monasi prepisivači i historiografi doslovno bjesnili protiv ovih “izrazito poganskih” naroda

790x450uppsala

Miroslav Jurešić

Kao bitni element arhaične nordijske religioznosti, kult je onaj njezin aspekt koji nam je najmanje poznat i o kojemu imamo veoma oskudne informacije. Ono što o njemu znamo došlo nam je isključivo zahvaljujući stranim kroničarima koji se nikako ne mogu definirati “potpunim” i objektivnim, imajući u vidu da su oni gotovo uvijek pripadali drugim kulturama i religijama.

Prvi koji nam je ponešto rekao o nordijskim, odnosno germanskim kultovima bio je rimski povjesničar Tacit, iako se njegove informacije odnose poglavito na gatanje iz runa. U nekim drugim djelima Tacit navodi bitku kod Teutoburške šume gdje su 9. godine posl. Kr. tri legije pod komandom P. Kvintilija Vara bile poražene od Arminija Herulskog. Tacit donosi da su zarobljeni časnici bili žrtvovani, a njihove glave prikovane na stabla gdje su ih pronašle izviđačke trupe Tiberijevog sina Germanika. Ovdje, dakle, imamo primjer obrednog žrtvovanja neprijatelja i prinošenje glave kao najvažnijeg dijela tijela na stablima koja su bila izrazi božanskog elementa kako za nordijske tako i za keltske narode. Ovaj opis možemo smatrati dovoljno vjerodostojnim, imajući u vidu da Tacit ne želi omalovažiti Germane, koje je, štoviše, smatrao ponosnim i slobodnim narodom, gotovo boljim od pokvarenih i poročnih Rimljana, niti dokazivati da je njihova religija barbarska jer je on bio poganin pa ga ono što su činili drugi pogani nije puno zanimalo.

U Rimbertovoj je 'Vita Ansgarii' donesena informacija da su pogani sa sjevera brzo istjerali misionare iz svoje zemlje i nastavili častiti stabla i drvene kipove kao i njihovi očevi

Informacije se potom gube, budući da je u narednim stoljećima došlo do kristijanizacije Rima nakon čega je nova religija došla i među sjeverne “barbare”. Dakle, sve informacije nakon V. stoljeća koje imamo o vjerskim praksama germanskih plemena trebaju biti uzimane s određenom dozom zdrave skepse jer ih prenose kršćani skloni pretjerivanju u krvavim pojedinostima s ciljem prenaglašavanja okrutnosti poganskih kultova i posljedično njihove diskreditacije. Posljednje predstraže germanskog poganstva ostale su u anglosaksonskoj Engleskoj te na području skandinavskih zemalja. O Anglosaksoncima znamo da su veliku važnost pridavali šamanskim i magijskim praksama, iako ih monaške kronike u znatnoj mjeri izjednačuju s praksama nordijskih naroda. Stoga možemo pretpostaviti postojanje homogenosti kulta kod ovih naroda barem u prijašnjem antičkom periodu. O nordijskim su narodima informacije brojnije budući da su vremenski puno dulje ostali pogani i uspješnije su se odupirali obraćenju tako da su monasi prepisivači i historiografi doslovno bjesnili protiv ovih “izrazito poganskih” naroda.

Prvi izvor o nordijskim kultovima predstavljaju tzv. 'Anglosaksonske kronike' koje donose informacije o Vikinzima iz njihovih prvih provala u IX. stoljeću pa nadalje. Međutim, informacije o kultovima su oskudne. Spominje sa samo da su pogani te da su tijekom svojih upada uništavali crkvenu imovinu. Drugi antički izvori su irski samostanski kodeksi. Kao što je poznato, Irci su s nordijskim narodima imali mirniji i trajniji odnos. Oni spominju nekog skandinavskog vođu imenom Turgeis, koji je zauzeo samostan u Clonmacnoiseu, kao i njegovu ženu Offu koja je oskvrnula oltar sjevši na njega i izgovorivši proroštva kao poganska svećenica. Više od toga ne znamo. Potom iz pera njemačkog benediktinca Rimberta posjedujemo biografiju prvog redovnika imenom Ansgar koji je poganske narode na području Skandinavije pokušavao obratiti na kršćanstvo. U njegovoj je 'Vita Ansgarii' donesena informacija da su pogani sa sjevera brzo istjerali misionare iz svoje zemlje i nastavili častiti stabla i drvene kipove kao i njihovi očevi.

Prvi pravi izvori potječu od Adama Bremenskog, koji je oko 1075/76. napisao svoje djelo pod naslovom 'Gesta Hammaburgensis Ecclesiae Pontificum' u kojemu pripovijeda o švedskim poganima koji još uvijek štuju Odinove, Thorove i Freyove kipove u jednom velikom hramu. Adam navodi da su pogani organizirali velika kolektivna slavlja na kojima su žrtvovali devet muških primjeraka svakog živog bića, ubijajući ih na različite načine i potom ih vješajući na sveta stabla da na njima istrunu. Neki je kršćanin pripovijedao da je vidio kako visi 72 tijela sa stabala, ali ne znamo je li to pretjerivanje ili su 72 tijela zbrojeni ostaci iz nekoliko različitih žrtava. Međutim, najveći dio informacija o kultovima nordijskih naroda dolazi nam iz historiografskih djela Snorrija Starlusona i islandskih saga. Premda se često smatraju romantiziranim i obojenim dobrom dozom fantazije, one su ipak vjerodostojnije od njemačkih redovničkih kronika. Iz spoznaja kojima raspolažu znanstvenici danas pokušavaju načiniti dovoljno “ortodoksnu” predodžbu o religioznim obredima nordijskih naroda u poganskom periodu.

clip image001

Jedan od staronordijskih obreda kojim se slavio blagdan sredine zime

Za kult je nadasve bila važna žrtva prinesena nadnaravnoj sili koja je mogla biti neko više božanstvo, polubožanstvo ili pak neko biće s veoma velikim moćima (duhovi zaštitnici, vilenjaci, suđenice, duhovi čuvari šuma, itd.). Žrtve su obično bile hranidbenog karaktera i uključivale su meso, kruh i ječam. Posebno su bile cijenjene žrtve ljevanice: izlijevalo se mlijeko, pivo ili medovinu nadnaravnim silama nakon čega su se organizirale prave obredne gozbe na kojima se nazdravljalo bogovima, sreći i kućnim precima. Nakon zdravice, na gozbama se jela hrana prinesena bogovima koji su je nakon obavljene žrtve netaknutu vraćali ljudima. Bila je to neka vrsta zajedništva i do ut des (princip prema kojemu se bogu nešto davalo u zamjenu za određene blagoslove). Vršenje je obreda obično spadalo na 'pater familiasa' što je inače bila redovita praksa u indoeuropskim društvima.

Kao i Kelti, tako su i nordijski narodi dijelili godinu na temelju velikih slavlja povezanih s godišnjim dobima. Godina je počinjala s proljetnom svetkovinom sredinom mjeseca travnja zvanom 'Sigrblot' (žrtva pobjede) koja je obilježavala pobjedu ovoga lijepog godišnjeg doba nad zimom. Zatim je slijedila svetkovina povodom ljetnog solsticija ('Midsumar') čije postojanje ipak nije dovoljno dokumentirano. U jesen se sredinom listopada slavila 'Haustrblot' ili “jesenja žrtva” na kojoj su se klale svinje i druge životinje za zimu. Ovo je bila svetkovina posvećena bogu Freyu (njegova je sveta životinja bila svinja) od kojega se molila umjerena i zdrava zima, budući da je ovaj bog bio garant blagostanja i obilja. Povodom zimskog solsticija slavio se najvažniji blagdan čitave godine pod nazivom 'Jul'. Obitelj se okupljala i slavila mir i ugodnost zimskog godišnjeg doba. Najviše se pilo u čast bogova, a postojao je i jedan poseban izraz povezan s ovim periodom: 'at drekka jul' što znači “piti za Jul”. S ovom je svetkovinom posebno bila povezana figura boga Odina među čijim se imenima nalazilo i Jolnir što znači “Onaj koji je povezan s Julom”.

Tijekom 'Joltidra' (perioda Jula) častili su se i duhovi prirode, sveta su stabla ukrašavana jabukama i svjetlima te su se palile velike vatre kako bi se pomoglo Suncu da pobijedi tamu. Još se i danas u Skandinaviji božićno razdoblje (zvano Jul) slavi s ogromnom količinom svijeća, obojanim svjetlima, velikim večerama i ručkovima te, barem do prije nekoliko desetljeća, s obiljem piva. Mnogi su poganski simboli ostali netaknuti, nadasve običaj stavljanja u kuće kipića malenih tomtara, odnosno duhova čuvara kuća i šuma te slamnatih jaraca ('Julbock' ili 'Julebukk' – Julov jarac), simbol koji se sigurno odnosio na boga Thora. Naime, neke bizantske kronike donose da su Nordijci u službi bizantskog vladara (kao tjelesni čuvari) u vrijeme Božića na lica stavljali maske u liku jarca (Thorove životinje). Pritom su plesali i pili, a sve su to nazivali Julom. Osim toga, božićno drvce potječe upravo iz ovih antičkih kultova, kao što je i tradicija paljenja svijeća, tzv. “malenih krijesova”, odjek starih i velikih krijesova za rađajuće Sunce. Od ostalih blagdana treba spomenuti 'Disablot' povezan s dušama mrtvih (disir), te 'Alvablot' povezan s kultom elfova ili vilenjaka. Ovdje je riječ prije svega o malenim privatnim obredima koji su se slavili u vlastitom domu i koje je predvodila isključivo gospodarica kuće. O njima ne znamo mnogo jer su bili održavani daleko od očiju javnosti i jer stranci nisu bili dobrodošli tijekom odvijanja obreda. Ipak, budući da su elfovi predstavljali sile najintimnije povezane s dušama predaka, možemo pretpostaviti da se u ovom kultu nastojala očuvati živom i neprekinutom veza između živih i mrtvih članova obitelji.

Vrhunac je slavlja bilo javno sjedinjenje bračnog para na bračnom krevetu. Naravno, to se nije smatralo nikakvim skandalom ili nečim što bi bilo neka vrsta izopačene seksomanije, nego je bila riječ o obrednom sjedinjenju supružnika kojim se potvrđivao njihov brak. Vjerojatno su postojala i neka druga slavlja orgijastičkog tipa, nadasve kao pozdrav proljeću i ljetu

U ekstremnim su slučajevima obredi mogli uključivati i žrtvovanje ljudskog bića. Žrtva je općenito bila vješana, ali se ponekad suočavala s tzv. “trostrukom smrću” pri čemu je bivala utapana, vješana i probadana kopljem. Ljudske su žrtve bile veoma česte u odinskom kultu pa je žrtva, osim vješanja, obično bila i probadana kopljem čime se nastojalo oponašati Odinovo žrtvovanje samomu sebi na Kozmičkom jasenu o čemu će kasnije biti riječi. Ipak su se općenito žrtvovale životinje (konji, pijetlovi, ovnovi, nerasti) koje bi bivale zaklane. Krv bi se skupljala u jednu zdjelu i potom razmazivala po stablima i kipovima bogova (u kasnijoj epohi). Njome se također škropilo i prisutne. Krv se često shvaćala kao bit života, a kako je životinja bila žrtvovana bogovima njezina je krv predstavljala vitalnost i blagoslovljenu energiju. Međutim, krvne su žrtve obično bile prinošene samo na velikim javnim svetkovinama povodom izmjene godišnjih doba, dok su kućne žrtve redovito bile prinošene u pivu, mlijeku ili komadima mesa. Životinje su se žrtvovale jedino prigodom jesenjega klanja. Ipak, sve su ovo tek pretpostavke budući da se ništa ne zna sa sigurnošću. Vjerojatno je puno rašireniji bio kult nižih božanstava povezanih sa šumama i kućom nego viših božanstava, barem kad je riječ o običnom puku. Svatko je odabirao sebi jedno ili više “omiljenih” božanstava u koje će polagati vlastito povjerenje ('inn fulltrui' što znači “pun povjerenja”). Sigurno je, primjerice, da je Odinov kult bio više prakticiran među plemićima i vladarima, nego među seljacima koji su prednost davali bogu koji im je bio bliži i spremnije izlazio u susret njihovim potrebama kao što su to bili Thor (djelitelj kiše i pravednosti) ili Frey (garant prosperiteta, mira i plodnosti).

Što se tiče kulta mrtvih, situacija je još nejasnija. Znamo da su neki pokojnici sahranjivani nakon što bi bili spaljeni jer je postojalo vjerovanje da duša s posmrtne lomače odlazi u obliku dima, dok su drugi bili pokapani netaknuta tijela s posmrtnim darovima. Veliki su vladari bili sahranjivani na svojim lađama. Nije poznato na koji se način odabirala tipologija pokapanja. Možda su to bile prolazne mode koje su se mijenjale ili je postojala neka vrsta odlučivanja na temelju vjere ili tradicije obitelji ili zajednice. Međutim, znamo da su u svim vrstama sahrana postojale pogrebne žrtve mrtvima u obliku oružja, pokućstva, njihovih omiljenih predmeta te hrane i pića. Važnim i bogatim ljudima su žrtvovani konji i psi, a ponekad i sokolovi. Jednom riječju, životinje koje su im mogle poslužiti za zabavu i lov na drugomu svijetu. Često su bogataši sa sobom u smrt vodili i robove koji su, prema kronikama, spontano slijedili vlastite gospodare u grob. To je vjerojatno istina jer se umiranje u obredu žrtvovanja smatralo velikom čašću, a praćenje je vlastitog gospodara u smrt bilo gesta ispunjena poštovanjem i ljubavlju čemu su mnogi težili, vjerujući da će tako postići onostrani život ispunjen slavom i srećom. Prema nekim kronikama, ponekad su i supruge sahranjivane sa svojim muževima. Iako ne postoje sigurne informacije o praksi žrtvovanja udovica, ipak ostaje činjenica da je ono zajedničko naslijeđe indoeuropskih naroda (u Indiji se još i danas udovice žive spaljuju na pogrebnoj lomači svojih supruga, a to je u određenim prigodama bila raširena praksa i među Keltima i Rimljanima). Međutim, o tome nemamo dovoljno informacija da bismo mogli iznositi sigurne tvrdnje.

Osim toga, velika su slavlja s prinosima i žrtvama bila priređivana povodom rođenja i sklapanja brakova. Obično su tijekom sklapanja brakova prinosi bili upućivani bogovima plodnosti kako bi se zadobila njihova naklonost i osigurala plodnost supružnika te bogat i sretan život. Vrhunac je slavlja bilo javno sjedinjenje bračnog para na bračnom krevetu. Naravno, to se nije smatralo nikakvim skandalom ili nečim što bi bilo neka vrsta izopačene seksomanije, nego je bila riječ o obrednom sjedinjenju supružnika kojim se potvrđivao njihov brak. Vjerojatno su postojala i neka druga slavlja orgijastičkog tipa, nadasve kao pozdrav proljeću i ljetu, ali i o tome ništa ne znamo zbog nedostatka sigurnih i neposrednih izvora. Jednom riječju, nordijski su kultovi izgubljeni u magli vremena, a oni o kojima imamo neke informacije prepuni su nesigurnosti i dvojbi. Iako nikad sa sigurnošću nećemo moći doznati na koji su se način odvijali određeni rituali i s kojim ciljem, ipak je moguće, kao što smo vidjeli, načiniti dovoljno vjerodostojan prikaz bogoštovlja nordijskih naroda.

pic 6

Kad govorimo o bogoštovlju drevnih nordijskih naroda i njihovim sakralnim objektima, moguće je razlikovati dvije vrste obrednih mjesta od kojih su jedna, tako reći, umjetna, a druga prirodna. Pod umjetnim obrednim mjestima podrazumijevaju se hramovi ili građevine koje je čovjek podigao za žrtvovanje i obavljanje raznovrsnih rituala, dok su prirodne obredne lokacije imale istu funkciju s tom razlikom što su se nalazila u prirodi, odnosno sama je priroda bila hram u kojemu su se obavljale obredne službe. Postoji realna pretpostavka da su neke građevine koje je čovjek podigao bile korištene isključivo u zimskom periodu kada klimatske okolnosti nisu dopuštale obavljanje obreda na otvorenom, dok su neke korištene tijekom čitave godine. Veliki broj rituala bio je ipak održavan na otvorenom, na mjestima koja su smatrana svetima poput šuma, jezera, dolina, planina ili posebnih stjenovitih formacija. Nadasve su najvažniji obredi, koji su uključivali veliki broj članova neke zajednice, bili prakticirani na otvorenom prije svega zbog logističkih razloga, izuzev ako nije postojala neka velika građevina poput legendarnog hrama Gamla Uppsala. Naprotiv, privatni obredi koji su se odnosili na obitelj ili pojedinca, lako su se mogli obavljati bilo u prirodi bilo u kući pod uvjetom da nisu zahtijevali puno prostora.

Vrste poznatih kultnih mjesta:

'Vé': Nažalost, malo se zna o ovim mjestima, osim da su bila smatrana svetima zbog čega su korištena kao obredna sjedišta.

'Horgr': Više nego pravo kultno mjesto, 'horgr' je prije svega bio žrtvenik, odnosno kameni stup na koji se mogao postaviti neki predmet poput kipića koji predstavlja neko božanstvo. 'Horgr' se također koristio i za žrtvovanja, tzv. 'blot'. Pritom se na njemu ili pored njega nalazila zdjela u koju se skupljala krv žrtvovane životinje kojom se škropilo i blagoslivljalo nazočne.

'Hof': 'Hof' je bila povelika građevina u kojoj su prigodno prakticirani obredi. Na Islandu postoje dva lokaliteta pod nazivom Hofstadir, koji predstavljaju ostatke neke velike građevine s jamom za spaljivanje mesa žrtvovanih životinja. Općenito se nije koristio kao hram tijekom čitave godine, nego je bio obična seoska kuća unutar imanja, izabrana prilikom neke svetkovine jer je bila dovoljno velika za ugošćavanje velikog broja sudionika i gozbu koja se održavala nakon obreda.

Inače, kada govorimo o predkršćanskim nordijskim kultnim mjestima, svakako je potrebno spomenuti i čuveni poganski hram Gamla Uppsala. Naime, pretpostavlja se da je na lokalitetu gdje se u davnini nalazio švedski grad Uppsala postojao veliki hram izgrađen u čast boga Freya koji je, prema predaji, bio praotac švedske kraljevske obitelji Inglinga. Informacije o ovom kultnom središtu nalaze se u djelu Saxa Grammaticusa pod naslovom 'Gesta Danorum', te u nekim nordijskim sagama poput 'Sage o Inglinzima' čiji je autor Snorri Starluson. Upravo nam ova dva autora govore o hramu u Uppsali kao veoma važnom mjestu bilo s religiozne bilo s društvene točke gledišta. U njemu se, naime, odvijao veliki žrtveni obred tijekom mjeseca veljače, koji je privlačio ljude iz čitave Švedske i koji je često uključivao i ljudske žrtve o čemu nam svjedoči i sljedeći odlomak:

“Domald je prigrabio nasljedstvo svoga oca Visbura i vladao je zemljom. Tijekom njegove vladavine u Svithjodhu se pojavila glad i oskudica. Tada su Sviari prinijeli velike žrtve u Uppsaliru. Prve su godine žrtvovali goveda, ali se žetva nimalo nije poboljšala. Sljedeće su godine prinijeli ljudsku žrtvu, ali je žetva bila ista, ako ne i gora. Treće su se godine Sviari u velikom broju okupili u Uppsaliru, u vrijeme kada se trebala prinijeti žrtva. Vođe su održale savjetovanje i složili su se da oskudica ovisi o Domaldiju, njihovom kralju, te da ga moraju žrtvovati kako bi osigurali napredak, napasti ga, ubiti i njegovom krvlju poškropiti žrtvenike” ('Saga o Inglinzima', pogl.15).

Drugi značajan izvor informacija daje nam Adam Bremenski, nadbiskup Hamburga, koji koncem XI. stoljeća prilično detaljno opisuje hram i obrede koji su se u njemu obavljali. On govori o velikoj građevini sa zlatnim lancem pričvršćenim na ukrašenim zabatima i okruženoj humcima koji su i danas vidljivi. U njegovoj se unutrašnjosti nalazio središnji tron s Thorovom statuom i dva pokrajnja sa statuama naoružanog Odina i Freya prikazanog s velikim falusom kao simbolom plodnosti. Prema ovom srednjovjekovnom njemačkom povjesničaru, svećenici su dodjeljivani hramu i prinosili su žrtve Thoru u slučaju oskudice, Odinu u slučaju rata, a Freyu tijekom sklapanja brakova. Velika se žrtva prinosila svakih devet godina za proljetnu ravnodnevnicu prilikom koje se slavilo i žrtvovalo, a sudionici su sa sobom nosili darove koje su davali hramu. Kroz devet dana svakodnevno su žrtvovani ljudi i životinje pri čemu su njihove glave prinošene bogovima, a njihova tijela vješana u svetim šumama. Na koncu ove devetodnevnice, žrtvovalo bi se 72 čovjeka i životinje. Adam Bremenski donosi i svjedočanstvo nekog kršćanina koji je stvarno vidio obješena tjelesa na stablima, te nam govori o pjevanjima tijekom obreda, koja radije ne bi ponavljao jer su toliko užasna i vrijeđaju njegovu vjersku osjetljivost.

Nije dobro poznato ni kada je hram prestao biti korišten ni što je tomu bio razlog. Postoje tri moguće osobe koje su ga mogle uništiti:

1. Kralj Stenkil, prvi iz dinastije Stenkilida i jedan od najgorljivijih neprijatelja poganstva;

2. Njegov nasljednik Hallsten;

3. Kralj Inge Stariji, koji je, za razliku od prve dvojice koji su stolovali u Skari, vladao u Uppsali. On je najvjerojatnije naložio razaranje hrama. Javna ga je skupština stavila pred izbor: ili napustiti kršćanstvo ili kraljevski tron. Inge je napustio prijestolje kako bi bio kršćanin, a kao kralj je izabran njegov brat Sven. Inge je vladao između 1080. i 1087. nekon čega je bio protjeran da bi se 1110. opet vratio na prijestolje.

Međutim, u djelu anonimnog autora pod naslovom 'Švedski kraljevi', koje su vjerojatno napisali redovnici iz Västergötlanda početkom srednjega vijeka, kaže se da je hram bio uništen nakon vladavine Ingea Mlađeg, unuka (ili, prema nekim autorima, sina) Ingea Starijeg, odnosno nakon 1140. Datum je vjerojatan jer Uppsala nije mogla imati crkvu i crkvenu zajednicu prije 1150. i u njoj je uspostavljeno sjedište Švedske nadbiskupije. Ostaci više drvenih građevina određene veličine bili su pronađeni ispod crkve koja se trenutno nalazi u Gamla Uppsali. Međutim, ne zna se pripadaju li oni stvarno hramu, koji možda nikada nije postojao, ili su to ostaci švedskog kraljevskog dvora.

Iz zbirke nordijskih mitova i razmišljanja o njima "SVIJET NORDIJSKIH MITOVA" koju je koristeći obimnu literaturu preveo i priredio Miroslav Jurešić

Prometej

 

NAJČITANIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE U KATEGORIJI

NAJNOVIJE NA PORTALU