fbpx

Antifašisti protiv antifašista

Što to, pobogu, toliko žulja oko ‘Bilećanke’? Najprije, to uopće nije partizanska pjesma, nego je nastala u karađorđevićevskom kazamatu u Bileći godinu dana prije Drugog svjetskog rata, pa ispada da lijevoliberalni komentatori i ne znajući rone suze nad propašću Kraljevine Jugoslavije. Osim toga, ta genijalna pjesma je i po melodiji i po tekstu svemirski superiorna današnjim koračnicama i zborovima Hrvatske vojske, koji otprilike drže razinu orkestara seoskih vatrogasnih društava, a u gorim slučajevima ne dopiru ni do nje.

8Marinko

 

Ali spomenuti komentatori se ne daju smesti, nego nam iz džepnih notesa precizno diktiraju što bi antifašizam danas trebao biti. To nisu, vele važno, partizanske pjesme, komunistički, pa čak ni socijalistički simboli, to su mobitel, pravo na znanje i učenje, kurikularna reforma. Blagi bože, što sve moramo slušati! Pa da je novim hrvatskim nacistima samo do podrivanja kurikularne reforme, oni bi to prepustili Željki Markić, Dijani Vican i sličnima, i imali bismo konzervativizma, antimodernosti, antisekularnosti itd. otprilike onoliko koliko ih ima i u drugim desnijim evropskim zemljama. Ali to su za njih bezvrijedne trice i kučine, oni hoće puno više, obnoviti, ako je moguće i kopipejstati, obožavanu NDH.

Kada se Žarko Puhovski ovih dana zauzeo za micanje Titovog imena sa zagrebačkog trga jer, veli, on je bio maršal, a maršali ubijaju ljude, odmah mi je na um pao sovjetski maršal Žukov. Taj čovjek slomio je nacističku opsadu Staljingrada, što je bio toliko važan, prijeloman događaj da bez njega Hitler možda čak ne bi izgubio rat. Ali, avaj, bio je maršal, ‘kriv’ za smrt desetina hiljada pripadnika nacističke vojske i što sad? Po logici Puhovskog, trebalo bi mu oduzeti svu silu sovjetskih i stranih odlikovanja i počasti, ali nije samo to. Sutradan na jutarnjoj kavi jedan prijatelj dopunio je moje dojmove podsjećanjem da ne ‘ubijaju’ samo maršali nego i generali, pa ga zanima bi li Puhovski zadržao ovakav pristup i kada je riječ o generalu Gotovini. Mo’š mislit’. Puhovskom su se očito gadno pomiješali lončići, što se, hajde, svakome može dogoditi, pa mu to ni ovdje nećemo uzeti za ultimativno zlo. Čekamo ga, međutim, na drugom, važnijem mjestu, gdje je linija popuštanja tvrđa i kruća. U obrazloženju zašto maknuti Titov trg Puhovski navodi i da nisu dobri gradski toponimi koji dijele ljude, a Trg maršala Tita činio je, veli, baš to – dijelio je ljude.

Dođavola, pa nazivi ulica, trgova, spomenici itd. i postoje zato da utjelovljuju neke vrijednosti neovisno o tome što će uvijek biti i onih koji ne dijele te vrijednosti. Osim toga, a to je i najvažnije, Hrvatska nikada nije bila toliko podijeljena kao 1941. godine, na jednoj strani bila je ona ustaška, na drugoj partizanska, i što je po Puhovskom trebalo napraviti? Da Pavelić priđe Titu?! Ili da Tito priđe Paveliću?! Naravno da je duboko subinteligentno očekivati da se to moglo dogoditi, sukob ustaša i partizana bio je neizbježan, još više, bio je goruće potreban ako se željelo prekoračiti civilizacijski prag koji je pobjedom nad nacifašizmom dosegnut. Ali evo izgleda da dio antifašista, među koje sebe ubraja i donedavni profesor na zagrebačkom Filozofskom, smatra da su hrvatskom antifašizmu potrebne važne promjene. Ideja tih promjena svodi se otprilike na sljedeće. Ako se na hrvatsku profašističku desnicu vrši pritisak da micanjem ploče ‘Za dom spremni’ iz Jasenovca pređe u mirnije, postfašističke vode, zauzvrat bi i antifašisti trebali okrenuti novu, postantifašističku stranicu. Otprve jasno vidiš da tu nešto debelo, ali baš debelo ne štima.

Hrvatski nacizam, ustaštvo, naočigled toliko buja da Plenkovićeva vlada čak vodi ozbiljne pregovore s deklariranim ustašom Markom Skejom s hitlerovskim brkom oko Jasenovca, što je, jasno, teška sramota za nju i najveći simbolički uspjeh Pavelićevih sljedbenika od vremena NDH. S druge strane hrvatski antifašizam uvukao se u sebe i veličinom odgovara malo ozbiljnijem filatelističkom društvu, a usto se i temeljito kroatizirao i tako iznevjerio svoju jugoslavensku suštinu, bez koje NOB sigurno ne bi bio onako uspješan, ili čak ne bi bio moguć. I sada bi – nemoj, molim te – rješenje bilo da se dvije strane za jednak broj koraka, dakle proporcionalno, povuku na umjerenije pozicije?! Riječ je o stotinama puta viđenoj taktici hrvatske ljevice, koja se isto toliko puta pokazala glupo naivnom, da treba malo popustiti i udovoljiti radikalnoj desnici i sve će biti u redu. To je najbolje utjelovljeno u svojedobnoj kukavičkoj, kapitulantskoj rečenici Ivice Račana da će SDP biti najveća brana povratku komunista na vlast, iako nigdje na vidiku nisi mogao vidjeti komuniste koji bi to htjeli, ali su zato zbrisani zadnji ostaci hrvatske socijaldemokracije. Pa ipak, krepani duh te Račanove krilatice živnuo je ovih dana kroz energično ograđivanje SDP-a, GLAS-a i čitavog buljuka lijevoliberalnih komentatora od zastava, ili navodnih zastava SSSR-a, SR Hrvatske, pa čak i ‘partizanske’ pjesme ‘Bilećanke’ na nedavnom skupu protesta protiv micanja Titovog trga u Zagrebu.

Jasno je da ta halabuka izgleda nadrealno u situaciji kada je Hrvatska doslovce preplavljena ušatim ‘U’ s križem u sredini i kukastim križevima, a bizaran je i sadržaj tih optužbi. Najprije, što je sporno u zastavi SSSR-a, pa to je bila ključna članica antifašističke koalicije, i u ovakvim prigodama mjesto joj je isto koliko i američkoj ili britanskoj zastavi. Naravno, u paranoičnom umu može se pojaviti užasavajuća pomisao i da ta zastava simbolizira Staljinov totalitarizam i gulage, ali otprve se vidi da je posrijedi teži idiotizam. Jer na spomenutom protestnom skupu pojavili su se deklarirani tvrdi titoisti, a njima valjda ne treba objašnjavati da je Tito 1948. nepovratno, čak i uz izgledan krvavi rasplet, raskrstio sa Staljinom. Drugo, što je, dovraga, sporno u zastavi SR Hrvatske?! Je li ona ikada došla u nekakav sukob s međunarodnom zajednicom i je li se ikada pojavila ideja da se nju eliminira, poput NDH, iz svjetskog pravnog poretka? Osim toga, dosadašnji Trg maršala Tita sada se zove Trg Republike Hrvatske a, kako je primijetio Hrvoje Klasić, Hrvatsku je baš Tito proglasio Republikom, što nikada prije u povijesti nije bila. Nisu li to upravo dražesni primjeri stupidnosti hrvatskog povijesnog revizionizma, u koji se, evo, dala zakoprcati i nominalna hrvatska ljevica.

Napokon, što to, pobogu, toliko žulja oko ‘Bilećanke’? Najprije, to uopće nije partizanska pjesma, nego je nastala u karađorđevićevskom kazamatu u Bileći godinu dana prije Drugog svjetskog rata, pa ispada da lijevoliberalni komentatori i ne znajući rone suze nad propašću Kraljevine Jugoslavije. Osim toga, ta genijalna pjesma je i po melodiji i po tekstu svemirski superiorna današnjim koračnicama i zborovima Hrvatske vojske, koji otprilike drže razinu orkestara seoskih vatrogasnih društava, a u gorim slučajevima ne dopiru ni do nje. Ali spomenuti komentatori se ne daju smesti, nego nam iz džepnih notesa precizno diktiraju što bi antifašizam danas trebao biti. To nisu, vele važno, partizanske pjesme, komunistički, pa čak ni socijalistički simboli, to su mobitel, pravo na znanje i učenje, kurikularna reforma. Blagi bože, što sve moramo slušati! Pa da je novim hrvatskim nacistima samo do podrivanja kurikularne reforme, oni bi to prepustili Željki Markić, Dijani Vican i sličnima, i imali bismo konzervativizma, antimodernosti, antisekularnosti itd. otprilike onoliko koliko ih ima i u drugim desnijim evropskim zemljama. Ali to su za njih bezvrijedne trice i kučine, oni hoće puno više, obnoviti, ako je moguće i kopipejstati, obožavanu NDH.

A tome se moguće suprotstaviti, isto kao 1941. godine, jedino baš partizanskim pjesmama, komunističkim i socijalističkim simbolima. Srećom, džepne fašističke države iz Drugog svjetskog rata, uključujući NDH, bile su moguće jedino na sisi velikih nacifašističkih država, Njemačke i Italije, čega više nema, i zato ovo naše novoustaštvo ima i jaku karikaturalnu crtu. Ali karikaturalan je i otpor koji mu pruža centralna državna vlast, zajedno s ovim novim antifašistima, tako da oko sadašnjeg ustaškog ludovanja sve ipak ostaje otvoreno.