Istraga je u toku. Ovo je jedini odgovor koji se već petnaest godina može čuti iz tužilaštava i MUP-a RS, na pitanje kada će ubice Milana Vukelića biti izvedene pred lice pravde.
piše: Miljan Kovač
Toliko godina porodica i prijatelji traže odgovor na pitanje: Ko je ubio Milana Vukelića 6. novembra 2007. godine.
Toga dana, u večernjim satima, ispod automobila kojim je upravljao aktivirana je razorna eksplozivna naprava. Vukelić je raznesen, a dvoje saputnika u njegovom automobilu teško ranjeni. Zločin se dogodio na samo par stotina metara od sjedišta MUP-a Republike Srpske.
Ubijen je nakon što je javno progovorio o kriminalnoj sprezi vlasti i građevinske mafije. Bio je inženjer zaposlen u Zavodu za izgradnja Banjaluka. Nije pristao da učestvuje u nezakonitim radnjama svojih šefova, umjesto toga, javnosti je pokazao dokumentaciju koja svjedoči o milionima teškom kriminalu.
Porodica, prijatelji i saborci i danas su posjetili njegov grob, a cvijeće je položeno i na mjesto zločina.
„Krvavi tragovi Milanovih ubica i danas vode oko institucija RS, naročito MUP-a, oko tajkunskih vila i zgrada sagrađenih opljačkanim milionima maraka“, poruka je koju su zajedno uputili u obraćenju medijima.
Za petnaest godina od zločina i nisu imali ništa novo da poruče, osim da nikada neće odustati od borbe da ubice i njihovi nalogodavci budu procesuirani. Biće to moguće, poručili su, kada budemo imali nezavisnu policiju i nezavisno pravosuđe. Od ovih, korumpiranih institucija ne očekuju ništa, osim daljeg ćutanja i zataškavanja zločina.
Uostalom, Milanu Vukeliću su prijetili i oni od kojih je očekivao da ga zaštite.
O prijetnjama koje su mu upućene u sjedištu MUP-a RS mi je lično govorio. Njegovu priču objavio sam i u knjizi „Ko krade ubija – Ko je ubio Milana Vukelića“, koja je izašla iz štampe 2018. godine.
Slijedi odlomak, koji govori o onome što je doživio u sjedištu MUP-a RS.
"Prestani da pišeš, imaš ženu i dvoje djece!”
Prije skoro godinu dana (14. decembra 2006.) takođe s nepoznatog broja, neko je zvao, sada pokojnog Milana Vukelića i takođe se predstavio kao inspektor MUP-a RS.
Muškarac koji se predstavio kao kriminalistički inspektor po imenu Saša Stupar, pozvao ga je da dođe u “službene prostorije” Centra javne bezbjednosti Banjaluka, da bi obavili neki razgovor.
Milanu, ovaj poziv nije bio čudan i odmah ga je prihvatio. Pomislio je da će razgovarati o prijavi koju je protiv njega zbog navodne prijetnje podnio direktor Čedo Savić.
Šta se dalje, tog dana dešavalo opisao je i u predstavci koju je nešto poslije uputio na više adresa (MUP RS – Inspektorat za unutrašnju kontrolu. Kancelarija visokog predstavnika međunarodne zajednice u Banjaluci, Okružno tužilaštvo Banjaluka…
Ni ne sluteći šta ga očekuje, u dogovoreno vrijeme se našao na dogovorenom mjestu. Pred Centrom jevne bezbjednosti je sreo njemu, od nedavno poznate, inspektore Bandića i Gašića. Njih dvojica su se na ulazu pozdravila sa Stuparom, koji ga je tu čekao u društvu kolege Predraga Grubora.
Pozdravili su se i tek tada je shvatio da se dešava nešto što nije očekivao: Stupar mu je saopštio da će autom zajedno otići do zrgade Ministarstva unutrašnjih poslova Republike srpske, “radi davanja izjave”!?
Zašto se i od kada operativni poslovi policije obavljaju u sjedištu MUP-a?
Odgovor nije dobio. Isto kao što taj odgovor na brojna pitanja vezana za ovaj slučaj javnost ni do danas nije dobila.
Pokojni Milan, je zabilježio da je u službeno vozilo sa dvojicom inspektora sjeo tačno u 12 časova i 12 minuta. Usput nisu ništa razgovarali. Ćutali su. Samo ih je on u jednom trenutku zamolio da voze malo sporije, jer mu je pomalo bila muka od brze voženje. Ubrzo su stigli do MUP-a. Ćutke su ga ispratili do vrata jedne kancelarije, nakon čega su dvojica inspektora nekuda otišli.
U kancelariji ga je čekao Dragi Milošević , zamjenika načelnika Uprave kriminalističke policije i još jedno lice za koje je Milan greškom misliti da je Gojko Vasić, tada načelnik uprave kriminalističke policije (do zabune je došlo jer se ovaj , njemu tada nepoznati čovjek nije predstavio, a razgovor je vođen upravo u Vasićevoj kancelariji), pa će to navesti i u svojim prestavkama nadležnim organima. Sam Milan je, kada je shvatio da se ne radi o Gojku Vasiću, a sve dok nije pouzdano saznao o kome je riječ, ovo lice nazivao “Mister X”, pa ćemo ga i ovdje, privremeno, tako zvati, kak ne bi dolazilo do dalje zabune.
Dakle u prisustvu Mister X, Dragi Milošević se zbunjenom Milanu Vukliću iznenada obratio riječima: “Da li si ti normalan?”
Dok je šokiran, pokušavo nazreti o čemu se radi, pitajući se o čemu je riječ, Milošević mu se unio u lice i zaurlao, odgovrajući sam na sopstveno pitanje: “ Nisi ti normalan, ti si za psihijatriju ili za zatvor…”
Na nesvjesnu gestikulaciju zbunjenog čovjeka, ponavljalo se urlanje: "Ne mlati rukama i nemoj da se smiješ, ti si za zatvora, tebi je mjesto tamo!"
Kada je konačno uspio da se presabere i uspije da kaže da ništa nije kriv i da ne zna o čemu je riječ, dočekao ga je spreman odgovor: "Jesi, mi ćemo ti nešto naći, moli se Bogu što ona dvojica odozgo (inspektori Bandić i Gašić, op. a) nisu dobro odradili posao! Ti bi sada drukčije pjevao! Gdje ti je oružje?”
Rekao mu je da nemam nikakvo oružje, jer nije bio na ratištu (u djetinjstvu je prebolio tešku bolest kostiju zbog čega nije služio ni vojni rok i nije bio vojni obveznik u vrijeme rata. op.a). Da je bio, rekao je, to u lice, isljedniku Miloševiću, vjerovatno bi nešto i donio kao što su to učinili i svi ostali. Bez ikakve zle namjere, iskreno je tada pohvalio inspektore Gašića i Bandića, koji su ga ispitaivali i “časno i pošteno odradili svoj posao “, kao i da su mu više od sat vremena pregledali stan na njegov, vlastiti, zahtjev i uz njegovu saglasnost da bi time potvrdili da kod sebe ne posjedujem nikakvo oružje. Međutim, Milošević očito nije bio zadovoljan korektnošću dvojice inspektora. Očekivao je očito nešto drugo od njih.
Opet se Vukliću, ljutito, unio u lice: "Nisu dobro odradili. Da jesu, ti bi sada drugačije pjevao! Da li znaš gdje se nalaziš? Ovo je glavni MUP RS, od danas si u našim rukama, a ona dvojica nemaju više ništa sa tobom!"
Imo je, pričao je Milan Vuklić, osjećaj da bi ga Milošević zadavio golim rukama, samo da može, a nije znao zašto. Postao je sve nervozniji i grublji. nastavio je u svom stilu: "Ko si ti da pišeš pisma i dijeliš letke po gradu? Kako smiješ da pišeš anonimna pisma?"
Milan opet nije precizno znao o čemu je riječ, jer nije pisao nikakva anonimna pisma i nije dijelio nikakve letke. To je i rekao, usudivši se i da pita Miloševića da li on upšte zna šta je to letak? Time ga je iznervirao do maksimuma, iako mu to nije bio cilj. Sve što piše, rekao im je, uredno potpisuje, a mnogo toga je uputio i Policji, pa smatra da su sa sadržajem njegovih pisama itekako dobro upoznati.
"Prekini, ja ovdje postavljam pitanja a ne ti, i prestani da se smiješ!" Urlao je Milošević u svom udbaškom stilu.
Tada se u “razgovor” uključio i Mister X: “Ti si konfliktna osoba, napadaš ljude po Zavodu i prijetiš im. Imamo peticiju potpisanu od stotinu radnika Zavoda u vezi tvog drskog ponašanja!"
Milan se tada nije suzdržao i slobodno se nasmijao na tvrdnje svojih isljednika.
To je bila još jedna varnica koja je sve jače potpirivala zajapurenog isljednika Miloševića: “Šta se smiješ, prekini da mašeš rukama!”
Smiješno je bilo to što se na pomenutoj “peticiji” nalazio i njegov potpis!
Ispada da je sam protiv sebe potpisao peticiju. Pokušao im je to isljednicima i objasniti, kao i činjnicu da uopšte nije riječ o peticiji već o nekakvom “demantu” koji je direktor tražio da svi u firmi potpišu.
Da dobro prate njegove aktivnosti, milan se uvjerio kada su ga priupitali : šta radi u firmi poslije radnog vremena? Mislili su zapravo, na to što je vraćajući se sa terena svrtio u ZIBL da “otkuca” identifikacionu karticu (što su dužini raditi svi zaposleni u tom preduzeću radi evidencije radnog vremena). Rekao im je i da ima svjedoke koji ovo mogu potvrditi i naveo njihova imena. Mister X ih je uredno zabilježio na komadu papira.
Uslijedilo je još par pitanja, a onda je isljednik Milošević, rekao, nešto od čega se diže kosa na glavi:
“Prestani da pišeš, imaš ženu i dvoje djece”!
“Razmisliću o tome”, uzvratio je Milan.
“Prekini, nije tvoje da razmišljaš! Nemoj da ti više ponavljam! Imaš ženu i dvoje djece”!
“Ovo sve me podsjeća na ultimatum koji je Austrougarska dala Srbiji i gdje je moralo biti kako je ona tražila…” , pokušavao je Milan, bar malo duha unijeti u situaciju u koj se našao, očito ne shvatjući još dobro njenu ozbiljnost.
“Prekini da pričaš istoriju i nemoj da mlatiš rukama! Prekini da pišeš imaš ženu i dvoje djece”!
“Možemo li da razgovaramo otvorenih karata?” Upitao je smjelo Vukelić.
“Da li sam to nekome ‘stao na žulj’ ili sam ‘ugazio u mravinjak’”?
“Nije tvoje da postavljaš pitanja, prekini da pišeš”! Bio je decidan Milošević, na što je Milan opet ponovio da će malo razmisliti o tome.
“Nemaš ti šta da razmišljaš. Još jednom ti kažem – prekini da pišeš. Imaš ženu i dvoje djece! A sada možeš da ideš!”
