Podržavanje neoliberalnog kapitala kroz socioekonomska prava

U dopisu iz 2013. godine, čiji je cilj bio utjecati na razvojnu agendu predviđenu za period nakon 2015., sedamnaest UN-ovih specijalnih izvjestitelja preporučilo je da bi u Ciljeve održivog razvoja (Sustainable Development Goals ili SDG) trebala biti uključena i mjera uspostave osnovnog standarda socijalne zaštite. U travnju 2015. godine, UN-ov Odbor za ekonomska, socijalna i kulturna prava (Committee on Economic, Social and Cultural Rights ili CESCR, odnosno Odbor) izdao je Priopćenje pod nazivom „Osnovni standardi socijalne zaštite: ključni element prava na socijalnu sigurnost i ciljeva održivog razvoja“. U rujnu 2015. godine, Ciljevi održivog razvoja usvojeni su na Općoj skupštini, a kao prvi cilj postavljeno je „Dokidanje siromaštva u svim oblicima i svugdje“. Među ključnim alatima SDG-a, kojima bi se trebao postići taj plemeniti cilj, nalazi se i „Implementacija odgovarajućih državnih mjera i sustava socijalne zaštite za sve, kao i osnovnih standarda, te ostvarivanje značajne pokrivenosti siromašnih i ranjivih do 2030. godine“.

 

Osvrt na Priopćenje CESCR-a ukazuje nekoliko načina na koje Odbor inkorporira kapitalističke pretpostavke, koje bi trebale biti anatema njegovu cilju osiguravanja socioekonomskih prava. Te se pretpostavke zatim ističu kao preduvjeti za ostvarivanje ljudskih prava. Umjesto da preispituje uvjete pod kojima su „brojne zemlje u razvoju […] ostvarile relativno visoke stope rasta“, Odbor vezuje agendu socijalne zaštite s manifestacijom tog rasta, kako bi apelirao na „dostupnost resursa potrebnih za pokretanje i progresivnu implementaciju programâ socijalne zaštite“. „Potvrđivanjem redistributivnog karaktera socijalne sigurnosti“ u osiguravanju osnovnih potreba i poticanju jednakosti, Odbor prikriva ekonomske odnose koji na koncu i jesu uzrok siromaštva, nejednakosti i alijenacije, a na koje se i sam oslanja.

 

Rast (i profiti, koji su u principu ista stvar) je preduvjet opstanka kapitala. Dakle, široko rasprostranjena prekogranična trgovina, ulaganja i financije proglašavaju se uspješnima u onoj mjeri u kojoj vode do veće akumulacije kapitala za vlasnike i menadžere kapitala. Posljedica te akumulacije višestruki su oblici izvlaštenja i izmještanja, uključujući i uništavanje netržišnih ekonomija, a uz njih i mogućih alternativa. Odbor već dugo naglašava da je Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima u političkom i ekonomskom smislu „neutralan“ i da su njegova načela ostvariva u različitim sistemima, bilo da se radi o „socijalističkom ili kapitalističkom sistemu, mješovitoj, centralno-planskoj, ili laissez-faireekonomiji, ali i bilo kojem drugom specifičnom pristupu“. Međutim, spremnost da se Paktom podrži današnje načine ostvarivanja rasta, sa svim popratnim povredama i poremećajima do kojih dovodi ekonomska globalizacija, znači da se – u svrhu podržavanja i legitimiranja kapitalističke ekonomije rasta – dopušta državni transfer profita transnacionalne kapitalističke ekonomije rasta prema ekonomiji osnovnih potreba (vidi: Partha Chatterjee o legitimiranju postkolonijalnog kapitala).

 

Problem leži u tome što Odbor podržava uvođenje osnovnih standarda socijalne zaštite, ne dovodeći pritom u pitanje, ili barem ne u potpunosti, nemilosrdne metode pomoću kojih će oni biti osigurani. To podrazumijeva podršku konvencionalnom modelu ekonomskog rasta, neovisno o njegovim kontradiktornim posljedicama, uključujući i neizbježno generiranje siromaštva.[1] Čak i kada navedeno služi ciljevima državne redistribucije, time se daje podrška srednjostrujaškoj predanosti kapitalističkom rastu.

 

Adresiranje ove dileme iziskuje daleko veću svijest o tome kako međunarodni zakoni o ljudskim pravima u eri globalnog neoliberalizma tumače transnacionalni rast, kojega se fetišizira kao ključan preduvjet ljudskog napretka, te kako distribucijsko i ekološko nasilje predodređuje naizgled progresivne socijalne politike. Tumačenje i primjena međunarodnih zakona o ljudskim pravima u uvjetima ekonomske globalizacije prije svega ima sljedeću funkciju: osigurati da njezini parametri ne potpomažu reproduciranje nasilnih aproprijacija – koje stoje u temeljima globalizacije. Ovo bi značilo važan prvi korak prema „neutralnoj“ primjeni socioekonomskih prava, iza čega Odbor već dugo načelno stoji.

 

Iako su Pakt, kao i elaboracija i tumačenje Pakta koju iznosi Odbor, bili učinkoviti u zaštiti određenog broja ljudi od nekih socioekonomskih neprilika, ni Pakt, niti način na koji ga Odbor tumači, ne reflektiraju neutralnost. Jasno je da Odbor teži tome da se poštuju, štite i ispunjavaju socioekonomska prava, kao i da želi obraniti ljude od najgorih kapitalističkih ekscesa, između ostaloga, zagovaranjem osnovnog standarda socijalne zaštite. Međutim, (često opipljivo) prihvaćanje legitimnosti transnacionalnog kapitalizma, čak i dok se traži način za ublažavanje njegovih najgorih tendencija, znači da se zauzima stav: Neovisno o naporima koji se ulažu da bi se zaštitilo njegove žrtve, pruža se podrška kapitalizmu i njegovom svjetskom poretku.

 

Ovo je samo jedan primjer onoga što sociolog Anthony Woodiwiss naziva paradoksom ljudskih prava: „namjera je ljudskih prava da štite potencijalne žrtve proglašavanjem određenih aspekata njihovih života nedodirljivima, no ona također doprinose daljnjem prostoru za nepravdu, štiteći neke od aktivnosti koje su bile uzrokom te nepravde“.[2] Da bismo započeli proces prevladavanja ovog paradoksa, moramo ga neprestano prokazivati. Dakle, Odbor za ekonomska, socijalna i kulturna prava, koji je dobio mandat da štiti najranjivije, mogao bi podržati uspostavu osnovnih standarda socijalne zaštite, ali uz naglasak da time ne podržava nužno i metode pomoću kojih će potrebna redistribucija biti omogućena. Uvjeti „predistribucije“ tada bi bili podložni zasebnom, ali povezanom istraživanju koje bi se bavilo njihovom usklađenošću s Paktom.