Ljudi su uspjeli da zagade i Marijansku brazdu

Mislili smo da se radi o izolovanom ‘kraljevstvu’, sigurnom od ljudskog uticaja. Nažalost, to ne može biti dalje od istine”, napisao je vodeći autor studije o zagađenju Marijanske brazde

Marijanska brazda u sjevernom Pacifiku najdublji je dio svjetskih okeana, mjesto toliko nepristupačno da bi svako pomislio da je nedirnuto i imuno na ljudske aktivnosti.

Ali Marijanska brazda je zagađena. Marijanska brazda jedno je od najdubljih i najtamnijih mjesta na Zemlji, naučnicima manje poznata nego površina Mjeseca. Na dnu, na dubini od 11 kilometara, temperatura vode je blizu ledišta, a pritisak je toliki da bi čovjeka zdrobio. Naučnici su je tek nedavno istražili. “Mislili smo da se radi o izolovanom ‘kraljevstvu’, sigurnom od ljudskog uticaja. Nažalost, to ne može biti dalje od istine”, napisao je vodeći autor studije o zagađenju Marijanske brazde Alan Jamieson sa univerziteta u Newcastleu.

Marijanska brazda je za četvrtinu dublja nego što je Mount Everest visok. Zagađivači su do tih dubina vjerovatno stigli u obliku plastičnog otpada i mrtvih životinja koje su potonule na dno, napisali su naučnici u časopisu Nature Ecology & Evolution. Oni su na dno Marijanske brazde spustili posebnu podmornicu opremljenu mamcima za hvatanja amfipoda, sićušnih stvorenja nalik račićima. Amfipodi su među rijetkim bićima koja mogu preživjeti u tako negostoljubivom okruženju ekstremnog pritiska. Naučnici su ih testirali na prisustvo hemikalija. Rezultati su pokazali visok nivo kontaminiranosti zagađivačima, uključujući poliklorirani bifenil (PCB), koji je zabranjen prije gotovo 40 godina zbog kancerogenosti i štetog uticaja na hormone.

Nivo kontaminacije PCB-om pronađena kod amfipoda u Marijanskoj brazdi čak je 50 puta viša nego ona detektovana među račićima u rijeci Liaohe, jednoj od najzagađenijih u Kini.

“Činjenica da smo pronašli visok nivo tih onečišćivača u jednom od najizolovanijih i nejnepristupačnijih mjesta na Zemlji pokazuje koliko je dugoročan i razoran učinak čovječanstva na ovaj planet”, kazao je Jamieson.

Vjeruje se da je 1,3 miliona tona PCB-a, koji u ekosistemu ostaju decenijama, proizvedeno između 30-ih i 70-ih godina prošlog vijeka. Taj se hlorid koristio u rashladnim tečnostima električnih aparata i u indigo papiru. Naučnici su na amfipodima pronašli i tragove još jednog dugovječnog zagađivača, polibromiranog difenil etera. “Svi uzorci su ih imali, svi”, rekao je Jamieson.

Kako su zagađivači tamo dospijeli?

“Jednom kad potonu, tonu dublje, dublje i dublje, nemaju gdje drugo jer nema mehanizma kojih bi ih ponovo vratio na površinu”, objasnio je Jamieson. “Još ne znamo što to znači za širi ekosistem”, rekao je Jamieson, jer su amfipodi na dnu hranidbenog lanca. To što onečišćenje ne vidimo, ne znači da je beznačajno, upozorio je. “Moramo zapamtiti da je planeta Zemlja uglavnom duboko more”.

(24sata)