fbpx

AFRIKA: Gubitak suvereniteta nad resursima

AFRIKA: Gubitak suvereniteta nad resursima

Foto: Albert Hyseni/Unsplash

Nakon što su izborile nezavisnost i preuzele kontrolu nad svojim bogatstvima, afričke zemlje su krupnim koracima grabile naprijed. DR Kongo na primjer, koji se danas pominje gotovo samo po građanskom ratu i ubistvima, napravio je izvanredan zdravstveni sistem. Nova runda kataklizme počinje s uplivom krupnog kapitala, prekrajanjem regionalnih odnosa i programima Svjetske banke. Rudnici su dobar primjer. Za nas pogotovo, s obzirom da smo i mi sad na mapama mineralnih nalazišta. Kako pokazuje primjer Afrike, ako rudarenja mora biti, ključno je za čiji račun će se kopati ruda. Ako već plaćamo ceh rudarenja, hoćemo li graditi tvornice, škole, bolnice ili ćemo bogatašima plaćati letove u svemir? Svaka priča o suverenitetu bez priče o suverenitetu nad resursima - najobičnija je ubleha. @RiD

Piše: Ben Radley

S engleskog prevela: M. Evtov

Afričke vlade su u roku od nekoliko godina od sticanja nezavisnosti potvrdile suverenitet nad svojim metalnim i mineralnim resursima. Prije toga su njihove resurse eksploatisale evropske rudarske korporacije. Od 1990ih, transnacionalne korporacije su ponovo postale dominantna snaga kao vlasnici i menadžeri velikih rudarskih projekata.

Ben Radley je istraživao ekonomsku transformaciju u centralnoj Africi, s posebnim fokusom na industrijalizaciju zasnovanu na resursima. U ovom odlomku svoje nove knjige Poremećeni razvoj Konga: krhki temelji afričkog rudarskog konsenzusa (Disrupted Development in the Congo: The Fragile Foundations of the African Mining Consensus) tvrdi da se povratak transnacionalnih kompanija odvijao u tri faze procesa koji počinje pogrešnim tumačenjem afričke ekonomske stagnacije od sredine 1970ih pa nadalje. Ustupanje suvereniteta nad resursima omogućeno je patologiziranjem stanja afričkih država i demonizacijom afričkih rudara.

Prva faza: Okrivi afričku državu

U Demokratskoj Republici Kongo (DRK) je predsjednik Joseph-Désiré Mobutu na vrijeme preduzeo korake da resurse stavi pod kontrolu države. Zakon Bakajika iz juna 1966. godine nalagao je da sve strane kompanije do kraja te godine uspostave sjedišta u DRK-u, tada Zairu. Osim toga, te iste godine je najveća kolonijalna rudarska podružnica u belgijskom vlasništvu, Union minière de Haut Katanga nacionalizovana i postala Société générale Congolaise des minerais (Gécamines).

Do 1970. godine je kongoanski javni sektor kontrolisao 40% nacionalne dodatne vrijednosti. Nacionalizacija nije imala neposrednih negativnih učinaka.

U DRK-u je proizvodnja bakra između 1960. i 1974. godine stalno rasla – s oko 300.000 tona na 500.000 tona. U istom periodu je u Zambiji porasla s 500.000 tona na 700.000 tona.

U DRK-u su se državni prihodi utrostručili: sa 190 miliona USD 1967. godine na 630 miliona USD 1970. godine. Uspostavljen je državni zdravstveni sistem s 500.000 zaposlenika, koji je na globalnom Jugu smatran modelom primarne zdravstvene zaštite. DRK je broj upisanih u osnovnu školu podigla na 92% i povećala pristup sekundarnom i tercijarnom sektoru.

No ubrzo nakon toga počinje rasti cijena nafte. Cijene sirovina padaju zbog recesije na globalnom Sjeveru. Cijena bakra u DRK-u i Zambiji pada s 1,40 USD po funti u aprilu 1974. godine na 0,53 USD po funti početkom 1975. godine, a nakon toga stagnira. Otprilike u isto vrijeme, od 1973. do 1977. godine, cijena uvoza nafte se učetverostručava. Osim toga, kako je afričkoj vladi dospijevala otplata kredita, kamate su počele rasti jer su SAD monetarnom politikom nastojale kontrolisati inflaciju.

Nivo rudarske proizvodnje stagnirao je ili opao. Rast je usporen, a dug širom Afrike rastao. Između 1980. i 1988. godine 25 afričkih zemalja reprogramiralo je svoje dugove 105 puta. U DRK-u izvoz bakra i kobalta naglo opada, da bi se na kraju, početkom 1990ih, potpuno stao.

Naravno, vanjski šokovi nisu bili jedini uzrok ovog preokreta. Nacionalizacija obavljena 1973. i 1974. godine bila je loše planirana i provedena i skrenula s pravog puta. Poljoprivreda je bila zanemarena, od 1968. do 1972. godine je na nju je išlo manje od 1% državnih rashoda, a kongoanski proizvodni sektor bio u padu.

Ali uticajne analize kojima se 1980ih nastoje shvatiti uzroci afričke ekonomske stagnacije od sredine 1970-ih pa nadalje uveliko zanemaruju učinke vanjskih šokova, kao i priznavanje napretka koji su nove nezavisne afričke vlade dotad postigle u kratkom vremenskom periodu.

Umjesto toga se kao primarni uzroci navode promašene intervencije afričkih država i korupcija vlada, a svi ostali faktori se isključuju.

Druga faza: Liberaliziraj i privatiziraj

Svjetska banka je između 1980. i 2021. godine dala 1,1 milijardu američkih dolara bespovratnih sredstava i kredita rudarskom sektoru 15 od 17 afričkih zemalja bogatih mineralima, ali niskih prihoda. Tako je ova banka osigurala značajan prostor za implementaciju svoje strateške vizije o organizaciji rudarstva i upravljanju rudarstvom u Africi.

Svjetska banka propisuje: Vodstvo treba preuzeti privatni sektor. Rudnike trebaju posjedovati i njima upravljati privatni investitori. Postojeća državna rudarska preduzeća treba što prije privatizovati.”

Nakon revizije regulatornog okvira, strani ulagači su se bacili na traženje novih prilika. Rudarska istraživanja u Africi su sa 4% ukupnih svjetskih izdataka za istraživanje minerala (1991.) porasla na 17,5% (1998.). Između 1990. i 1997. godine su se ukupna ulaganja u rudarstvo u Africi – udvostručila.

Novi podsticaj daje početak rasta cijena roba 1999. godine. U Africi je u rudarstvo 2004. godine uloženo 15 milijardi dolara – 15% ukupnih svjetskih ulaganja u rudarstvo – naspram 5% sredinom 1980ih. Od 2002. do 2012. godine (razdoblje koje obuhvata veći dio superciklusa), potrošnja na istraživanje minerala u Africi porasla je za više od 700% i 2012. godine dosegla 3,1 milijardu dolara.

Dramatično povećanje rasta direktnih stranih ulaganja od 1990ih promijenilo je sastav afričkih ekonomija, koje u finansiranju svog razvoja sve više postaju zavisne od direktnih stranih ulaganja. Ovaj nivo zavisnosti danas je veći u odnosu na druge skupine zemalja i regije.

Za rudarstvo u Africi i dalje vrijedi temeljna logika strategije Svjetske banke. Ovaj kreditor je 2021. godine imao tekuće programe reforme rudarstva u sedam afričkih zemalja: od Nigera (100 miliona dolara) do Centralnoafričke Republike (10 miliona dolara).

Svaki program [Svjetske banke] je bio usmjeren ka institucionalnim i regulatornim promjenama, generalno dajući prioritet kapitalno intenzivnom rudarstvu u stranom vlasništvu.
 
Treća faza: Kriminaliziraj afričke rudare

Pred transnacionalnim rudarskim korporacijama stajala je još jedna, posljednja prepreka. Neka cijenjena nalazišta već su zauzeli radno intenzivni [proizvodni proces koji zahtijeva veću radnu snagu, op.ur.] rudnici – uglavnom zlata i dijamanata. Ali su bili uključeni i u proizvodnju srebra, bakra, kobalta, kositra, tantala, željezne rude, aluminija, volframa, volframita, fosfata, dragog i poludragog kamenja i rijetkih minerala.

Globalno, radno intenzivno rudarenje ukupnoj proizvodnji kobalta doprinosi do 30%, kositra, tantala i dijamanata 25%, zlata 20% i safira 80%.

Radno intenzivno rudarstvo direktno zapošljava milione radnika širom Afrike.

Od 1980ih je znatno poraslo, potaknuto brojnim faktorima. Koji uključuju rastuće cijene roba, posebno tokom superciklusa (1999–2012.) što u rudarstvu donosi povećanje plata i profita.

Uprkos važnosti ovog sektora za zapošljavanje u ruralnim krajevima, Svjetska banka, afričke vlade i neka djela naučne literature obično afričke rudare označavaju kao „primitivne“, „bazične“, „neefikasne“, „rudimentarne“ i „neproduktivne“.

Ugandska vojska i policija su 2017. godine raselile 70.000 rudara da bi napravili mjesta za rudarsku korporaciju sa sjedištem u Kanadi. Govoreći o tom raseljavanju, zvaničnik ugandske vlade je rekao: „Ti ljudi (ugandski rudari) koji se još uvijek šalom šale trebaju se dozvati. Sad nisam samo direktor (u Ministarstvu) nego i komandant policijske Jedinice za zaštitu minerala Ugande. Dakle, ti ilegalni rudari koji se i dalje ponašaju kao oni u Mubendeu (koji su iseljeni), neka se spakuju i napuste rudnike, inače će im moja policija pomoći da se spakuju.”

Ova izjava jasno ilustruje generalni stav prema afričkim rudarima u procesu kapitalno intenzivne (re)industrijalizacije rudarenja pod vodstvom stranih kompanija [kapitalno intenzivan proizvodni proces zahtijeva velika novčana ulaganja, op.ur.]. Afrički rudari, prisilno raseljeni i uklonjeni s najboljih nalazišta, ograničeni su na rad u manje produktivnim područjima.

Završni čin?

Nedavnim revizijama zakona i politika o rudarenju, vlade Tanzanije, DRK-a, Sierra Leonea i Malavija počele su se protiviti ovoj dominaciji.

Inspiraciju crpe iz Vizije afričkog rudarstva, okvira koji je Afrička unija uspostavila 2009. godine radi produbljivanja veza između rudarstva u stranom vlasništvu i nacionalnih ekonomija. Vizija nastoji ojačati sposobnost vlada da pregovaraju sa stranim rudarskim korporacijama i osiguraju koristi za razvoj svojih zemalja.

Ali tu se ne osporava dominantni model kapitalno intenzivne industrijalizacije rudarstva u stranom vlasništvu na ovom kontinentu. I dalje je to daleko od razdoblja afričkog suvereniteta nad resursima kakav je postojao 1960ih i 1970ih.

IZVOR: Conversation

rijecidjelo.ba