fbpx

Boris Varga: Pravoslavlje kao kominterna

8putin sismis

Putin, predsednički izbori u Rusiji i Srbija

Uoči predsedničkih izbora u Rusiji zapadna štampa detaljno analizira rusko društvo i Putina, bez bilo kakvih nedoumica u vezi njegovog četvrtog predsedničkog mandata. The Economistpokreće jednu veoma zanimljivu temu – o pravoslavlju u službi Putinove predizborne kampanje, ali i uopšte uloge religije u istoriji ruske države.

Taj list smatra da i danas živi duh sovjetskih vremena, samo su portreti Lenjina zamenjeni pravoslavnim ikonama, a umesto godišnjice boljševičke revolucije slavi se pobeda pravoslavlja nad Poljacima katolicima u XVII veku.

Crkva je uvek služila ruskoj državi i bila je deo trijade državne ideologije, zajedno sa nacionalizmom i autoritarizmom. Ako je za vreme SSSR-a i komunizma, crkva bila primorana da sarađuje sa KGB-om, danas ona to radi samoinicijativno, zaključuje britanski list.

Domaći zadaci

Da su ikona i partija samo popunili istorijom utaban prostor, svedoče mnoge činjenice. Opstruisanje i miniranje Svepravoslavnog sabora 2016. na Kritu od strane Ruske pravoslavne crkve – samo je promocija moći koju Moskva ne propušta da demonstrira pred konstantinopoljskom birokratijom, ukazujući gde se danas nalazi tzv. Treći Rim.

I nije to samo duhovna geopolitika.

Pre dve godine, skoro neopaženo u regionalnoj javnosti uspostavljen je prostor za zajedničko delovanje pravoslavnih država balkanskog regiona – Srbije, Crne Gore, Makedonije, BiH i Bugarske, koji će biti politički naklonjenMoskvi i koji će se protiviti proširenju NATO–a.

Putinova Jedinstvena Rusija potpisala je krajem juna 2016. Deklaraciju o saradnji sa 10 partija u pet država balkanskog regiona. To su većinom partije, njih četiri, iz Srbije i tri iz Crne Gore. Od vladajućih partija, to su Srpska napredna stranka Aleksandra Vučića i Srpska narodna partija Nenada Popovića u Srbiji i Savez nezavisnih socijaldemokrata Milorada Dodika u Republici Srpskoj (BiH). Od opozicionih u Srbiji, to su Demokratska stranka Srbije i Srpski pokret Dveri. U Crnoj Gori to su opozicione partije – iz koalicije Demokratski front – Nova srpska demokratija i Demokratska narodna partija, kao i Socijalistička narodna partija. Iz Makedonije Demokratska partija Srba Makedonije, iz Bugarske – Alternativa za bugarski preporod.

Potpisivanje ovih Deklaracija u mnogim državama prošlo je u javnosti skoro neopaženo, bez detaljnije analize i šireg tumačenja.

Osnova teksta svake Deklaracije uglavnom je tipska za sve partije, akcent je stavljen na zajedničku borbu protiv međunarodnog terorizma (u bugarskoj verziji eksplicitno je naglašeno „protiv ekspanzije radikalnog islama“), podrška zajedničkom „očuvanju duhovnih, društvenih vrednosti, hrišćanskih svetinja – spomenika duhovnog i kulturno-istorijskog nasleđa svetske civilizacije“, kao i odricanje od politike „antiruskih sankcija“ koje je Zapad uveo Moskvi nakon aneksije Krima.

Čekajući 2024. godinu

The Guardian je početkom februara pisao da, kada je o ruskim predsedničkim izborima reč, Zapad, pa i samu Rusiju, brinu oni manje izvesni ruski predsednički izbori 2024. godine. I pored svih sankcija i pritisaka na Rusiju, Zapadu bi manje odgovarala iznenadna smena Putina koja bi možda izazvala političku nestabilnost i bezbednosnu nepredvidivost.

Za države, odnosno partije koje nisu iz EU-a (BiH, Srbija, Crna Gora i Makedonija) akcentuje se na razvoju veza sa Evroazijskim ekonomskim savezom u sferi ekonomije, trgovine, finansija i energetike.

Konkretne korake ne samo u realizaciji te Deklaracije, već i sama paradigma pravoslavne internacionale (država+crkva+biznis) mogla se videti na obeležavanju 180 godina srpsko-ruskih diplomatskih veza krajem februara ove godine. Za vreme posete Beogradu i prezentacije mozaika glavne kupole Hrama Svetog Save, koji je poklon Gaspromnjefta i lično Putinovog zalaganja, ministar spoljnih poslova Ruske Federacije Sergej Lavrov ne samo da je zajedno sa svojim srpskim kolegama sa najvišeg nivoa sahranio ustavni sekularizam, već je javno svojoj balkanskoj braći podelio „domaće zadatke“.

„Posebno je važno da se takvo jedinstvo ispoljava u momentu kada i Ruskapravoslavna crkva i Srpska pravoslavna crkva prolaze ispit čvrstine. Svi vidimo pokušaje da se crkve uvuku u političke igre kao u Ukrajini, Crnoj Gori ili u Makedoniji“, objasnio je tada liniju kanona Lavrov.

Ispostava ruskog imperializma

Ono što je sasvim sigurno – Srbija ove godine neće obeležavati 70-godišnjicu Rezolucije Informbiroa, zahvaljujući čemu je danas toliko zaneseno i slepo rusofilska.

Jugoslavija nije bila deo Varšavskog pakta i Srbija ne zna šta je to biti „saveznik“, čitaj satelit, Rusije. Zato je pogodna kao ispostava ruskog imperijalizma na Balkanu. Ono što je Ukrajinska pravoslavna crkva Moskovskog patrijarhata u Ukrajini, to je Mitropolija crnogorsko-primorska u Crnoj Gori.

Ipak, po obimu geopolitičkih ambicija, pravoslavni savez nije ni blizu Kominterni. Štaviše, on može ozbiljno da našteti interesima Rusije u Aziji i Srbije u Evropi.

Ruska Federacija od Kalinjingrada do Vladivostoka je multireligijska država, koja je nedavno prolazila kroz dva krvava rata na Kavkazu. Šovinistička i rasistička raspoloženja duboko prožimaju rusko društvo, a nove generacije smatraju da treba biti radikalniji prema Ukrajini, Kavkazu, Centralnoj Aziji i posebno prema – Kini.

Svaka geopolitička ideja Rusije o pravoslavnom bratstvu hazarderske je prirode i neće ići ni u prilog razvoju pomenutog Evroazijskog ekonomskog saveza koji Moskva razvija sa centralnoazijskim republikama Kazahstanom i Kirgizijom, naseljenim pretežno muslimanima. A ni Šangajska organizacija za saradnju neće blagonaklono gledati kako se u Rusiji budi beli hrišćanski nacionalizam, a taj je savez pre svega napravljen sa Kinom upravo da bi uspostavio bezbednosni balans u osetljivom srcu multireligijske Azije.

Iako pomenuti panortodoksni savez nema podršku većeg broja država sa pravoslavnom većinom u jugoistočnoj Evropi, on je očigledno napravljen pre svega kako bi vrštio ruski uticaj na Starom kontinentu i podelio EU.

Kada je reč o Srbiji, igrajući geopolitičke igre Moskve, ona svakim danom sve manje „sedi na dve stolice“. Sve više samo deklarativno na onoj sa EU.

autonomija.info