fbpx

Emotivne praznine popunjavaju sakupljanjem nepotrebnih stvari

Kada nešto izgubimo, pokušamo da mu nađemo zamenu. Hoarderi gomilanjem predmeta pokušavaju da povrate izgubljeno ili da popune njegovu prazninu. Briga je pomerena od personalnog ka nepersonalnom (osim u slučaju životinja), i osoba na taj način stiče prividni osećaj kontrole. Jednostavno, teže je izgubiti takve predmete, napustiti ih, a praktično nemoguće da će da umru i da nas napuste.

photo disorder

Endi Vorhol je sakupljao i čuvao sve i svašta. Njegov dom je bio toliko pretrpan, da su jedine prohodne prostorije bile kuhinja i spavaća soba. Nakon smrti, ostavio je 610 kartonskih kutija punih različitih predmeta, koje je zvao vremenskim kapsulama. Met Vrbikan, arhivista Vorholovog Muzeja u Pitsburgu, uspeo je da pregleda samo 19 kutija, i u njima je pronašao račune iz restorana, ploče, fotografije, pisma, postere, pa čak i mumificiranu ljudsku nogu iz Starog Egipta. U svom dnevniku Vorhol je jednom prilikom zapisao: „Ne mogu ništa da bacim.“ Endi Vorhol je, po svemu sudeći, bio tipični sakupljač iliti hoarder.

Zahvajuljući TV emisiji TLC Hoarding: Buried Alive, sigurno ste već čuli za kompulsivno sakupljanje (eng. hoarding). U psihologiji se definiše kao preterana akumulacija bespotrebih stvari bez neke posebne vrednosti, nemogućnost da se odbace ili da se oslobodi tih istih razbacanih stvari koje zatrpavaju životni prostor i narušavaju njegovu primarnu namenu. Prostorna zagušenost može dovesti do socijalne izolacije, nesposobnosti za rad, ili higijenskog pogoršanja uslova života do te mere da dovede do smrti.

Za hoardere objekat sakupljanja može biti sve što vam padne na pamet – od novina, odeće, kutija, knjiga, delova sopstvenog tela (dlake, nokti..) do životinja (odatle – „luda žena s mačkama“). Sakupljanje počinje da se razvija u ranoj adolescenciji, skloni su mu i žene i muškarci, mada u većem broju ipak muškarci. Žene češće pripadaju tipu anksioznih sakupljača, koji dosta vremena provode sortirajući i organizujući stvari, čuvajući ih za neku potencijalnu buduću namenu, dok muškarci pripadaju tipu impulsivnih sakupljača – onima koji biraju objekte prema ličnim interesovanjima iz puke želje i bez neke posebne namene.

Do skoro se smatralo da je kompulsivno sakupljanje samo još jedan vid opsesivno-kompulsivnog poremećaja. Danas, dijagnostička biblija, DSM-5 prepoznaje ga kao zaseban klinički sindrom, s obzirom na to da veliki procenat sakupljača, pored kompulsija, ne pokazuje nikakve druge OKP simptome. Hoarderi ne doživljavaju intruzivne opsesivne misli, a veoma često nemaju problem sa svakodnevnim funkcionisanjem sve dok neko ne pokuša da ih natera da se oslobode sakupljenog blaga. Iako ima ekscentrika i onih koji žive potpuno socijalno izolovani, hoarderi zapravo žive svakodnevne živote – imaju stalni posao, prijatelje i porodicu.

Sakupljači češće imaju simptome depresije (više od polovine slučajeva)  nego OKP-a. Neretko se upliću i anksioznost i socijalna fobija. Na tragu depresivnih simptoma, Džon O'Konor iznosi zanimljivu tezu o sakupljanju kao nezrašenom tugovanju. Ukratko, po Konoru, hoarding je manifestacija bola gubitka i „tvrodglavo odbijanje“ da se prihvati gubitak. Sakupljači se zapravo na taj način bore protiv promene, protiv konačnog razdvajanja od izgubljenog objekta, tj voljenje osobe.

Gubitak članova porodice je često deo životne priče sakupljača. Međutim, umesto da proces tugovanja dovede do prilagođavanja, sakupljači odbijaju da se nose sa bolom i konačnošću gubitka. Sakupljanjem redefinišu gubitak – izbegavaju ga, privrženi su objektu i čvrsto se drže ne puštajući ga. Mogu da opišu gubitak ali u isto vreme preovladava osećaj da će se voljena osoba možda ipak jednog dana vratiti.

Kada nešto izgubimo, pokušamo da mu nađemo zamenu. Hoarderi gomilanjem predmeta pokušavaju da povrate izgubljeno ili da popune njegovu prazninu. Briga je pomerena od personalnog ka nepersonalnom (osim u slučaju životinja), i osoba na taj način stiče prividni osećaj kontrole. Jednostavno, teže je izgubiti takve predmete, napustiti ih, a praktično nemoguće da će da umru i da nas napuste.

Hoarding je kao odbrambeni mehanizam koji štiti ego od suočavanja sa prazninom kao posledice gubitka. Gomilanje popunjava "emocionalnu rupu" i bol se izbegava. Stoga ne čudi što napuštanje sakupljenih stvari, posebno bez znanja sakupljača, može dovesti do podizanja nivoa anksioznosti i paničnih napada. Neki od njih izveštavaju da ih je više bolelo bacanje sakupljenih stvari nego gubitak voljene osobe.

Kognitivno bihejvioralni modeli se slažu sa ovim psihoanalitičkim viđenjem. Takođe predlažu da je moguće da sakupljači ne mogu da se reše sakupljenog u nadi da će izbeći neprijatne i negativne emocije koje se povezuju sa gubitkom.

Neurološke studije su pokazale da kada hoarderi biraju da li da čuvaju ili da se reše stvari, imaju karakterističnu aktivnost u dve moždane oblasti – anteriorni cingulatni korteks i insula. Ove dve oblasti procesuiraju neprijatne emocije, prate greške i procenjuju rizik. Kada treba da izaberu kojih stvari da se oslobode, anksioznost hoardera raste, rizik je povišen i plaše se da ne naprave pogrešnu odluku. Ili možda, da ne ponove istu grešku a samim tim i traumu gubitka.

„Kao da se sa nečim nismo nosili kako treba; bili smo nepažljivi, a sada se osoba u slučaju nediskriminativnog hoardinga osigurava da se takva nepažnja više nikada neće ponoviti.“

Sanja Dutina/Psihobrlog