Nema zaštite prava pacijenata nigdje na Balkanu, a u zadovoljavajućoj formi niti igdje u svijetu, tvrde stručnjaci.
Zbog malog broja nesavjesnih, na udaru su oni koji se trude pomoći svakom ko im dođe u ordinaciju [AP]
Piše: Mladen Obrenović
Zbog njihovih pogrešaka ljudi umiru ili žive s trajnim posljedicama, pravo i pravda rijetko su dostižni, a životi članova obitelji onih koji su postali žrtve nečijeg nemara, neznanja i neprofesionalnosti trajno ostaju obilježeni tragedijom.
S druge strane trpi i cijela jedna profesija kojoj je primarni zadatak briga o zdravlju i životima, jer zbog nekoliko nesavjesnih pojedinaca teret srama uglavnom nose svi.
I zbog tih, nesavjesnih na udaru su oni koji se trude pomoći svakom tko im dođe u ordinaciju, čak su izloženi velikom pritisku koji i njih može navesti na nenamjernu pogrešku, lošu procjenu, krivu dijagnozu. A posljedice su katastrofalne.
Samo letimičnim pogledom medijskih naslova mogu se naći brojni primjeri nesavjesnog liječenja u kojima su žrtve djeca, mladi i stari, nekad i potpuno zdravi ljudi koji zbog nečije krive procjene ostanu doživotno oštećena zdravlja i osuđeni na tuđu pomoć.
Slučajevi prijava ogorčenih pacijenata broje se, neslužbeno, na stotine u pojedinim državama. No, mnogi će liječnici, s pravom, postaviti puno pitanja: što je to nesavjesno liječenje, je li to neznanje liječnika, jesu li to komplikacije opisane u udžbenicima, možda namjerno nekvalitetno izvođenje dijagnostičkih i operativnih procedura i zahvata ili svaki loš ishod liječenja?
KAD PUKNE OPERACIJSKI STOL
Dr. Harun Drljević, koji je kirurg skoro 30 godina, navodi primjer iz svoje prakse. U svojoj operacijskoj dvorani ima dva stola – jedan je star 46 godina, a drugi 37 godina, a oba je našao na otpadu svoje zdravstene ustanove kao rashodovane.
„Stalno popravljamo čas jedan, čas drugi stol, koje mijenjam u sali, uvijek rizikujući da se stol slomi i da se pacijent koji je uspavan povrijedi. Jednom nam je jedan od ta dva stola pukao u toku operacije. Operaciju smo završili tako što su tri čovjeka držala anesteziranu pacijenticu da ne tresna na pod. Ko bi onda snosio krivici da se to desilo? Odgovor: ja“, ukazuje.
„Za mojih skoro 40 godina staža nisam čuo da je bilo koji doktor nekoga namjerno nesavjesno liječio ili operisao. Dugi niz godina operišem i nikada do sada nisam nekoga bolje, a nekog lošije operisao. Uvijek radim isto po važećim standardima, a kakav ću rezultat dobiti zavisi od mnogo različitih faktora. Smatram da svaki doktor prilazi pacijentu ljudski u najboljoj želji da mu svojim znanjem i radom pomogne“, kaže Nebojša Jovanić, predsjednik Komore doktora medicine Republike Srpske.
U odgovorima na brojna pitanja o nesavjesnom liječenju, podsjeća kako svi liječnici „rade sa regularnim diplomama što znači da je neznanje isključeno, a ako i postoji onda je ono posljedica rada medicinskih fakulteta na kojima postoji nekvalitetna nastava i nekvalitetna provjera znanja“.
„U posljednje vrijeme smo u poziciji da nam vrlo često pacijenti, koji nemaju medicinska znanja, a koji su se najčešće vrlo površno informisali na internetu, objašnjavaju šta treba da se radi. To je dokaz našeg sveukupnog primitivizma koji je opet posljedica neobrazovanosti. Sistem obrazovanja je srušen i zato imamo sve ovo“, smatra Jovanić.
Nesavjesno liječenje i liječnička greška
Predsjednik Liječničke komore Federacije BiH Harun Drljević upozorava kako je, „po definiciji, 'ljekarska greška' rezultat nesavjesnog liječenja, ali svako nesavjesno liječenje za sobom povlači liječničku odgovornost“.
„Nesavjesno liječenje čine samo one ljekarske greške koje proizlaze iz ljekarovog nesavjesnog postupanja. Dakle, ova vrsta grešaka posljedica su: ili povrede standarda 'dužne pažnje' ili nedostatka potrebnih znanja i vještina u direktnom prakticiranju sa pacijentom“, objašnjava.
„Da bi se postigla jednaka zaštita za sve korisnike zdravstvenih usluga mora se koristiti standard 'dužne pažnje' sa kojom su ljekari obavezni postupati prema svojim pacijentima. Kako bi se ovo ostvarilo u svakodnevnoj praksi, o odgovornosti liječnika bi trebali početi učiti studente medicine još na fakultetima, a učitelji bi trebali biti provjereni medicinski autoriteti. To danas nije slučaj“, ukazuje Drljević.
DEFANZIVNA MEDICINA
Liječnici se žale na nekoliko vrsta pritisaka – lošeg i siromašnog zdravstvenog sustava, pacijenata koji sami sebi postavljaju dijagnoze putem interneta, ali i zabrinjavajući porast izravnog fizičkog nasilja i psihičkog zlostavljanja na radnom mjestu. Stoga se liječnici zalažu za promjene kaznenog zakona po kojima bi se napad na „bijeli mantil“ tretirao kao napad na službenu osobu.
„Kao odgovor na napade i sve veći pritisak, ljekari sve češće odgovaraju tzv. defanzivnom medicinom što generira nove troškove u zdravstvenom sistemu [...] Umjesto da se ponašaju kreativno i racionalno u skladu sa svojim znanjem i iskustvom u interesu pacijenta, pokušavaju prvenstveno da zadovolje zahtjeve iz kliničkih vodiča u cilju lične zaštite. Takav način rada uništava ono najvrjednije kod dobrog ljekara – ljekarsku intuiciju i refleks. Zato se mora osigurati profesionalna autonomija ljekara, jer se pritiscima neće postići ništa“, ukazuje dr. Harun Drljević.
Na konstataciju kako pacijenti nisu dovoljno zaštićeni, odgovara kako je „usluga koja se pruža pacijentu mnogo kvalitetnija nego što su to loša organizacijska rješenja i uložena finansijska stredstva u zdravstvenom sistemu“.
„Kako pacijenti mogu biti zaštićeni ako ljekari rade na dotrajaloj i pokvarenoj opremi, ako se ljekari od svojih poslodavaca ucjenjuju da propisuju najjeftinije lijekove, da provode najjeftinije tretmane, da otpočnu tretman jednom (adekvatnom) terapijom, a za dan–dva te terapije više nema, pa završavaju drugom (neadekvatnom) terapijom. Ljekari su 'krivi' jer moraju pomagati pacijentima radeći na takvoj opremi i pod takvim uslovima, pa tako i prihvataju i etičku i krivičnu odgovornost unaprijed. S druge strane, ljekari su 'krivi' ako ne rade i ne pomognu pacijentima, tj. ako ne vrše svoju misiju – i etički i krivično“, upozorava Drljević.
Idealan teren za korupciju i kriminal
Kao i mnogo toga drugoga, i ovo područje života prate dobra zakonska rješenja koja se baš i ne provode u praksi. Na to ukazuje i Marin Bago, predsjednik mostarske udruge Futura, koja se bavi i unaprjeđenjem prava pacijenata. Po njihovim istraživanjima, „nadležne instance nisu imale pojma o tome što trebaju uraditi“ kad je sustav civilne kontrole i upravljanja zdravstvenim sustavom u pitanju.
„Tek se u posljednjih godinu dana nešto pomiče s mrtve točke. Ukratko, postoji sustav zaštite pacijenata, ali ne postoji kvalitetan i upravljiv sustav zdravstva generalno. Nemamo ulazne podatke, niti imamo analize ni efekte, podatke o kvaliteti zdravstvenih usluga, podatke o zadovoljstvu pacijenata. Ne znam znaju li građani BiH da smo posljednji na listi po kvaliteti zdravstvene usluge jer nemamo o tome nikakve podatke. Dakle, imamo zakone ali ih nitko ne poštuje“, ukazuje Bago.
Navodi i zanimljiv podatak da podatke o broju prijava nesavjesnog liječenja većina zdravstvenih institucija ne iznosi. Ako to i učine, „o prigovorima govore općenito, bez imena doktora, konkretnih pojašnjenja što se desilo i bez poduzetih mjera“.
„Na terenu imamo jedan zaprepašćujući amaterizam i nepoštivanje zakona, što je idealan teren za korupciju i kriminal“, smatra Bago.
ZAKON POSTOJI, ALI SE NE PRIMJENJUJE
Ni u Srbiji stanje nije puno bolje, nego u BiH ili Hrvatskoj, upozoravaju iz Udruženja „Pravo na zdravlje“, navodeći kako je „zakonski uspostavljena korupcija, diskriminacija i uzurpacija kao osnova rada u zdravstvu“.
„Žrtve tako postaju pacijenti i sami zdravstveni radnici. Pacijenti su žrtve jer se leče u sistemu u kome su samo opravdanje za javne nabavke i gde je osnovna karakteristika nepostojanje odgovornosti, a zdravstveni radnici jer su postavljeni pred nemoguću misiju rada u sistemu o kome niko niti brine, niti ima viziju kako treba da izgleda“, tvrdi Miroslav Petrović, predsjednik udruženja.
Objašnjava da Srbija ima Zakon o pravima pacijenata, ali i navodi kako je to „pravni akt bez smisla, značaja i primene, predstavljen kao oružje u rukama pacijenata u borbi protiv nesavesnih zdravstvenih radnika“.
„Sudski slučajevi pacijenata koji su uporni u insistiranju na svom pravu traju zbog neprimenjive zakonske regulative i po 10 godina i veoma su retki. Nezadovoljstvo pacijenata nemogućnošću ostvarivanja svojih prava i urušenim sistemom stoga veoma često kulminira sukobom i pritiskom na zdravstvene radnike – lekare, ali i sestre“, navodi Petrović.
Zaštita pacijenata
I u Hrvatskoj udruzi za promicanje prava pacijenata upozoravaju na postojanje apsurda po kojemu je Zakon o zaštiti prava pacijenata odredio da će strukovne komore biti vrsta barijere prema sudovima kod pritužbi pacijenata. Po njima, to je „potpuno neprikladno i suprotno pravilima pravne struke“. Stoga zakon, ni nakon 11 godina od usvajanja, nije dao nikakvog rezultata, jer nema nijedne presude na temelju tog zakonskog akta, navodi Đula Rušinović-Sunara, glasnogovornica i predsjednica stručnog vijeća spomenute udruge.
„Pacijent je laik za medicinu i ne zna što se točno dogodilo, niti razumije kako je došlo do posljedica po njega. Pacijent vidi/osjeća posljedice, a prema iskustvu u radu s pritužbama pacijenata, gotovo pa redom te pritužbe nisu usmjerene na uzrok i vrlo često se optužuje nekoga tko je zapravo dao sve od sebe da ispravi već počinjenu pogrešku za koju ni taj djelatnik ne može odrediti 'pravog krivca'“, objašnjava Rušinović-Sunara.
Na upit postoji li, ipak, krivac ili se samo radi o neželjenim ishodima savjesnog liječenja odgovara kako se o tome treba razmišljati prije negoli se pacijent odluči na tužbu. No, to mu nije omogućeno, nastavlja, jer nema posebne institucije koja radi s pritužbama pacijenata na način koji bi omogućio da se razjasne činjenice.
Stoga se zalaže za uvođenje institucije zastupnika prava pacijenata, po uzoru na rješenja u drugim zemljama. Takav su model u Hrvatskoj udruzi za promicanje prava pacijenata predlagali i dobili potporu stručnjaka iz cijelog svijeta. No, po riječima Rušinović-Sunare, „sve su zaustavili hrvatski politikanti i do danas ne dozvoljavaju da se taj projekt nastavi“.
„Nema zaštite prava pacijenata ni u Hrvatskoj, niti u zemljama u okruženju, ali nema je u zadovoljavajućoj formi niti igdje u svijetu. Dosadašnje pozitivne rezultate bi mogli nazvati sporadičnima, bez sustavnih rješenja i to na globalnoj razini. Na žalost, malo medicinskih stručnjaka uviđa kako je dobra i učinkovita zaštita prava pacijenata zapravo osnova zaštite dobrih i savjesnih medicinskih radnika, ali i sustava zdravstva“, zaključuje Rušinović-Sunara.
Izvor: Al Jazeera Balkans
