fbpx

Banjalučka privreda: Nekada bilo sada se spominje - na pijacama...

1miso

Da bih prekratio vrijeme dok se ovi na sastanku "dogovore kako bi se dogovarali", prošetam po "fabričkom krugu". Odavno nema "fabričkog kruga", nema ni fabrika i pogona u "Incelu", a nema ni radnika. Kao relikt udruženog rada i radničkog samoupravljanja, ostao samo dimnjak. Onaj poznati "Incelov" dimnjak, koji se mogao vidjeti iz svih dijelova grada. I sada se vidi, ali očigledno ničemu ne služi.

Piše: Mišo Vidović

Bilo je to tamo nekih godina, "lutao" pijacom na predgrađu kod autobuske i željezničke stanice, mislim da sam tražio varijantu kako kupiti polovan, a solidan bicikl. Nedjelja prijepodne, svega u ponudi, što bi se reklo od igle do lokomotive. Istina, ne vidjeh ni jednu lokomotivu, ali kako je blizu željeznička stanica,ne bih  iznenadio da se "našla" na nekom o štandova. Bicikl nisam pazario, iako ponuda bijaše solidna, cijene prihvatljive. Kući se vratio sa knjigama. Za deset maraka kupio tri knjige.

Prodavač knjiga nudio još jednu, kuća časti, jer "vidim da te zanimaju".

-Nego, znamo li se nas dvojica?

Kontam može biti, a ne mora, ali čovjek mi baš odnekud poznat.

-Ti si nekada radio u "Incelu"? 

Potvrđujem, jer u radnoj knjižici imam upisano nekoliko godina staža u ovoj nekadašnjoj banjalučkoj radnoj organizaciji.

-I ja sam radio u "Incelu". Dolazio si kod mene u pogon, tu je radio i onaj tvoj drug, preko njega smo se upoznali.

Nisam želio uvrijediti čovjeka time što ću na prvu reći da je tako, među nekoliko hiljada radnika poznavao sam priličan broj njih, se nekima se družio i van posla.

-Ma nema problema, prošlo je godina... Znaš po čemu sam te zapamtio... U lijevom uhu nosio si minđušu, s tim si imidžom prilično odudarao od one sredine i okruženja, bio si nekako drugačiji...

Upali se lampica, jeste viđao sam ga u pogonu gdje radio moj drug, pričali o svemu i svačemu. Na radnom stolu uvijek imao knjiga. I moje, (ne)uobičajeno pitanje, otkud on ovdje na pijaci:

-Kada je "Incel" pukao, pukao sam i ja, valjda nekakav tehnološki višak, poslije otišao na biro. Tražio posao, ali novim poslodavcima nije trebao radnik sa skoro trideset godina staža i godinama, kada nisi više mlad, a ni toliko star... Svašta radio, evo sada prodajem knjige, nešto iz moje privatne biblioteke, nešto dobijem od prijatelja i poznanika... Valjda ću dočekati onu starosnu penziju, pa kolika god da bude, samo neka bude...

Svaka sličnost sa stvarnim događajima i likovima je moguća, iako je ova fraza već prilično otrcana. Moj sagovornik i nekadašnji radni kolega iz "Incela", jedan u nizu brojnih fabrika i preduzeća kojih više nema, niko ih ne "zarezuje", pa se dovijaju na razne načine kako da prežive.

Nedavno poslom ponovo u "Incel". Novinarski pokrivao nekakav sastanak, jedan od onih onih koji niti smrde, niti imaju mirisa. Sastančilo se u objektu gdje bijaše i redakcija fabričkog lista "Incel". Da bih prekratio vrijeme dok se ovi na sastanku "dogovore kako bi se dogovarali", prošetam po "fabričkom krugu". Odavno nema "fabričkog kruga", nema ni fabrika i pogona u "Incelu", a nema ni radnika. Kao relikt udruženog rada i radničkog samoupravljanja, ostao samo dimnjak. Onaj poznati "Incelov" dimnjak, koji se mogao vidjeti iz svih dijelova grada. I sada se vidi, ali očigledno ničemu ne služi.

Pomislih, da ispričam mladim kolegama kako je u vrijeme samoupravnog socijalizma na "Incelov" parking u šest sati ujutro dolazilo punih 12 autobusa, dovozili zaposlene iz svih dijelova grada, ista slika ponavljala se u sedam sati. Odustao, oni su ipak djeca neoliberalnog kapitalizma...

Možda se zajebem u brojkama, ali i sada se pominje da je kroz kapije "Incela" ulazilo i više od šest hiljada radnika. Pokojna složena organizacija udruženog rada "Rudi Čajavec", propuštala kroz kapije od osam, pa skoro do deset hiljada onih koji su ostvarivali dohodak. U sjećanju još živi i "Jelšingrad", "Fruktona", "22.decembar", Tvornica obuće "Bosna", "Blik", "Mljekara", kada se ovome dodaju i brojna zanatska i uslužna, trgovačka, pa i ugostiteljska preduzeća, onda stoji tvrdnja da su svi oni bili izvor egzistencije za desetine hiljada građana.

Postalo pomalo i dosadno, ponavljati da se Banjaluka nekada karakterisala kao "snažan privredni centar, sa skoro 63.000 zaposlenih i razvijenom privrednom, te posebno industrijskom strukturom". Postala utopija pominjati da su se solidne i pristojne zarade i plate ostvarivale u banjalučkim preduzećima i fabrikama:

"...Kada Čajavčevi radnici dobiju platu, to se osjeti u cijelom gradu. Kompletan trgovačko - ugostiteljski sektor u tih nekoliko dana ostvarivao je dvostruko ili trostruko veće prihode od uobičajenih. Čajavec je hranio svaku četvrtu porodicu u Banjaluci...", ostalo zapisano u listu "Pravda", razvojne organizacije sindikata "ROS - Čajavec".

Vremena i papira proteklih godina potrošeno na "analize" uzroka nestanka i gašenja banjalučkih preduzeća i fabrika. Nekadašnji socijalistički giganti nisu se prilagodili novom načinu poslovanja i ekonomskim trendovima u vrijeme tranzicije. Samo je jedna od "tvrdnji", iznesenih proteklih godina. Ma koliko od strane ekonomskih stručnjaka bila opravdano argumentovana, bivši radnici i zaposlenici, pa i jedan od nekadašnjih rukovodećih organa (direktora), drugačije misli. Često ih se može čuti da za sve krive "proces nakaradne privatizacije". Ne ustručavaju se jasno i glasno ustvrditi da su fabrike i preduzeća prvo "iznutra zahvaljujući domaćim izdajnicima obezvrijeđena i opljačkana", da bi nako toga postala lak plijen za privatizacijsko - tajkunsku kliku koja ih za relativno male pare kupuje.

Isticali su svih ovih godina da novim vlasnicima nije bilo u interesu da "odrđenim promjenama i prilagođavanju novim uslovima okrenu i nastave proizvodnju i osnovnu djelatnost", nego da se "dokopaju između ostalog i atraktivnog zemljišta, pa i poslovnih prostora i sve to uz obećanja  da će investirati  i pokrenuti proizvodnju". Nažalost, sve se svelo na ovakvu priču, pa i kada se preostali relikti  radničke klase okupe u kafani, popije se koja, dok su proizvodne hale i pogoni gdje su osvarivali dohodak, pretvoreni u privatne fakultete i univerzitete, skladišne i kancelarijske prostore, svadbene salone, salone namještaja i kućnih potrepština, diskonte, hipermarkete, diskoteke, folkoteke...

Ako me uspomene vežu za "Incel", gdje ostvarih prvih nekoliko godina radnog staža, pretpostavljam da jedan broj mojih prijatelja i drugova, banjalučkih muzičara, sjećanja vežu za "Rudi Čajavec". Gitarsko pojačalo koje je silazilo sa proizvodnih traka preduzeća nije se moglo mjeriti sa poznatim i priznatim svjetskim markama takvih uređaja, ali je moglo poslužiti. Biću slobodan konstatovati da je "Čajo", kako su ga zvali muzičari, uživao oređen stepen popularnosti kod mladih banjalučkih muzičara osamdesetih godina. Prvo su, prema onome što su mi ispričali, tražili varijantu kako nabaviti gitaru. Kada bi se nabavila "relativno uspješna kopija poznate gitarske marke", trebalo je "originalnu kopiju" pojačati. Muntanje staraca, kažu neke od ovih priča, završavalo je  tako što se direktno iz fabrike ili u prodavnici pazario, naprimjer "čajavec-GA 50", koji je i pored značajnijih nedostataka  u odnosu na "marshall", ipak "šljakao kao sat". Mada su moji prijatelji i drugovi muzičari kasnije uspijevali nabaviti i kvalitetniju opremu, tvrde da nikada nisu mogli zaboraviti "onaj šmek kao sa GA 50 jer je to bio naš banjalučki Marshall…"

Pade "Čajavec" šapatom, ugasila se i "čajavec" pojačala. Tu i tamo neko još i zasvira na njima, iz nostalgije. Prodaju se preko oglasa i specijalizovanih internet sajtova muzičke opreme.

Tamo nekih godina kada sam "lutao" po pijaci, iako je bilo svega od igle do lokomotive, ne vidjeh da neko prodaje "čajavec" pojačala. Bilo je nekadašnjih radio i TV prijemnika sa proizvodne trake "Čajaveca". Čak su pojedini prodavači garantovali da i sada "rade kao sat". Nisam želio isprobavati kvalitet, nego sam osim knjiga od nekadašnjeg radnog kolege nakupovao i čitav set prigodnih značaka, zastavica... Radne organizacije "Incel".