Nad ljudskom sudbinom postoji jedna opasna, po opstanak čovjeka sudbonosna snaga, koja djeluje po razorno slijepom zakonu Svemirske Noći, a upravo ona je trajnim izvorom pjesničkih nadahnuća: Zove se Samoća! Beznadna tuga osamljenosti.
Dušan Mijušković je rođen 1981. u Beogradu. Živio je duže vrijeme u Sjedinjenim Američkim Državama. Bavio se graničnim oblastima filosofije, umjetnosti i duhovnosti. Krajem prošle decenije radio kao novinar beogradskog NIN-a. Poeziju piše od djetinjstva, no tek ove godine, nakon veće životne drame, počinje ozbiljnije da predstavlja svoju umjetnost javnosti. Objavljivao je na književnim portalima i u magazinima: Hiperboreja, Fenomeni, XXZ magazin, Bludni stih, Enheduana, Časopis Kult, Strane, Kirk, Čovjek Časopis, Libartes... Objavio je jednu zbirku poezije. Živi u Beogradu.
Ustajati ujutru i ići na posao, biti povezan s ljudima osećanjima ljubavi, prijateljstva ili otpora - i sve vreme razumeti da je to privremeno i tobože.
Sve se više uvjeravam da je čovjek nesretna životinja, napušten na zemlji, prisiljen sebi pronalaziti vlastiti način života, onako kako to prirodi prije njega nije bilo poznato.
Svet ne spašavaju ideje, intelekt ni razum nego nešto sasvim drugo; one nerazumne čovekove nade, njegovo upinjanje da preživi, njegova želja da diše dokle god može, njegovo malo, tvrdoglavo i smešno svakodnevno junaštvo naspram zle kobi
Odmalena smo shvatili da je život surov i da je bog šaljivdžija, da nekom dijeli vilama, a nekom lopatom, da je svako pokazivanje neke nježnosti ili sentimenta samo znak slabosti koja može izazvati jedino prezir u očima drugih.