fbpx

Analitička psihologija – svetac zaštitnik mentalnih neuroza

790x450jung

U disfunkcionalnoj obitelji, daleko od harmoničnih životnih uvjeta, odrastao je Carl Gustav Jung, zajedno sa svojim snovima, paranojama i neurozama

Danilo Kiš u savjetima mladim piscima napisao je da se ostave psihoanalize, baš kao i istočnjačkih duhovnih filozofija i zen budizma kao njene suprotnosti. „Imate vi pametnija posla“. Ja pak nisam sklon slušanju savjeta. Poprilično mi je nejasan koncept življenja u kojem bi netko trebao slijediti savjete i hodati tuđim stazama, takav način ubija ljudsku imaginaciju i obezvrjeđuje potencijal kod drugog. To ne znači da druge ne treba slušati, naprotiv, treba ih slušati i treba pamtiti njihove mudrosti, ali svaki čovjek mora donositi vlastiti sud o životu te o svim prilikama i neprilikama koje će ga u njemu zateći. Ovdje se negdje moram zaustaviti prije nego što krenem u self-help filozofiranje jer taj oblik izražavanja, takva literatura i takvo pisanje mi ide na živce, a opet nekako samog sebe često hvatam kako me tračnice mog pera nesvjesno preusmjeravaju u taj eskapistički svijet. Druga vrsta literature koja mi izaziva odbojnost su teoretičari zavjera i svi ti znalci koji čvrsto vjeruju kako cjepivo izaziva autizam i kako nas farmaceutske kompanije žele porobiti. Magični svijet u kojem vladaju ljudi gušteri sa avionima koji nas iz zraka truju i još mnogo sličnog, zabavno nedokazivog štiva, nije vrijedno spominjati.

Sa snovima čovjek mora biti izuzetno oprezan. Nije dobro kad ih nema, još je gore kad ih je previše. Moj san da ću jednog dana studirati jungovsku psihoterapiju na institutu Carl Gustav Jung u Cirihu ipak ne želim utrnuti do kraja. Nek taj plamičak gori, zdrava mašta nikog ne ubija. To je svakako studij kojeg je besmisleno upisivati prije tridesetih. Ipak ne želim se pretvarati da sam već sad stručnjak za ljudsku psihu. Bilo bi to neodgovorno jer kompleksnost ljudskog uma nema granica u što sam se uvjerio na svom primjeru, ali i na iskustvima nekih drugih osoba. Kad je psihologija u pitanju, u ovome trenutku, sebe vidim kao radoznalog istraživača.

Područje koje me zanima su fenomen akutnih mentalnih neuroza koja izazivaju psihotična stanja. Neuroze koje se pojavljuju naglo, bez prethodnog upozorenja i isto tako naglo prolaze, baš kao da se nisu pojavile. Što prouzročava takve mentalne neuroze je pitanje koje je pokrenulo u meni istraživački zanos, kao i ono što ostaje iza njih. Posebno sam zainteresiran za one mentalne neuroze koje ostavljaju iza sebe remek djela umjetnosti. Npr. remek djelo klasične glazbe Sinfonnieta češkog skladatelja Leoša Janačeka. Cijelog svog života živio je u nesretnom braku, ali je tek u poznijim godinama otkrio svoju pravu ljubav Kamilu. U srednjim šezdestima zaljubljeni Janaček počinje skladati svoja najvažnija djela. Sinfonnietu je počeo stvarati nakon što se jednog dana šetao parkom i u jednom trenutku cijelim tijelom mu je prostrujao osjećaj nevjerojatne sreće, kao što je sam rekao, nešto mu se u glavi otvorilo i našao se u blještavom transu. Sa Janačekom i pričom o nastanku Simfonniete pozabavio se i Haruki Murakami u svojoj trilogiji 1Q84.

Škotski psihijatar Ronald David Laing, uz Davida Coopera jedan od najistaknutijih članova antipsihijatrijskog pokreta, u svom djelu Politika doživljenog (The Politics of Experience and the Bird of Paradise) šizofreniju i maniju kao mentalne neuroze ne promatra kao patološke slučajeve. On ih vidi kao potencijalni pokretač jedne duhovne transformacije i preobrazbe u kojem je ludilo samo početni stadij. Po njemu to su trenuci kad se ego, kao garancija mentalnog balansa, urušava do te mjere da osoba postaje apsolutno neprilagođena za svijet i okolinu, ali ubrzo se iz bolesnog stanja vraća u normalno stanje. Taj povratak iz svijeta halucinacija i vizija u kojima se gubi granica između čovjeka, prirode, individualnog i kozmičkog naziva Metanoia. Po Laingu, zbog višeg cilja, psihijatar bi morao postati zaštitnik takvog ludila, a ne njegov liječnik, zato što u mnogim slučajevima ludilo nije patološko već inicijacija u procese koji se otvaraju odabranima i rijetkima. Ako psihijatar inzistira da je stanje pacijenta patološko, da treba početi sa terapijom psihofarmaka, kod takve osobe će se probuditi inat čije razorne snage doktori nisu svjesni. U retoričkoj komunikaciji sa takvom osobom već su unaprijed upisali poraz. Problem mnogih pacijenata je taj što zbog naglo probuđenog inata nikad do kraja ne završe taj proces preobrazbe. Gnjev obuzme svaku poru njihova uma i više nisu u stanju vladati sobom i dozvati racionalni um. Ostaju zarobljeni u svojoj viziji svijeta koja nije u doticaju sa realnošću preuzimajući ulogu dječačkog herojstva koju odbijaju napustiti. Kad takvi zarade milijune eura pišući knjige o teorijama urote tko je taj koji ima moć da im objasni kako nisu upravu. Tko je taj tko će jednom Davidu Ickeu objasniti da ovim svijetom ne vladaju ljudi gušteri iz sjene kad je on uz pomoć svoje šizofrenije i bujne mašte zaradio dovoljno novca za tri života.

Analitička (kompleksna) psihologija švicarskog psihijatra Carla Gustava Junga često se doživljava kao svetac zaštitnik mentalnih neuroza, kao i transcedentalnosti kojoj su umjetnici skloni. Da bi se shvatio proces nastanka iste potrebno je vratiti se u njegovo djetinjstvo. Jung je jako rano shvatio da je svijet komplikovano mjesto i da površna objašnjenja o realnosti koja je dobivao od starijih ne odgovaraju upravo toj realnosti. Jungovi preci unazad nekoliko generacija bili su visoko obrazovani ljudi, a neki od njih su bili poznati teolozi i ljekari. Jungov otac je bio svećenik, nikad do kraja siguran u svoj poziv, a majka obrazovana žena širokih interesa koja je patila od onog što današnja psihijatrija naziva bipolarno afektivni poremećaj, sa vrlo čestim izljevima gnjeva prema mužu i sinu kojeg je zbog svojeglavosti ponekad nazivala sramotom obitelji. U disfunkcionalnoj obitelji, daleko od harmoničnih životnih uvjeta, odrastao je Carl Gustav Jung, zajedno sa svojim snovima, paranojama i neurozama. U devetoj godini doživio je prve znakove rascjepa ličnosti koji je u njemu pokrenuo želju za proučavanjem ljudskog uma. Svijet će Junga pamtiti po mnogim spoznajama, a njegova tipologija osobnosti – ekstrovert i introvert – postat će dio rječnika mnogih laika koje psihologija i ne zanima previše. Ipak, laiku najpoznatiji dio analitičke psihologije jeste koncept kolektivno nesvjesnog.

Individualno nesvjesno je skup sjećanja koja sežu u naše rano djetinjstvo, a koja su nedostupna jer ih je svijest potisnula zato što su vezana uz neprijatna i traumatična iskustva. Ona svojstva individualnog nesvjesnog koja nisu stečena za života poput instikta, arhetipa i intuicije formiraju kolektivno nesvjesno. Individualni sloj u nama dostiže svoj vrhunac sa najranijim sjećanjima iz našeg djetinjstva, dok kolektivno nesvjesno sadrži sadrži iskustva naših predaka. „Moćna duhovna nasledna supstanca razvoja čovečanstva, ponovo rođena u svakoj individualnoj moždanoj strukturi“. Šizofrenija, manija i pojedini drugi psihopatološki poremećaji, kao i kompletna mitologija, za Junga su predstavljali upravo iskaz kolektivno nesvjesnog.

U ovome tekstu ponajviše ću se usredotočit na borbu sa manom, kao preteču Laingove Metanoie. Da bi se uspješno završio proces individuacije, po Jungu ostaje još i posljednja prepreka. Bitka sa manom ličnošćukao najzastupljenijim i najdominantnijim dijelom kolektivno nesvjesnog. Mana se utjelovljuje u poznatih arhetipovima svetaca, mistika i moćnih heroja. Borba sa manompojavljuje se zajedno sa simptomima manije i šizofrenije. Rezultat te borbe je neizvjestan, ali u slučaju da pacijent uspije pobijediti i ovladati manom, to znači da je dostigao stepen izvanredne moći svijesti. Ovladavanje „manom“ je začetak kasnijeg iskorištavanja iste za stvaralačke svrhe što Jung ocrtava na mitološkim i alkemijskim simbolima.

Ponajviše zbog toga Jung je sa gnušanjem odbacivao Adlerovu i Freudovu metodu pojednostavljivanja prilaza neurotičnom pacijentu sa namjerom da se dijagnosticiraju seksualni uzroci njegove psihoze. Koliko god oni bili u praksi dokazani, inzistirao je na individualnom pristupu svakoj osobi koju psihoterapeut mora postepeno upoznavati da bi joj mogao pomoći. Dok su Adler i Freud neurozu držali za nešto bolesno i u cijelosti negativno, Jung je neuroze promatrao kao signal i poruku čovjeka. Inzistirao je na umjetničkoj improvizaciji u radu sa takvim osobama. Jungov razlaz sa Freudom – između ostalog – prouzrokovan je odbacivanjem njegove seksualne teorije i Freudovog plana da njih dvojica zajedničkim snagama od nje stvore nepobitnu dogmu koja svojom snagom ne bi bila ništa manja od Darwinove teorije evolucije. Jung je inzistirao na pažljivom slušanju pacijenata, njihovih vizija, halucinacija i da se pacijent prvenstveno promatra kao osoba, a ne kao dijagnoza. Kad bi parafrazirao Tolstoja, mogao bi reći da je Jungova deviza bila kako su svi mentalno zdravi ljudi slični jedni drugima, dok su mentalno oboljeli, mentalno oboljeli na svoj način.

Jung je uz svu genijalnost, imao jedan problem koji će se kasnije reflektirati na kompletan njegov rad. On je prvenstveno bio umjetnik u proučavanju ljudskog uma, a umjetnici često nisu racionalni. Skloni su postavljanju pitanja, a ne davanju odgovora. U svojoj imaginaciji u stanju su pomaknuti granice, ali u znanstvenom svijetu empirijskih dokaza neke od njegovih tvrdnji nikad nisu naišle na razumijevanje. Hipoteza o sinkronicitetu nailazi na podsmijeh znanstvene zajednice dok je objeručke prihvaćena od alternative i ljudi koji se bave rubom znanosti. Tumačenje snova pripisuje se njegovoj sklonosti okultizmu. U cijelom njegovom opusu kritičari će pronaći kontradiktorne stavove. Samim time sa lakoćom odbacuju se i mnoge njegove teze koje zvuče racionalnije od onoga što današnja znanost prezentira javnosti. Drugi Jungov problem je njegova zlouporaba od strane alternativnih duhovnih pokreta poput New agea koji Junga selektivno isčitavaju i iz njegove filozofije uzimaju ono što im odgovara, iako je Jung u samoj suprotnosti sa bilo kakvih duhovnim dogmatizmom. Jung nam nudi dijalog sa samim sobom i ne nameće apsolutno ništa.

U današnjoj psihologiji Jung spada u relikt nekog prošlog vremena. Jung je ono što je bilo i prošlo. U nekoliko posljednjih desetljeća empirijske paradigme su doživjele procvat i njegov pristup se čini naivnim, beznadnim i tresu se temelji kompletnog njegovog rada. Također njegov koncept kolektivno nesvjesnog mnogim visoko obrazovanim psihoterapuetima nije jasan jer za potpuno razumijevanje takav psihoterapuet bi morao posjedovati respektabilnu erudiciju vezanu uz neke druge grane poput povijesti, filozofije, umjetnosti, religija ili mitologije. Možda je to glavni razlog zašto današnji istaknuti jungovski analitičari svoje diplome ne stiču na medicinskim studijima, već na fakultetima humanističkih znanosti. Za sve poklonike Junga brige ipak nema. Koliko god njegov utjecaj slabio u psihologiji, istovremeno taj utjecaj proporcionalno raste u svijetu filma, književnosti i vizualnih umjetnosti. Nekako mi se čini da će sa godinama koje dolaze, sve više i više rasti.

Autor: Armin Harambašić

htprometej.ba