Nevini ljudi prljavih ruku
Foto: Mondo/Dušan Volaš
„Pranje novca“ na Zapadu je prljav posao i rade ga „najsposobniji“. Za Jugoslovene to je, izgleda, nepodnošljivo lako. Pogotovo što se „oprani novac“ može sada uspješno investirati u Jugoslaviju.
ČISTE PARE ZA CRNE FONDOVE
Piše: Enver Čaušević za Prelom, broj 5, april 1989. godine
O „crnim fondovima“ u inostranstvu možda se dosta i zna, ali se uporno ćuti. Međutim, svaka pa i najmanja jugo – afera ili banka imali su konce u ino - bankama. Novci su tamo, valjda, najbezbjedniji, vani se i lakše „peru“.
S obzirom na to da se radi o vrlo specifičnim poslovima od posebnog društvenog interesa, u slučaju koji slijedi nećemo pominjati imena tvrtki u inostranstvu. Ona nisu ni bitna da se to krhkoj jugo – tgovini ne bi razbilo o nos. Ali, domaće meštre nećemo štedjeti i daćemo preporuku samoupravnim organima da se o njima ozbiljno pozabave, ako već nisu.
Kada su inspektori otvorili poslovne knjige OOUR – a ELKOM iz sastava RO Profesionalna elektronika SOUR – a „Rudi Čajavec“ u Banjaluci, na rukovodnim funkcijama su bili Dragutin Bošković, direktor RO, Milenko Rogić, direktor RZP, Šemsudin Mulaomerović, v.d. direktor OOUR – a, Miladin Savčić, rukovodilac komercijalnog sektora i Nihad Kulenović, rukovodilac odsjeka uvoza.
Nalaz nije bio toliko zapanjujući koliko je bio karakterističan za „naša posla“ u ponašanju u inostranstvu. Konačna ocjena: privredni prestup po Zakonu o deviznom poslovanju i kreditnim odnosima sa inostranstvom. „Crni fondovi koje je ova firma formirala u inostranstvu nastajali su tako što su pojedini artikli plaćeni iznad stvarne vrijednosti, a razlika u cijeni držana posebnim karticama inopartnera da bi se potom iz njih plaćala roba koja nije bila predmetom ugovaranja i poslovanja. To se zvalo izmirenje „posebnih“ obaveza.
Tako nalazimo da je kod jedne ino – tvrtke RO Profesionalna elektronika u vidu rabta odobren iznos od 30 hiljada austrijskih šilinga koji nije evidentiran u zvaničnom knjigovodstvu nego se u zemlji vodio varijabilno na posebnoj kartici. Ova lova korištena je za kupovinu i unošenje robe bez zvanične dokumentacije (prijava ili dobavljanja kao „besplatne pošiljke“, a ustvari su bile normalno plaćenje iz ovih sredstava).
Igra sa „pranjem novca“ čuvanog u „crnim fondovima“ nastavlja se i u poslovanju sa drugim firmama, pa se u nalazima inspektora i pominju poveće sume dolara, dojč maraka...
Rabati koje firme daju na slobodnom tržištu u glavama naših privrednih menadžera se pretaču u MITO jer naša poslovna kultura i tradicija nalažu da se u svemu subjekt, to jest onaj koji ugovara, stavlja u prvi plan, da sve pogodnosti koje postigne pripadaju njemu osobno. Tako se po ko zna koji put uvjeravamo da je čovjek u socijalizmu najveće blago.
Trgovina sojom, vinom, vunom, sponzorstva raznih takmičenja i igara, ugovaranja opreme u inostranstvu već su „provaljena šema“. Stvari mnogo bolje stoje s vlastitim firmama u inostranstvu koje često imaju samo poštansko sanduče i račun u banci za pranje novca.
Na koncu ostaje dilema u šta vrijedi ulagati da se vremenom ovaj legalni vid pljačke društvenog novca iskorijeni. U obrazovanje koje će donijeti kvalitet u poslovnoj kulturi ili u inspektore koji će pratiti kako se ponašaju jugo – menadžeri. Kako nam je kultura ionako strana, tipujmo na inspektore, što nas bolje čuvaju, to smo bezbjedniji.
Autor: impulsportal.net
