O ljubavi se oduvijek pisalo i pisat će se. Neka opšta formula, koja bi važila za većinu, ne postoji. Mislim da način na koji poimamo ljubav najviše zavisi od okruženja u kome smo odrasli. Za mene je ljubav jedan od oblika komunikacije.
Najranije djetinjstvo provela sam okružena roditeljima i bratom. Potrebu za fizičkom bliskošću pokazivala sam najčešće kao “međutim” u roditeljskom bračnom krevetu. Svaki pokušaj da mi se objasni da je vrijeme da spavam u svom krevetu, sa razumijevanjem sam prihvatala do vremena za spavanje. Tada bih se skupa sa svojom dekicom, u nekom polusnu, ponovo dovukla između mame i tate.
Prvi "emotivni šok" doživjela sam u trećoj godini, kada sam jednog dana otkrila da se jedan bračni krevet, pretvorio u dva. Brzo sam se snašla. Skupa sa svojom dekicom, okrenula sam se iz roditeljske sobe, otišla u bratovu, i uvukla se u njegov krevet. Tamo sam ostala sve do svoje 14te, kada je brat dobio svoju sobu a ja izričitu zabranu da se tu dovlačim sa onom istom dekicom.
Moju potrebu da još od najranijeg djetinjstva ljubav iskažem fizičkom bliskošću formirala je neverbalna komunikacija. Iz tog vremena ne sjećam se da mi je neko govorio kako me voli ili da su mi tepali, kako se to često radi maloj djeci. Zato se jako dobro sjećam tatinog osmijeha i sjaja u očima svaki put kada bi me pogledao, maminog toplog krila, ruke koja mi miluje kosu i obaveznog jutarnjeg pidžama škakiljanja koje mi je priređivao brat. Teško je reći, ko se više smijao, on koji me škakiljao ili ja koja sam bila "žrtva".
Iskazivanje emocija fizičkom bliskošću nije nestalo godinama, nije postalo "neprikladno".
Do tatine smrti, a moje 18te, svaki put bih mu uskočila u krilo kada bi došao sa posla. Iako mi je bio zabranjen ulazak u bratovu sobu, do moje 16te brat je dolazio u moj krevet prije spavanja. Onda bi smo pričali viceve ili neke događaje, uglavnom smo se smijali. Ko zna do kada bi to trajalo da nije otisao u Ameriku. I do mamine smrti, a moje 28. bila sam "njena pećica", pa bi svako poslijepodne legla iza njenih leđa da joj kao ugrijem bolesnu kičmu.
Verbalna emotivna komunikacija nije se sastojala od "ljubavnih izjava". Roditelji su nas pažljivo slušali, razgovarali sa nama, nije bilo tabu tema, podržavali su nas u svemu što smo radili ili željeli da radimo.
Podržavali smo i mi njih. To nije bila "sramota", ali ni zahtjevi ili naredbe. Mi smo umjeli prepoznati, kada i šta im je potrebno.
Danas se često pitam da li umijem davati ljubav bez očekivanja, ili preciznije rečeno, zašto se uz davanje ljubavi vezuje neko očekivanje.
Dijete ne umije definisati ni ljubav, ni očekivanja, samo svoje emocije. Ako je voljeno, ono osjeća neko ushićenje, radost i upravo reaguje tom potrebom za fizičkim kontaktom. Kada ima problem sa tim osjećanjima, dijete obično to doživljava kao svoju krivicu, misli da čini nešto pogrešno, pa se ili povlači u sebe, ili traži da mu se ljubav uzvrati, nekada veoma histeričnim ponašanjem. Tako nastaju i očekivanja, iz potrebe da nam ljubav bude uzvraćena. Ona se kasnije čak definišu po nekim društvenim pravilima, dobiju svoju formu.
Ljudi ih često brkaju sa nadom. Dok su očekivanja fokusirana na potrebu da nas neko voli, da primamo ljubav, manje na to koliko znamo i da je dajemo, nada je ljubav sama. Ona je satkana od potrebe da ljubav dajemo.
Kada su moje emotivne veze izašle iz porodičnih okvira i postale veze sa muškarcima, nastao je i problem.
U tim prvim vezama ja nisam vidjela neku razliku, ljubav je za mene bila ljubav, pa sam se ponašala u skaladu sa onim što mi je bilo prirodno, što sam naučila u svojoj porodici. Tada su, međutim nedostajale riječi, izjave ljubavi, "sladunjava tepanja" i sl., posebno na javnim mjestima, kako bi se "ljubav pokazala svijetu".
Kada sam počela koristiti riječi, kako bih se prilagodila, ubijeđena da je moj način pogrešan, onda su problem postala očekivanja. Postala su problem meni, jer su me gurali u kalupe veze, braka, zapravo svega onoga što činimo kako bi zadovoljili druge i njihove potrebe da nas definišu u nekom obliku partnerstva.
Onda sam se pitala da li su moji roditelji pogriješili, da li su nas odgojili previše "slobodno". Da li je problem u tome što je moj otac grlio brata, ili što je ujutro hodao u gaćama i potkošulji dok se spremao za posao. Što mi je kupovao uloške i slušao moje dosadne priče o svađama sa mojim prvim dečkom. Možda je griješila moja majka koja mi nikada nije pričala o udaji i davala savjete "kako da ulovim muškarca", ili što je i sama ujutro hodala u kombinezonu, ili sa bratom razgovarala o njegovim problemima sa curama.
Možda su se i oni pogrešno voljeli, možda je samo njima razumljiv jezik ljubavi koji su izgradili bio pogrešan. Ili pogledi i dodiri ljubavi, ponekada blago erotski obojeni, kojima su emotivno komunicirali nisu bili prikladni za naše dječije oči.
A onda sam se prestala pitati. Za mene je ljubav oblik komunikacije, neverbalni, pogledom, emotivnim fizičkim kontaktom, ponekada blago erotski obojenim, ponekada čvrstim kao podrška, ponekada smiješnim kao škakiljanje, ponekada samo nijemim znakom da sam tu.
Verbalni, kao pažljivo slušanje, razumijevanje i podrška, a forma, formu oblikuje sadržaj. Ja si konačno mogu dozvoliti da se iz "svake poznate forme" isključim i volim, jer ljubav je nepresušan izvor inspiracije i ona me pokreće. Nije nužno da onaj koga volim bude i dio moga života, jer ono što mu mogu dati je upravo ono što sam naučila još u najranijem djetinjstvu, znaci neverbalnom komunikacijom.
Očekivanja su samo teret koji sam nekada natovarila sama sebi, kako bih se uklopila. Vratiti se sebi, onome što jesmo i nastaviti raditi na sebi sa te pozicije, izvan pravila i klišea, težak je i mukotrpan put. Često kada pomislimo da smo uspjeli, vratimo se nazad, iz straha od neprilagođenosti, izolacije, mogućnosti da ispanemo "glupi". Ne možemo živjeti sami, ne želimo živjeti sami, zato često popuštamo.
Da smo uspjeli, shvatimo tek onda kada prestanemo misliti da je to konačna stvar, već proces u kome stalno oslobađamo sebe i svoje emocije na način koji je samo naš, ne osvrčući se na "svijet".
Impulsportal
